Clawfinger – razgaljenje švedskih veterana (2007)

0 7

Autor: Sandi Sadar Šoba

Datum intervjua: 16.06.2007

 Clawfinger su bend koji je punio male ekrane u devedesetima, a onda su odjednom na red došli mnogi drugi, atraktivniji ili samo mlađi bendovi. Nakon uspjeha ploča poput Deaf Blind Dumb i Use Your Brain, nastavili su stvarati i do danas nakupili čak sedam albuma, koji nisu puko ponavljanje već odslušanog. Ove godine izdali su novi uradak – album Life Will Kill You, a o ploči i godinama stvaranja razgovarali smo s njima na ovogodišnjem Nova Rocku. Razgovarali smo s gitaristom Bårdom Torstensenom. Iskreno rečeno – nisam ni sanjao što mogu očekivati od sugovornika. Na pozornici odišu maničnošću i nepredvidljivošću. Kakvi su tek iza kulisa? Nedugo nakon tri popodne odbrojavao sam korake do novinarskog šatora i nadao se da ovaj put neću svjedočiti još jednoj zvijezdi, pa makar i blago uvelo, koja bi posluživala samo tonu samoljublja, naklapanja i uobraženosti. Već prvih nekoliko trenutaka, stisak ruke i preširok osmijeh koji je upotpunjavao iskren i odlučan pogled, obećavali su da su moji strahovi bili neutemeljeni.

RockLine: Pozdrav, Bård! Znam da se pitanje nekako ponavlja, ali ipak mi reci kakvi su ti osjećaji kad se šetaš među nepreglednom masom ovdašnjeg festivala?

Bård Torstensen: Na samom početku osjećaji su bili stvarno intenzivni i pomiješani, jer smo nastupili tako rano na ovoj priredbi. Već nekoliko godina nismo nastupali na tako velikom događaju. Bilo je malo treme, ali smo se prepustili osjećaju i otjerali sve suvišne strahove te zaorali u našoj staroj maniri već u prvih nekoliko komada, i pokazalo se da je sav trud bio više nego isplaćen. Zak (Tell; pjevač) se dostojno povezao s mnoštvom i komunikacija je tekla kako se i dolikuje. Tako da su jednako dobro prihvaćene i stare pjesme, koje možda neki stariji posjetitelji ovogodišnjeg festivala još poznaju iz zlatnih dana MTV-ja, a budući da je atmosfera bila tako iskrena i intenzivna (u pozitivnom smislu), jednako buran doček doživjeli smo i dok smo svirali neke do sada još nečuvene pjesme. Stvarno jedinstveno! Očito treba poštovati staru recepturu: opusti se i budi dio mase kao jedno.

RockLine: Doista je tako, publika vas je zaista žudjela ponovno vidjeti. Kao što smo vas, primjerice, vidjeli svirati i u Sloveniji. Možda griješim, ali u sjećanju mi je ostalo da ste kod nas odsvirali dva koncerta …

Bård: Tri … Ljubljana dvaput, a onda smo nastupili na nekakvom okupljanju motorista, gdje smo se svi skupili negdje usred neke šume.

RockLine: A kakve su uspomene na Sloveniju i koncerte? Jedan koncert odsvirali ste prošle godine, drugi 1995. Kakva je usporedba?

Bård: Uvijek je bilo jedinstveno! Ako se bolje sjetim, sada kad si spomenuo prošlogodišnji nastup, do sada se moglo nabrojiti čak četiri posjeta Sloveniji … Nakon prvog posjeta 1995. zapravo sam se pitao može li doživljaj biti još luđi. Nevjerojatno! Istočne zemlje – Sloveniju ubrajam među bivše istočne zemlje – imaju suzdržanu koncertnu energiju i zanos. Bili smo u Varšavi i zaista teško povlačim izravnu paralelu sa Slovenijom … Slovenija je tako mala država, a ima koncertnu kulturu i opuštenost zapadnih zemalja. Stage diving i crowd surfing blagi su opis onoga što smo kod vas doživjeli i pitali smo se što se zapravo ovdje događa? I to u tako maloj državi. Stvarno ludo! Nakon odlaska na svoje i osamostaljenja vrlo ste se brzo stopili s okolnim državama. Tako da se sjećanja ne treba previše prizivati, jer su uvijek tako blizu i tješe u lošim trenucima.

RockLine: A usporedba istoka i zapada, vuku li se usporedbe koncerata?

Bård: Ne uspoređujem s koncertnog stajališta. Uspoređujem ono što sam doživio tijekom običnog šetanja ulicama. Obično se tako odem opustiti nakon dolaska u neko mjesto i tako mentalno punim baterije prije nastupa. Uvijek želim osjetiti puls i bit, dušu države ili grada u kojem nastupamo. To nije teško, jer me nitko ne prepoznaje, pa si zapravo mogu nesmetano razgledavati sve ono što bi mi zbog, recimo, zvjezdanog statusa bilo skriveno od očiju. Što se koncerata tiče, počašćeni smo s četiri jedinstvena koncerta u Sloveniji. A nevjerojatno je to što mi je neki znanac rekao da su se kod vas rađale i legende. Pogledajte što imate! Laibach! Kad sam ih vidio kako sviraju uživo, jasno je da tako snažna prisutnost na pozornici ne može zračiti tek tako. Isklesali su vas vrijeme i okolnosti. To je rock’n’roll. Ovo što radimo mi – to je pussy fuck’n shit! Da smo barem mogli učiniti ono što su učinili Laibach. To je ono pravo! Sve što mogu osjećati prema proturežimskim herojima glazbenog biznisa jest poštovanje. Mi smo, što se tog segmenta tiče, pravi mlijekozupci!

RockLine: Prije si spomenuo da te na cesti nitko ne prepoznaje, ali nije uvijek bilo tako. Prije nekoliko godina bili ste zapravo stalnica videoponude MTV-ja i ostalih, nazovimo ih “pravih i velikih” postaja. Što se dogodilo nakon što je MTV ugasio svoje reflektore i usmjerio pogled u drugom smjeru te vas poslije često previđao?

Bård: Zapravo je kod nas bila riječ o svjesnom stanju pomirenosti, jer smo znali da će se to prije ili kasnije ipak dogoditi. Dosade ti se lice i netko drugi zauzme male ekrane. To je prirodno stanje video biznisa. Prije 15 godina bili smo mlađi i ljepših lica, ali da smo se kladili samo na to, na gubitku bismo bili samo mi. Dosadili bismo se. Ovako smo nastavili s onim što nam se činilo vrijednim nastavka. Ekonomski gledano, razlozi bi bili prilično jadni. Svaki mjesec od zarađenog dobivam samo, uobičajeno, plaću industrijskog radnika. Ipak mi je tako zarađen novac slađi. Novac nije razlog za dugotrajno ustrajavanje. Mi smo se svjesno odlučili raditi upravo ono što je prije svega važno nama i to nastavljamo. Pa makar, recimo tako, nikoga nije briga. Što se mene tiče, na takve bizarnosti se ne obazirem, jer znam da radim nešto u što pretačem svoju dušu i tijelo te sam za to spreman nešto i žrtvovati. Možda nema više toliko onih koji su nekad kupovali naše majice i obožavali nas zbog onoga što su sami mislili da predstavljamo, ali vjerujem da postoji barem šačica istomišljenika kojima se sviđamo zbog onoga što damo na malim, malo većim ili velikim nastupima.

RockLine: Mnoge bi taj nedostatak medijske pažnje potpuno razorio, a vi ste dvanaest godina kasnije ustrajali. Ukupni zbroj predstavlja 7 albuma i nepregledan broj koncerata, bojnih rana i tisuće kilometara. Sada predstavljate najnoviju ploču – Life Will Kill You. Što ste ovim albumom poručili svjetskoj zajednici?

Bård: Unatoč naslovu, ova ploča ima znatno više veze sa životnom činjenicom kojoj se ne može pobjeći – sa smrću. Ne znam zašto … Zapravo znam, ali ne znam bih li vam želio reći.

RockLine: Onda je to prilično pesimistična poruka albuma, kad je ne želite otkriti.

Bård: Ne. Vrlo je optimistična. Radi se samo o terapeutskom učinku, kad želiš objasniti određene stvari i događaje koji su se dogodili. Nema ni trunke pesimizma. OK, reći ću vam ono što ne radim svakodnevno. U studenom mi je umro otac ….

RockLine: Naša iskrena sućut.

Bård: Hvala … Smrt je u mom životu uvijek bila prisutna, ali nikad tako neposredno. U meni se nešto pomaknulo i o tome sam počeo pisati. Počeo sam pisati o onome što nije izravno otkrivalo unutarnja stanja, a govorilo je, recimo, o smrti s malih ekrana. Počeo sam pisati o bombašima samoubojicama, o gladi… Kad to pogodi nekoga tebi bliskog, neosobna apstrakcija postaje prokleto tvoja stvar. S ocem nisam imao previše bliske kontakte da bih ga sada neutješno oplakivao. Smrt je dio naših života. Same smrti još nisam doživio, ali glavno pitanje u mojim mislima bilo je samo što je smrt zapravo. Što je život? Što je smrt? Kako čovjek umire povezano je s time kako čovjek živi.

RockLine: Moje je mišljenje da ste se ovaj put preusmjerili s manje izravnog priopćavanja na drugu razinu. Što nakon svega očekujete od cjelokupne promocije i od albuma?

Bård: O prijemu ću vam moći reći za godinu-dvije, ali uglavnom sam bio ugodno iznenađen time što su ga kritičari prilično dobro prihvatili. Moja osobna očekivanja doista su potpuno poništena. Na nuli! Ako nemaš nikakvih očekivanja, a to je ono što sam sam naučio u svim tim godinama, onda ne možeš biti razočaran. Moraš samo znati da si doista dao sve od sebe. Mogu govoriti samo o svojim nadama i željama … Ono što želim i čemu se nadam jest da bi album dobio barem malo medijske pažnje.

RockLine: Dio toga je i činjenica da ste ovdje i da će vaš koncert distribuirati pomoću tehnologije USB snimanja diRec, koja je na ovom festivalu predstavljena prvi put. Kakvo je vaše mišljenje o suvremenoj tehnologiji, MP3-ima, internetskoj distribuciji i sličnom?

Bård: Zapravo se u ovoj glazbenoj branši oduvijek radilo samo o zarađivanju i o modnim hirovima mnogih. Zvuk bi se moglo poboljšati. Onda su tu npr. In Flames, koji su snimili samo pet skladbi. Mi smo se odmah zagrijali za stvar. U karijeri smo napravili poprilično pogrešaka, ali to je zvučalo kao savršena stvar za nas. Istina je da ne želiš ovjekovječiti nešto što bi bilo puno pogrešaka. Ipak, čuo sam već poprilično albuma koji su bili puni pogrešaka i zapravo sam bio oduševljen njima, njihovom neuglađenom iskrenošću. Kažeš si: “Hvala činjenici da nisam savršen! Samo sam čovjek!” Nakon nekoliko godina možemo se time zabavljati i prizivati iskrena sjećanja na sam događaj …

RockLine: Još posljednje pitanje, jer znam da želiš odmor, a ujedno ga postavljam svakome pa ću ga tako i tebi. Kakvi su kratkoročni, a kakvi dugoročni planovi tebe kao člana Clawfingera i osobno kao čovjeka te ujedno – vas kao kolektiva?

Bård: Kratkoročno je pivo nakon koncerta, a zatim intenzivna koncertna promocija ploče i neprekidno pisanje novog materijala, makar neće svi završiti na pločama. Bit je svirati, pisati i snimati. Ne zato da bih napisao hit, nego zato da sam uvijek u pokretu. Nakon toga bih volio otići kući na par tjedana i puniti baterije. Počeo bih raditi i snimati koncentrirano. To su nekako dijelom i dugoročni planovi. Dugoročni plan za mene je već to da se probijemo kroz zimu i dočekamo sljedeće proljeće.

RockLine: A sljedeći logični korak koji će Clawfinger poduzeti u budućnosti i napredovati u smislu svoje glazbene evolucije?

Bård: Kad odemo snimati novi album, ne znamo dosljedno sve što želimo napraviti, tako da se uvijek radi o glazbenoj evoluciji u smislu spontanosti. Željeno jednostavno učinimo. Uvijek … Uvijek imamo obrise koje onda bojimo zajedničkim naporima. Uvijek se radi o prisutnosti svih zajedno.

RockLine: Bili smo nevjerojatno iscrpni. Još ovo: što bi htio poručiti našim čitateljima i Clawfinger fanovima?

(otvore se vrata i s leđa se našem mikrofonu približi najprepoznatljivije lice Clawfingera – karizmatični pjevač Zakk Tell)

Zakk Tell: Što god vam bulaznio ovaj čovječuljak ispred vašeg mikrofona, laž je! Razvikani je lažljivac! Norvežanin je, nema nikakve kulture i star je. (smijeh) Ja sam, usput, Zakk, pjevač grupe Clawfinger!

RockLine: Upravo zaključujemo intervju i došli smo do posljednjeg, završnog čina, kad našim čitateljima poručujete što god vam leži na duši – poruke ili haiku poeziju … (smijeh)

Zakk: Super! Činilo mi se da imate nešto zanimljivije od uobičajenih suhoparnosti! Moja je poruka: ne zovite ovu ploču comebackom, jer smo mi tu bili godinama i godinama! I tu namjeravamo ostati godinama i godinama koje slijede!

Bård: Po mom mišljenju stvar ide otprilike ovako: poslušajte ploču, izgradite si svoje mišljenje i možete je odbaciti ako je ne volite …

Zakk: A zapravo je primjereno poslušajte u miru i tišini, na maksimalnoj glasnoći …

Bård: U miru i tišini te na maksimalnoj glasnoći ….(smijeh)

Zakk: Naravno! Mislio sam na mir i tišinu u okolici, tako da iz zvučnika sočno zazvuči samo naša glazba. Ako vas je briga, bit ćemo počašćeni ako podržite bend. Ako je pak ne volite, možete kupiti primjerak za nekog prijatelja koji bi je mogao zavoljeti. Možete je pokloniti za Božić ili neki drugi zgodan datum. U Švedskoj slavimo i ekvinocij. Možete je kupiti i svom psu. Možete je upotrijebiti i kao podmetač za špagete koje ste skuhali, a ne biste htjeli oštetiti lak na stolu. Možete je upotrijebiti na milijun načina … Rastura teško! Da … Možete napraviti jedinstvenu lampu, koju oblijepite stotinama primjeraka našeg albuma. Okolo obješeni CD-ovi mogli bi stvoriti zaista jedinstven svjetlosni efekt. To bi u biti bilo sve što se tiče praktične upotrebljivosti naše ploče.

RockLine: Osobno smatram da će većina fanova učiniti nešto što nisi spomenuo, a za što su ploče i napravljene – staviti je u CD player i slušati … Iznova i iznova …

Zakk: Dobra ideja!

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići