Circle Of Demons

 Century Media ove godine nudi već pomalo nepregledan izbor metala koji se kiti oznakama preskakanja granica žanra, a tom zlatnom pravilu izdavačke politike testiranja ušiju do maksimalnih granica nisu se iznevjerili ni u slučaju izlaska albuma grupe At All Cost. Circle Of Demons posljednji je u nizu ekstremnih uradaka ovog američkog benda, koji je skupinu odveo na novu razinu post hardcoreovske drskosti. At All Cost su prema mišljenju izdavača toliko raznoliki, tekstopisno neograničeni te thrasherski i rockerski pismeni da zaslužuju pozornost i u našim logovima. Ako su mogli posve otpuhati skepsu iz kritičnog dijela mozga osnivača Century Media Roberta Kampfa, onda su valjda u redu, zar ne?

No teksaški kvintet već nakon prvog slušanja pokazuje posve drukčiju sliku od očekivane. Nakon prvijenca iz 2005., kad su sastavili od kritike prilično suzdržano primljen albumčić It’s Time To Decide, zadali su si prilično ambiciozan cilj izgraditi posve samostalan i krepak glazbeni izričaj. Tome je trebao pomoći i producent Rory Phillips, no prilično dostojno pokazuje se samo shizofrenija vokalno rascijepljenog pjevača Andrewa Collinsa, koji automatski brusi glasnice kao glavno oružje svog glazbenog obračuna s publikom, ništa zlo slutećim slušateljima te uporno diže srednjak kao izraz posve “autentičnog i originalnog” otpora. Ipak, cmizdravo miješanje žanrova nije ništa novo. At All Cost su tu izmislili samo mlaku vodu. Pa nije im ni zamjeriti, jer samo se tako možeš zvati pravovjernim braniteljem boja metalcorea, zar ne? I što nam album nudi? Prvo, albumu istoimenu skladbu, ‘Circle Of Demons’, uz koju si oni koji još puše mogu zapaliti cigaretu i ubrzano je dopušiti do kraja, dok album svjetlosnom brzinom projuri pokraj vas sve do posljednje skladbe, a usput vas teksaški klavci u “originalnost” uvjeravaju miješanjem metala i tehničkih semplova, koji su tek kliše-izljev nekvalitetnog sjemena na još manje za to predviđeno suho tlo glazbenog uživanja. Čak je i ono što bi vas moglo privući i uzdići u više sfere tek u računalno pištanje i posve suvišno naklapanje zamotan trenutak briljantnosti, pa osim praznog, šupljeg zasićenja nastavkom glazbene ekskurzije samo jednim uhom slušate gitarske pasaže Treya Ramireza i Michaela Carrigana Throealda, koji se pokušavaju nadmetati sa zvučnim tehničarom u toni koke i ostalih opijata. Zbog toga najpogođenije i dementno zvuče vokali, koji prorjeđuju i ono malo krda svime zadovoljnih ekstremista koji se nadaju rock’n’rollu, a dobivaju dijareju. Tome pridonosi miješanje metalcoreovskih milozvučja u maniri Unearth, što je inače vrlo ugodan dio glazbenog odreska, ali manje će vas uvjeriti AFI i ostalo kukanje, zbog kojeg vam se u podsvijest ušuljaju demoni odvikavanja, koji bi udarili punom snagom da u duetu nastupe Cher i Sum 41, koji bi se nadali uvrštenju na metalcoreovsku paletu glazbenih “znalaca”. A posebna je zabava praćenje misaonog toka koji daje dodatne aduta u ruke kritičarima. ‘Get Down For The Revolution’ suludo je neoriginalan poziv na pobunu, a vrhunac glumatanja vakuumskog punila predstavlja tekst skladbe ‘Ride Through The Storm’, koji bluzi i zaplete već ionako zakompliciranu gomilu u neprepoznatljiv mrljavi nered s retcima “Work, baby—work, baby, you’ll get your break!”, kojih bi se svaki zdravorazumski i idejama pun glazbenik uglavnom klonio – jer ovo je valjda metal, a ne motivacijski govori u nekom tržnom gigantu ili, recimo, u Amwayu… A to vam rade tipovi koji pozira s rukama u lokvi krvi. Vrlo krepko, mačistički i “originalno”, nema što. Prilično iznenađuje pogoršavanje ionako neperspektivnog izumetničenjem do maksimuma, što ga predstavlja vokalni miks na pasaži skladbe ‘ Leaving Forever’. Ne, to što ste čuli tijekom slušanja nije gostujući vokal Stephena Hawkinga, nego tek izraz potpunog gubitka identiteta, koji je mogao učiniti mnogo više, ali im je za doradu ponestalo ideja. Možda samo volje. Ili je to novi element “spasa” metalcore žanra. Ako je tako, onda žanru treba samo rafal u glavu ili, za one malo manje nasilne, tek dobro odmjeren milosrdni hitac.

Ono što je za skupinu moglo biti ulaznica do vječne slave i do neprestanog referiranja kao prilično potresno iskrenog glazbenog izljeva metalcoreovske punoće, postalo je predmet cjenkanja za cijenu. Tko kupuje samo zbog izdavača i naslovnice neće se pretjerano žaliti. At All Cost nedvojbeno su egzotični. Mi koji se kunemo u glazbeni izričaj prije poze lako bismo se postavili u red pred prodajnim pultom u glazbenoj trgovini i počeli vatreno obarati cijenu, a za to bismo imali prilično teške argumente. Da zaključim: At All Cost postali su žrtve načela po kojem se u suvremeno doba nedostatak žmohta prekriva kozmetičkim popravcima. Ovaj su se put na pročelju glazbene fasade našle samo tri tone loše odmjerenih i posve neestetskih nijansi računalne tehnike, koja zakriva i onu mrvicu obećavajućeg glazbenog žara. Muzikalnost je ustupila prednost poslovnom prostituiranju. I za to treba imati talent, zar ne?