Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1968
Ocjena: 5/5
Frankov treći album, “We’re Only In It For The Money”, bez sumnje je jedno od njegovih najzloglasnijih djela, koje spada među najbolje i najprovokativnije umotvorine nabrijanog umjetnika, koji se kroz većinu svoje glazbe na posve unikatan način rugao društvenoj stvarnosti svojega doba. “We’re Only In It For The Money” beskompromisna je konceptualna parodija tada vrlo aktualnog hipijevskog pokreta i “ljeta ljubavi”, koja ujedno odražava Frankov cinični pogled na tadašnje pop trendove, koje je njegov intelekt naravno vrlo brzo uspio prozreti kao šuplje i dvolične. Frank je isprva namjeravao snimiti album naslovljen “Our Man In Nirvana”, na kojem bi kombinirao glazbu svojeg benda The Mothers Of Invention sa skečevima komičara Lennyja Brucea. No prije nego što je ostvario svoje namjere, preteklo ga je izdanje klasika The Beatlesa, “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club band”. Medији su ga proglasili prvim konceptualnim albumom. Frank, koji je u međuvremenu već izdao dva (doduše ne konceptualna u strogom smislu, jer nisu sadržavala neke cjelovite koncepte odnosno priče, ali zasigurno barem što se tiče zajedničkih lirskih tema), odlučio je na to primjereno reagirati. Pogotovo nakon izjave Paula McCartneya, koji je rekao da su na nastanak “Sgt. Pepper’s” utjecala upravo Frankova albuma. Tako je pripremio prikladan satirični odgovor u obliku albuma koji je parodirao sve aspekte hipijevske kulture, album “Sgt. Pepper’s” i američko društvo (Frankovu tradicionalnu metu). Glazba na albumu učinkovita je kombinacija satire, apsurda, avangardnih orkestralnih aranžmana, doo-wopa 50-ih, surf rocka 60-ih, psihodelije, musique concrète, jazzovskih ritmičkih improvizacija i rock’n’ rolla. Većina skladbi se, kao što je to uobičajeno za konceptualne albume, preljeva jedna u drugu.
Frank doduše nije očekivao da će se hipijevski pokret raspasti tako brzo (zapravo već nakon godinu ili dvije, nakon koncertne tragedije na nastupu Rolling Stonesa u Altamontu, kad su bikeri nasmrt pretukli jednog posjetitelja koncerta) i da će još neko vrijeme krojiti društvene trendove (a time bi imao još neko vrijeme jednu od lakih meta za svoje satirične ludorije). Dekadentni pokret koji nije vodio nikamo već je neko vrijeme bio zreo za odstrel i Frank je opet više nego učinkovito iskoristio glazbeni stil nekih popularnih sastava tog vremena za parodiranje spomenutog pokreta. Frank je sa svojim ciničnim “hungry freakovima” The Mothers Of Invention doduše još od prvog trenutka, kad se pojavio na popularnoj glazbenoj sceni, izazivao nelagodu, i među bendovima koji su simpatizirali s hipijevskim trendovima i tinejdžerskim fantazijama, koje je razgolitio do kosti, i među licemjernim političarima te svim lažnim moralistima, kojih u “od boga izabranoj zemlji” naravno nikad nije nedostajalo.
Kasnija izdanja albuma na nekim su dijelovima doživjela čak i cenzuru zbog “seksualno eksplicitnih” tekstova i napada na društveni lažni moral. Najnovije CD izdanje srećom ne sadrži te puritanske cenzure, pa se na njemu može čuti nekoliko Frankovih najprovokativnijih tekstova. Cijeli omot zamišljen je kao parodija omota “Sgt. Pepper’s”. Na prednjoj strani, naime, baš kao i na spomenutom albumu, vidimo kolaž raznih osobnosti (među njima je i Jimi Hendrix s malom lutkom zaklopljenih očiju u naručju) zajedno s članovima sastava našemljenima u neobične odjeće. Unutra je groteskna fotka članova sastava među kojima po grotesknosti ispada Frank (tko bi drugi) s djevojačkim repićima.Frank se u oblačiću pita je li to prva faza “Lumpy Gravy” (sljedeći album, koji je izašao iste godine i na kojem se upitao je li to druga faza “We’re Only In It For The Money”). Na stražnjoj strani je fotka na kojoj članovi sastava, osim jednog lika koji je s papirom okrenut prema kameri, pokazuju leđa. Izdavač je zbog straha od burnih reakcija i mogućih problema oko autorskih prava prilikom izdanja sve skupa zabrljao i umjesto odlične parodije na “Sgt. Pepper’s” na omot stavio drugi dio unutarnje fotografije članova sastava. Kasnija CD izdanja uspjela su ispraviti tu pogrešku. U tradiciji knjižice “Sgt. Pepper’s”, u kojoj su bili nacrtani posebni “pribor”, ovdje se nalaze njihove groteskne inačice, koje sadrže kosu, brkove i bradu (u Frankovu stilu), prsnu bradavicu, dolarsku novčanicu (s pupkom umjesto slike predsjednika i natpisom “united mutations”) te policijsku značku sa slikom tehničkog inženjera Garyja Kellgrena.
Na albumu se nalazi priličan broj Frankovih poznatijih djela, koja povezuju taj zvučni kolaž apsurda i jetke satire hipijevske kulture i američkog društvenog licemjerja. Osim završne, više nego šestominutne skladbe, na njemu prevladavaju kratke, uglavnom kraće od tri minute, međusobno povezane skladbe. Uvodni “Are You Hang Up?” kombinacija je apsurdnih dijaloga i musique concrète. Između ostalog sadrži zaluđeno blesav hipijevski monolog Erica Claptona, poznatog gitarista sastava Cream (doduše jednog od mnogih popularnih glazbenika koje je Frank na satirični način ispekao kroz svoju karijeru), histerični “izrezani” komentar inženjera Garyja Kellgrena, kojeg je smetala Frankova dominantna energija što ju je zračio u snimaonici, groteskan gitarski potez, iznenadan zvuk krčanja u trbuhu i monolog bubnjara Jimmyja Carla Blacka, koji je za sebe tvrdio da je “Indijanac” sastava. “Who Needs The Peace Corps?” Frankova je satira hipija i svih onih koji slijede hipijevske trendove (dakle pušenje raznih opojnih tvari, cvijeće u kosi, kožnata traka za kosu, ezoterični privjesci, zapuštene brade, masna duga kosa itd.) a da ih nije briga za društveni i politički koncept pokreta. Sadrži i monolog tipičnog “wannabe” hipija koji želi postati menadžer rock benda te spomen “prijestolnice” hipija, San Francisca. Zvučno je riječ o bizarnoj mješavini psihodeličnog rocka i jazza. “Concretation Mon” još je jedna jetka satira američkog društvenog sustava i policajaca koji su simpatizirali s hipijima i ponašali se na njihov način, s nemilosrdnom abominacijom elemenata folka, psihodelije i surf rocka.
“Mom & Dad”, s druge strane, upravo kontrastno, odnosi se na društvenu represiju i iživljavanje “čuvara zakona” nad “drukčijom” mladeži (kao da je Frank već znao da će vojska za dvije godine u Ohiju pucati na studentske prosvjednike). Melankolična psihodelična folk balada koja unatoč groteskno podrugljivo-suosjećajnom tekstu uspijeva pokazati određenu Frankovu simpatiju prema društveno i politički kritičnoj noti pokreta, kojem se cijelo vrijeme rugao i već odavno dobro znao da hipijevska bajka ne vodi nikamo. “Telephone Conversation” sadrži telefonski razgovor između groupie i povremene pjevačice Suzy Creamcheese (koja se u ulozi omiljene “maskote” pojavila već na prethodna dva albuma, a ovdje je možemo vidjeti i na omotu, odmah uz Frankovo rame) i njezine prijateljice, koja je upozorava na njezina oca. “Bow Tie Daddy” je polaminutna country groteska o disfunkcionalnom ocu. “Harry, You’re a Beast”, jedina od “preživjelih” skladbi koje su namjeravali snimiti s Lennyjem Bruceom, jedna je od najgrotesknijih skladbi na albumu s brojnim elementima musique concrète, simfonijskim aranžmanima na klaviru, psihodelijom i tekstom koji je u prethodnim izdanjima više puta cenzuriran (više nego slikovit opis oralnog seksa s Harryjem i Madge u glavnoj ulozi). “What’s The Ugliest Part Of Your Body” isprva je doo-wop (doduše popularan glazbeni pravac koji je Frank rado satirizirao nakon što ga je u 50-ima sa tadašnjim bendovima uvelike izvodio) groteska s namjernim Lennonovskim vokalom u uvodu, nakon čega se pretvara u energičan psihodelični rocker s Frankovom satirom na račun opće dekadencije američkog podmlatka.
“Absolutely Free” mogao bih označiti kao središnje djelo albuma jer najcjelovitije sažima njegov središnji koncept. Ovaj put je riječ o do kraja razornoj kritici hipijevske kulture, a ponajviše onih koji je slijede samo da bi bili društveno potvrđeni, imaju određenu korist od toga i ne razumiju društvenu poruku pokreta, a ujedno i o korporativnom iskorištavanju i manipulaciji “cvjetnim” pokretom. Nakon uvodnog orkestralnog aranžmana na klaviru slijedi jedan od Frankovih najpodrugljivijih tekstova uopće, koji između ostalog sadrži stih “flower power sucks”. Sve je skupa podmazano klimavim psihodeličnim folkom ispod žica akustične gitare i groteskim višeglasjima. “Flower Punk” je savršena psihodelična ludorija s brojnim apsurdnim efektima, “tripy” gitarom, zaluđenim vokalom “kroz nos” i brojnim elementima musique concrète. Preko gitarske distorzije preljeva se u apsurdne dijaloge u kojima se umiješa glas prilično sličan Joeju Pesciju. Na “Hot Pop” i “Nasal Retentive Calliope Music” između ostalog se čuje šaptanje jednog od članova, vokalna dekompresija, zvuk “vodenog odvoda”, hihot “miševa” i “milozvučno” podrigivanje. Vrlo slikovit zvučni kolaž predstavljanja slobodnih aktivnosti nekih od Frankovih znanaca. “Let’s Make The Water Turn Black”, koja govori o nekoj tipičnoj američkoj disfunkcionalnoj obitelji, podrugljiv je pop/rock’n’roller sa šaljivom melodijom na gitari i burlesknim vokalima, koji zaključuje mrmljanje “prehlađenog medvjeda”. “The Idiot Bastard Son” razorna je satira američkih političara, ponajviše njihovih tupoglavih sinova (ne mogu zamisliti kako bi se tek Frank zabavljao danas, u doba “gušterskih” američkih predsjedničkih dinastija) s brojnim elementima musique concrète (podrigivanje, krčanje i jadikovanje) te briljantnim tekstom (“The Father’s a Nazi In Congress Today, The Mother Is a Hooker Somewhere in L.A.”).
“Lonely Little Girl” je energičan rocker s podrugljivim vokalima provedenima kroz efekt i
tekstom o zafrustriranoj tinejdžerici s obveznim apsurdnim završetkom. “Take Your Clothes Off When You Dance” još je jedno razorno burleskno satiriziranje hipija s ruganjem njihovoj bajci o “vremenima kad će svatko tko je usamljen biti slobodan i kad će ljudi moći goli plesati uokolo”. Sve je skupa položeno na psihodelični folk, apsurdne “la-la-la” vokale i podrugljivo “jodlanje”. Ta se skladba skraćenog naslova i u obliku instrumentala pojavila i na Frankovu sljedećem albumu “Lumpy Gravy”. “What’s The Ugliest Part Of Your Body (reprise)” ponavljanje je motiva doo-wop burleske s prvog dijela albuma, koje ovaj put nudi misao da je “najružniji dio tijela um”. Na kraju se javlja još krčanje i jadikovanje “miševa”. “Mother People” jedna je od najboljih burleski na albumu, koja satirizira neke vodeće predstavnike psihodelije i njihovu “cvjetnu” filozofiju. Sukladno tome opet se može čuti Lennonovski vokal. Iznimno duhovita mješavina psihodeličnog popa i satire sa zanimljivim orkestralnim aranžmanom u srednjem dijelu. Završni “The Chrom Plated Megaphone Of Destiny” sa više od šest minuta najdulja je skladba na albumu, a ujedno i jedan od najčudnijih i najgrotesknijih eksperimenata iz Frankova ranog razdoblja, s motivima apsurdnima kao što je to bio sposoban samo Frank. Na njemu je obilje psihodeličnih improvizacija, apsurdnih zvukova musique concrète i nešto orkestralnih aranžmana. Pravi avangardni orgazam u izvedbi musique concrète s hihotom “zlih patuljaka” i ostalim bizarnim zvukovima.
“We’re Only In It For The Money” svakako je jedan od Frankovih najboljih albuma, koji i danas, unatoč prilično anakronističnom konceptu (jer se hipijevski pokret raspao već nekoliko godina nakon izlaska ovog albuma, pa je zato uživo prilično rijetko izvodio skladbe s njega) vrijedi kao remek-djelo avangardnog rocka i društvene satire. U smislu društvene satire zasigurno spada među pet najboljih Frankovih albuma. Glazbeno je također bio jedan od najinovativnijih albuma svojega doba, s velikim utjecajem na razvoj i oblikovanje progresivnog rocka (i pojavu nekih prilično “cinične” skupina nego što je bila većina onih iz 60-ih). Frank će u sljedećim godinama otići u posve drukčije zvukovne eksperimente, a The Mothers Of Invention sve će više postajati tek jedni od mnogih pratećih glazbenika koji će mu pomagati ostvarivati njegove kompozicije, a ne neki homogen bend (s brojnim izmjenama članova). Što se tiče suradnje između Franka i rane inkarnacije The Mothers Of Invention, “We’re Only In It For The Money” zasigurno mogu istaknuti kao vrhunac njihovih avangardnih eksperimenata s tadašnjom popularnom glazbom i “ozbiljnijim” glazbenim vrstama te iznošenja uvjerljivih društvenih satira, iako će Frank kasnije stvoriti priličan broj naprednijih i uzbudljivijih uradaka. ”We’re Only In It For The Money” ipak ostaje klasik i onaj vizionarski album koji je zabio jedan od prvih čavala u lijes hipijevske bajke i najavio početak neke prilično prizemnije, nepredvidljive i kaotične ere.
Postava
Frank Zappa – vokal, gitara, klavir, glasovi
Roy Estrada – bas gitara, vokal
Don Preston – klavijature
Jimmy Carl Black – bubnjevi, truba, vokal
Ian Underwood – puhači, klavijature, glasovi
Euclid James `Motorhead` Sherwood – puhači, glasovi
Billy Mundi – bubnjevi
Bunk Gardner – puhači
Dick Barber – vokal
Pamela Zarubica – vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Eric Clapton – govor (1)
Gary Kellgren – govor (1)
Spider Barbour – vokal
Dick Kunc – vokal
Vicki Kellgren – govor preko telefona
Sid Sharp – orkestralni aranžmani na “Absolutely Free”, “Mother People” te “The Chrome Plated Megaphone of Destiny”
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. Are You Hung Up? (1:24)
2. Who Needs The Peace Corps? (2:34)
3. Concentration Moon (2:22)
4. Mom & Dad (2:16)
5. Telephone Conversation (0:48)
6. Bow Tie Daddy (0:33)
7. Harry, You’re A Beast (1:21)
8. What’s The Ugliest Part Of Your Body? (1:03)
9. Absolutley Free (3:24)
10. Flower Punk (3:03)
11. Hot Poop (0:23)
12. Nasal Retentive Calliope Music (2:02)
13. Let’s Make The Water Turn Black (2:01)
14. The Idiot Bastard Son (3:18)
15. Lonely Little Girl (1:09)
16. Take Your Clothes Off When You Dance(1:32)
17. What’s The Ugliest Part Of Your Body? (Reprise) (1:02)
18. Mother People (2:26)
19. The Chrome Plated Megaphone Of Destiny (6:25)
Trajanje albuma: 39:06
