Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Balladero
Izdavač: Samozaložba
Izlazak: 2012
Trajanje: 60:17
Ocjena: 4.5/5
Balladero nije nitko drugi nego bubnjar umirovljenih eklektičnih prekmurskih alternativaca Psych- Path Dominik Bagola. »Club Deuce« njegov je samostalni studijski prvijenac, a odabrano ime Balladero odlično pristaje samom karakteru albuma. Album je sanjarski, nabijen melankolijom, blago erotogenom iskušenjem, a istodobno mistikom i sveobuhvatnom intimom punom osjetilne osobno ispovjedne note.
Dominik je nedvojbeno svoju »malu glazbenu maturu«« položio dok je radio u Psycho-Path, koji su tiho zaključili aktivnosti 2009. godine. »The Ass Soul of Psycho-Path« do danas je, kao peti studijski album Psycho Path, najizazovniji u pomicanju letvice kreativnosti, kad poseže za glazbenim eksperimentom kao i za eklektičnošću. Suradnja s prekaljenim floridskim producentom Bobbyjem MaCintyreom, bivšim članom sastava The Twilight Singers, koji je u prošlosti surađivao i s izvođačima poput Bad Brains, Jimmy Girl, Lucinde Williams i Marka Lanegana, ima jednu od ključnih uloga u sazrijevanju Dominika Bagole kao glazbenika (osobito posljednjih nekoliko godina). Prijateljstvo s MaCintyreom Dominik je prelio u svoj samostalni studijski prvijenac, a MaCintyre mu je pomogao oblikovati zvučnu sliku uratka, kao i doprinijeti aranžmanima te svirati hrpu instrumenata.
Dominik Bagola ovaj put staje u središte priče kao glavni vokal, koji uz vokal skrbi i za to da je klasični klavir cijelo vrijeme ključni nositelj zvučne pratnje. Dominik ne slovi kao vokal s tehnički izbrušenim i/ili školovanim glasom. To mu ni ne treba. Posjeduje naime posebnu vokalnu boju, što njegovoj vokalnoj interpretaciji daje pravi čar sadržajne opipljivosti potpuno izgrađenog karaktera. Skladbe su redom postavljene u srednje brzom tempu. Klaviru su dodani aranžmani za gudače (čelo, violine), ksilofone (metalne, drvene), orgulje, uz obvezatnu pratnju »čisto zvučećih« gitara i ritam sekcije. U takvom okruženju klavir djeluje gotovo »Caveovski«, što naglašava melos prožet melankolijom, kao diktatom Dominikova sanjarskog, taman dovoljno sramežljivog, ali osjetljivo ispovjednog vokala. Kulisa pratnje potpuno je organska, pejzaž tako nanizanih elemenata stvorene zvučne krajine izuzetno je sočan, šareno razigran i puno iskorišten. Ako tražimo trenutak u kojem je intenzitet osobno ispovjedne note posebno naglašen na albumu, to je skladba Long Distance To Ruin.
Dobrodošao potez koji dodatno razigrava sliku samog albuma, podiže dinamički razvoj događaja na njemu i razotkriva sam domet uhvaćenih raspoloženjskih stanja jest integracija ženskih vokala. U okviru Dominikova aranžiranja odlično se snalazi vokal Jadranke Juras u duetu skladbe Če bi, a u tom dometu nikako ne zaostaje ni vokal Melanije Fabičič u skladbi Monsters, koji dočarava posve novo iskustvo na albumu.
Melosi klasično postavljenih linija, u kojima bestidno kraljuje melankolija prekmurskog puha ledenih panonskih noći, često su poduprti blagim otklonima prema bluesovskim zavojima, a sama figuracija skladbi i vodećih motiva u njima nosi mnoge naznake koje naprosto vape za razvojem jazzovske improvizacije. Međutim, to se ne dogodi. Dominik Bagola skrbi za potpunu kompaktnost, kojom zapovijedaju vodeći vokali i ključna uloga klavira. Glazbenici pristupaju sofisticirano u stvaranju kulisa pratnje, gdje se položeni gradivni elementi u međusobnoj komunikaciji jedinstveno sporazumijevaju i supostoje u odlično kontrastiranom ambijentu punog suživota organske, žive i dinamične produkcije zvuka. U tom sofisticiranom karakteru na površinu snažno izlazi element dražesne senzualnosti. Po ključu: što nježnije interpretiraš motiv ili vokalnu liniju, to se intenzivnije taj čin izrazi i posljedično dotakne slušatelja. I upravo je to velika prednost ovog albuma, jer je taj element na njemu snažno naglašen. Zato je »Club Deuce« u svom izričaju izuzetno iskren, stvaran, sadržajno opipljiv i u smislu artizma ponuđene glazbene supstance stoji posve samonikao. Mirror See ubraja se među posebnjake albuma, melos nosi djelić elementa prekmurske pastorale, koji je spretno utkan u sliku skladbe. Ona odzvanja još intenzivnije u završnom instrumentalu Prekmurska, gdje nije teško zamijetiti ni nekoliko ciganskih ornamenata.
Prekaljenost Dominika Bagole pokazuje aranžiranje izlaznih točaka albuma, gdje se klavir u linijama pratnje disonantno izmiče vokalnim linijama, što dramatizira raspoloženjsko stanje i zapravo vodi točke prema samom završnom vrhuncu skladbi. Takvih se odlika, primjerice, nikako ne srami Dream Come Lie. Melos kitice u Lioness nenamjerno vuče na vokalne linije kakve rado posuđuje Steve »H« Hogarth u današnjim Marillion (specifika stiha: »What it is… Is what you get«).»Club Deuce« je album pun nepretencioznih, kratkih, ali jezgrovitih trikova. Prednost albuma nije u iskazivanju ručnih vještina, već u lukavom multifacetnom spajanju pojedinih gradivnih elemenata zvuka u izuzetno ugodnu i u recepciji cijelo vrijeme voljnu organsku glazbenu slikovnicu, koju krasi jedinstven artistički karakter. Potpunu simbiotsku smjesu povezuje u odličnom iskorištenju slaganja te kratke jezgrovitosti po principu »manje je više« upravo najduža skladba albuma naslovom Superbomber, koja ne uspijeva ni načas dosaditi i osvaja osobito dramatičnim »crescendom« u završnici.
Usporedbe s Vladekom nisu baš na mjestu, ali zemljopisno podrijetlo obaju glazbenika ono je što ih u iznošenju glazbene informacije zasigurno na neki način povezuje. Zato će ovaj album zasigurno biti zanimljiv i za sve one koji ste privrženi liku i djelu Vlada Kreslina. Kranjski The Tide još su jedna takva skupina koja ide teško slijedivom linijom eklektičnosti, stvara sa sloganom estetike strogog spajanja organskih kolaža i fascinira posebnošću. I oni koji poznajete The Tide, u »Club Deuce« znat ćete pronaći mnogo razloga za uživanje u slušanju ovog albuma. »Club Deuce« duboko je ispovjedan album, osjetljivo bogat, koji ne trpi površno slušanje, ali nedvojbeno nagrađuje sve glazbene sladokusce koji tražite glazbu posebnog karaktera! “Club Deuce” je pravi vjesnik skovanice “neovisni rock”!
Postava
Dominik Bagola – vokal, klavir, bubnjevi, udaraljke, Hammond, ksilofon,
Bobby MaCintyre – bubnjevi, prateći vokal, udaraljke, ksilofon, gitara, čelo
Shane Soloski – bas gitara
Lorenzo Corti – gitara
Iztok Rodež – gitara
Sašo Benko – gitara
Aljoša Bagola – klavijature
Jure Bergant – dvostruka bas gitara
Luka Ščavničar – bas gitara
Samo Budna – violina
Matej Šavel – bubnjevi
Tanja RAvljen – vokal
Jadranka Juras – vokal
Melanija Fabičič – vokal
Lina Rahne – vokal
Produkcija
Bobby MaCintyre
Popis skladbi
1. Pawnshop
2. I Guess
3. Dream Come Lie
4. Lioness
5. Shadow Street
6. Shallow Creeks
7. Če bi
8. Monsters
9. Mirror See
10. Long Distance To Ruin
11. Superbomber
12. Prekmurska
