Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavačka kuća: EMI Records
Izlazak: 1985
Ocjena: 1.5/5
Neka vas logo s imenom legendarne njemačke progresivnorockerske grupe na naslovnici albuma ne zavara. “Codename Wildgeese” ima toliko veze s tradicionalnim space rock zvukom Eloy koliko je Klaus Kinski izgledom i karakterom nalik Leeju Van Cleefu. Što znači da je sličnost gotovo ništavna. Na ovom se izdanju jedva da naziru elementi po kojima je glazba Eloy bila poznata, jer album zvukom nije srodan čak ni space metalu koji je bio tipičan za grupu u 80-ima. Glavni razlog leži u posve jednostavnoj činjenici da je riječ o albumu koji sadrži filmsku glazbu za istoimeni akcijski film s Klausom Kinskim, Leeom Van Cleefom, Lewisom Collinsom i Ernestom Borgnineom u glavnim ulogama, što samo po sebi znači da to nije uobičajen Eloy album. Druga činjenica, koja snažno narušava smisao korištenja imena grupe i vjerodostojnost izdanja u tu svrhu, jest odsutnost neprijepornog Eloy šefa, to jest gitarista/pjevača Franka Bornemanna, koji se u to vrijeme zbog različitih daljnjih vizija razišao s ostalim članovima grupe. Oni su, uz iznimku bubnjara Fritza Randowa, koji s tim projektom nije htio imati posla, odlučili prihvatiti ponudu da snime filmsku glazbu i tako grupi donesu malo dodatne prepoznatljivosti, bez koje su se mogli prilično lako snaći. Tako su gospoda Hannes Arkona na gitari/klavijaturama, Klaus Peter-Matziol na basu i Hannes Folberth na klavijaturama, bez Frankove suradnje i odobravanja, snimili i objavili iznimno monotono i traljavo izdanje koje se kvalitetom sadržaja s lakoćom svrstava na posljednje mjesto u njihovoj diskografiji. Mnogi ljubitelji grupe ga tamo iz posve opravdanih razloga uopće ne svrstavaju, iako ga ipak imaju u svojoj kolekciji, jer je pač izašao pod imenom Eloy.
U čemu je dakle problem ovog filmskog eksperimenta da ne zaslužuje ravnopravno mjesto među ostalim Eloy albumima? Problema je više, a na prvom mjestu za bijedan status krivi su sveopći nedostatak inspiracije i zvučna zastarjelost, koja se osjeća na gotovo svim skladbama. Najneugodniji zvučni element je, prije svega, neprirodan zvuk bubnjeva, tipičan za sintetičke pop grupe 80-ih. Odličnog Randowa zamijenio je Jan Nemec-Bolek, koji se nije smatrao službenim članom grupe i koji je u većini skladbi jednostavno upotrijebio ritam mašinu. Bolek bez pomoći Loleka pač ne može stvoriti ništa osobito korisno. Sterilno-sintetičkom zvuku dosta pridonose i Folberthove elektroničke klavijature, koje su ujedno, paradoksalno, i najbolji i najgori element albuma, ovisno o pojedinoj skladbi. Ponegdje zvuče očajno sintetički i robotski, nekako u stilu Tangerine Dream iz 80-ih, a u najboljim trenucima, uz dobre simfo aranžmane, stvaraju solidnu ambijentalnu atmosferu. To su ujedno i jedini trenuci na albumu u kojima se osjeća ikakva povezanost s onim pravim Eloy. Na albumu uglavnom prevladavaju kratki, ritmički monotoni instrumentali, uz iznimku jedne hair metal vokalne tvorevine koja nema nikakve veze s uobičajenim Eloy metal izletima. Ostatak bih mogao opisati kao sintetičku elektroniku s pojedinim ambijentalnim, new age trenucima. Uz rijetke iznimke sve zajedno kao cjelina djeluje toliko sterilno i neinspirirano da ne pomažu ni dokazani talenti sve trojice dotadašnjih Eloy glazbenika. Na to bih se nadovezao i time da su Folberthovi sintetički/simfo aranžmani posvuda dominantni, dok se gitare Hannesa Arkone jedva čuju. Arkona je radije pravio društvo Folberthu kao dodatni dobavljač sintetičkih zvučnih valova.
Ovaj put nema smisla upuštati se u detalje pojedinih skladbi jer su neke međusobno po količini sveopće monotonije i sintetičko-elektroničkih elemenata slične kao jaje jajetu. Već uvodni “The Patrol”, ritmički monoton i ukrašen repetitivnim sintetičkim aranžmanima, ne obećava ništa dobro i postavlja pitanje je li riječ doista o glazbi Eloy ili o radu nekog filmskog skladatelja za akcijske filmove B-produkcije, kojih je u 80-ima vrvjelo. Odgovor je tužno jednostavan. Isto vrijedi i za “Hong Kong Theme 1”, koji pomoću orijentalnog motiva na sintisajzerima pokušava zvučati u skladu s konceptom filma, ali ispada posve robotski i sterilno. Slijedi “Hit And Run”, koji je sa svojim snažnim elektroničkim zvukom sintisajzera prilično sličan nekim dijelovima Tangerine Dream iz 80-ih, što vrijedi i za još nekoliko skladbi na albumu. Vrijedi spomenuti i “Queen Of Rock’n’Roll”, jedinu skladbu na albumu koja sadrži vokal (potonji pripada jednom od dvojice Hannesa). Riječ je o posve bezbojnoj hair/pop metal tvorevini s kafanskim motivom na klaviru i razglašenim gitarskim pasažama. Arkona posegne i za tada iznimno popularnim hair metal elementom – tappingom. Ta blijeda skladba ujedno je i najrokerskiji trenutak cijelog albuma, ako ne i jedini.
U nastavku slijede uglavnom kratki ambijentalni, recimo to tako, new age instrumentali poput “Destiny”, “Discovery”, “Deadlock”, “Sabotage” (potonja je po raznolikosti po mom mišljenju još i najbolja od svih ambijentalnih skladbi), “A Long Goodbye” i “A Moment Decades”. Potonje sadrže solidne simfonijske aranžmane, no ritam linija je obično iznimno monotona pa sve vrlo brzo počne dosađivati, osim ako niste u posebnom, recimo to tako, meditativnom raspoloženju. Njihov je glavni problem to što se apsolutno nikamo ne razviju. Tko poznaje one manje inspirirane new age tvorevine Mikea Oldfielda, može zamisliti o čemu govorim (ali i one su bolje i nadahnutije od ovih blijedih Folberthovih eksperimenata). Ostale skladbe poput “Juke-Box”, “Cha-Shoen”, “On The Edge”, “Face To Face” i “Revenge” spore su, repetitivne i elektronikom natopljene sintetičke (ponegdje i pop) tvorevine koje bi u najboljem slučaju mogli iskoristiti kao podlogu za svoje slabije radove neki Duran Duran ili Frankie Goes To Hollywood. U najboljem su slučaju idealne da zaspite od čiste dosade. Stanje se ni u čemu ne popravlja ni u završnici, koju predstavlja “Hong Kong Theme 2”, samo kratko ponavljanje sintetičkog orijentalnog motiva iz njegova uvodnog “brata”.
“Codename Wildgeese” posve je anakron i neinspiriran zvučni zapis namijenjen samo najvećim ljubiteljima grupe, koji moraju imati sve što je izašlo pod imenom grupe, čak i ako ga njihov dugogodišnji, ovdje odsutni poglavar uporno odbacuje kao njihovo službeno izdanje. Iskreno govoreći, uz rijetke iznimke, u povijesti glazbe nije bilo baš mnogo stvarno kvalitetnih rock albuma s filmskom glazbom, a “Codename” tu nikako ne spada među svijetle iznimke, iako sam čuo i nekoliko lošijih filmskih pokušaja svjetski prepoznatljivijih grupa. Ovo će izdanje nažalost ljubiteljima glazbe zauvijek ostati najprepoznatljivije kao jedino Eloy izdanje bez Franka Bornemanna (to što ih nije tužio govori da ima prilično drukčiji karakter od nekog Rogera Watersa) i kao njihov najgori album. Svi koji album još niste čuli, ne očekujte dakle nikakve moćne gitarske solaže, bogate ritmičke varijacije, dramatične simfo aranžmane i ostale space rock/metal Eloy poslastice, jer ćete ih uzalud tražiti. Jedini koji bi u ovom izdanju mogli pronaći išta zanimljivo jesu ljubitelji ambijentalne elektronike u stilu Tangerine Dream, pa će i oni ostati prilično nezadovoljni sveopćom neinspiriranošću i nedorađenošću. U najboljem slučaju ovaj album predstavlja prosječan zvučni zapis za prosječan akcijski film iz 80-ih (budući da filma (još) nisam gledao, ne mogu komentirati njegov sadržaj, iako sam o njemu uglavnom čuo ne baš laskave ocjene, pa čak i ako je Klaus Kinski oduvijek jedan od mojih najdražih europskih glumaca). “Codename Wildegeese” izdanje je koje nedvojbeno nije smjelo izaći pod imenom grupe, nego kao projekt Arkona/Matziol/Folberth, ali želja za većom prepoznatljivošću bila je prevelika, a šteta je već bila učinjena. Oni pravi, Bornemannovi, Eloy u međuvremenu su već pripremali album koji je grupi osigurao daljnju vjerodostojnost i kojim su uspješno završili za progresivni rock prilično naporna 80-a.
Postava
Hannes Arkona – gitara, klavijature, vokal (4)
Hannes Folberth – klavijature
Klaus-Peter Matziol – bas gitara
J. Nemec-Bolek – bubnjevi
Produkcija
Eloy
Popis skladbi
1. Patrol (2:47)
2. Hongkong Theme I (3:32)
3. Hit And Run (1:38)
4. Queen Of Rock’n’Roll (2:36)
5. Destiny (4:34)
6. Discovery (0:50)
7. Juke-Box (1:58)
8. Deadlock (1:30)
9. Cha-Shoen (3:35)
10. Sabotage (1:20)
11. On The Edge (3:30)
12. A Long Goodbye (2:13)
13. Face To Face (1:47)
14. A Moment Decides (2:07)
15. Revenge (1:13)
16. Hongkong Theme II (1:07)
Trajanje albuma: 33:30
