Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 2007
Ocjena: 3.5/5
Ponovno okupljanje trojice članova Genesisa bez sumnje je bilo jedno od najvažnijih glazbenih događanja 2007. godine. Gospoda Banks, Collins i Rutherford shvatili su nakon postupnog pada popularnosti svojih solo karijera da nikada nisu zaboravili prvu ljubav, koja im je donijela glazbeni ugled i svjetsku prepoznatljivost. Zato su ponovno oživjeli legendarni bend s kojim su u 70-ima bitno oblikovali zlatno doba progresivnog rocka, a u 80-ima i početkom 90-ih zauzimali vrhove svjetskih pop ljestvica. Ponovnom okupljanju su se, na razočaranje brojnih ljubitelja njihova klasičnog, dakle progresivnorockerskog razdoblja, (privremeno?) odrekli izvorni pjevač Peter Gabriel i gitarski majstor Steve Hackett. Dok je Gabriel htio u miru odraditi svoju solo turneju, Hackett na kraju od ostale trojice nije dobio ni poziv, pa će na to savršeno okupljanje trebati još malo pričekati, ako se uopće ikad dogodi. Genesis su se tako za sada okupili u svojoj komercijalno najuspješnijoj postavi, koja je svijetu pop rocka podarila hitove kao što su “Follow You, Follow Me”, “Mama”, “Invisible Touch”, “Land Of Confusion” i “I Can’t Dance”, što je već bio dovoljan razlog da na novu turneju privuku horde obožavatelja iz svih krajeva, različitih glazbenih ukusa i dobi. Uslijedila je turneja “Turn It On Again”, koja je, sa startom u Helsinkiju, obuhvatila samo Europu. Završetak se na tipično pompozan način odvio u rimskom Circo Massimo, koji će biti ovjekovječen i na novom DVD-u, “When In Rome”.
O kvaliteti pojedinih izvedbi lijepo svjedoči najnoviji dvostruki koncertni album “Live Over Europe”, njihovo prvo koncertno izdanje nakon 1993., koje je po mom mišljenju dobro uhvatilo energiju i atmosferu na toj povijesnoj turneji. Iako ni ovaj put, naravno, nije prošlo bez nekih studijskih popravaka. Collinsove najave skladbi između pjesama odrezali su, a reakcije publike ostavili su taman toliko da se zna da je riječ o koncertnoj snimci. Nekoga bi to moglo smetati, i mene bi kod nekih bendova, ali kod Genesisa mi je ponajprije važna dobra izvedba. Većina sljedbenika ipak je nakon koncerata vrlo dobro prihvatila ponovno okupljanje jer je bend primjerenim izborom skladbi znao zadovoljiti ljubitelje oba njihova razdoblja, i progresivnog i pop rockerskog, što je vidljivo i na ovoj snimci (popis skladbi bio je na svim nastupima isti). I moja malenkost bila je na njihovu nastupu u okolici Beča, o kojem je uslijedio opširan izvještaj. Nažalost, s tog datuma na ovom koncertnom izdanju nema nijedne izvedbe. Kao što se moglo očekivati, najviše izvedbi za izdanje odabrano je s domaćeg, britanskog tla (ponajprije iz Manchestera), a ostale su izabrane s drugih europskih mjesta održavanja.
I ovaj put je nerazdvojni trio u koncertnu pomoć pozvao dvojicu dugogodišnjih kompanjona, koji su gotovo stalni koncertni članovi Genesisa još od kraja 70-ih, iako nikad i studijski. Hackettovo mjesto tako je po tradiciji popunio američki virtuoz Daryl Stuermer (osim s Genesisom, najpoznatiji je po suradnji s Jean-Luc Pontyjem te s Collinsom solo), koji je usput te godine izdao i odličan jazz rock fusion solo album “Go”, dok je Collinsa tijekom njegovih izleta pred mikrofon za bubnjevima mijenjao jazz fusion legenda Chester Thompson, koji se u prošlosti najviše proslavio radom za Franka Zappu i Weather Report. Thompson je po tradiciji tijekom duljih instrumentalnih dijelova bubnjao zajedno s Collinsom. Zajedno su izveli i nezaboravni bubnjarski dvoboj, ovdje zabilježen pod naslovom “Conversations With 2 Stools”, u kojem oba jazz rock fusion majstora dokazuju da još uvijek nisu za staro željezo. Nešto slabije očuvan, ali i dalje vrlo solidan, jest Collinsov vokal, koji je s godinama prirodno malo izgubio na rasponu pa se tamo gdje je to potrebno radije drži nižih registara. Banks naravno odavno više ne koristi tradicionalni melotron i orgulje, nego se uz električni klavir bavi uglavnom raznim sintesajzerima, preko kojih koristi odgovarajuće efekte i zvukove, osobito na starijim dijelovima. Uglađeni i gotovo uvijek ozbiljni gospodin naviknuo se s godinama na veliku tehnološku udobnost, što bi moglo smetati samo najvećim retro purističkim zvukovnim zaljubljenicima u 70-e. Rutherford je jednostavno Rutherford, oduvijek spretniji i izražajniji na basu nego na gitari, dok je Stuermer ugodno iznenadio jer je mjestimice unio nekoliko vlastitih ideja, odnosno koji novi solo. I ovaj put se njih dvojica dobro nadopunjuju i izmjenjuju na basu i električnoj gitari.
Što se pojedinih izvedbi tiče, Genesis su se, očekivano, uglavnom držali svojih studijskih originala, samo su u one dulje progresivnorockerske skladbe ubacili i neke dijelove starijih pjesama iz Gabrielova razdoblja, koji su u brojnim sljedbenicima probudili nostalgiju i želju za skorim Gabrielovim i Hackettovim povratkom. Među te progresivnorockerske vrhunce ubrajaju se ponajprije vrlo solidna izvedba “In The Cage”, unatoč tome što Collins na tom mjestu nikada neće moći zamijeniti Gabriela, u koju su spretno ubacili dijelove klasika kao što su “Cinema Show” i “Duke Travels”, dio “Firth Of Fifth” sa svojim klasičnim, odličnim Banksovim solom te njihov prvi hit “I Know What I Like (In Your Wardrobe)”, u kojem se na nekoliko sekundi može čuti čak i djelić prastarog klasika “Stagnation”, s albuma “Trespass” (1970.), iz vremena prije nego što je Collins postao član benda. To je svojevrsno iznenađenje jer na turneji inače nisu izvodili nijednu skladbu prije 1972., odnosno prije “Selling England By The Pound” (1973.). Vjerojatno nisam bio jedini koji je iz prog rock razdoblja pogrešno nedostajala barem još izvedba “The Musical Box”, koja nekad, čak i u pop razdoblju, nije smjela izostati s njihovih koncerata. Od prog rock poslastica najbolje su im, očekivano, uspjeli antemični “Afterglow” i jazz rock fusion remek-djelo “Los Endos”, gdje Collins i Thompson na najbolji način pokazuju svoje tehničko majstorstvo i još uvijek nesmanjen izbrušen osjećaj za ritam. Ovaj put izbjegli su u prošlosti prilično naporne medleyje u koje su znali ugurati i po pet različitih skladbi, koje su obično trajale samo do prvog refrena ili prijelaza. Većih iznenađenja na popisu izvedbi tako nema. Kao najveće bih možda mogao izdvojiti odličnu izvedbu jedne od njihovih najljepših balada, “Ripples”, gdje Collins dokazuje da je još uvijek izvrstan pjevač, koji svoj tehnički nedostatak lako nadoknađuje odličnom emocionalnom ekspresijom.
Pojedine izvedbe pop rock skladbi vrlo su pristojne i zahvaljujući Banksovim modernim klavijaturama zvuče prilično osuvremenjeno, što bi moglo smetati samo nekim retro fanaticima 80-ih. Od tih izvedbi valja istaknuti ponajprije vrlo dobru verziju uvijek energične “Turn It On Again”, koja je bila i središnji antem te turneje. S njihova komercijalno najuspješnijeg albuma “Invsible Touch” (1986.) izveli su, očekivano, čak pet skladbi, među kojima na sreću nema slatkaste balade “In Too Deep”. Tradicionalno patetični Collins priredio je iznenađenje manjom nestašlukom jer je u tekstu “Invisible Touch” stih “she’ll mess up your life” zamijenio sa “she’ll fuck up your life”, što rječito govori o njegovim osjećajima nakon nedavnog razvoda. Tako se poznata riječ od četiri slova zahvaljujući nevaljalcu Collinsu (što je stariji, to mu veće gluposti padaju na pamet) našla i na nastupima Genesisa, jednog od posljednjih rock bendova u kojem bi je čovjek očekivao. Po kvaliteti i ovaj put ističu se “Land Of Confusion”, gdje se jasno primjećuje niži registar Collinsova vokala, te art rock hit “Domino”, koji spada među najbolje i energijom najpunije izvedbe na cijeloj snimci. Nisu smjeli zaboraviti ni hitove s albuma “Genesis (1983) kao što su “Mama” i “Home By The Sea” te s albuma “We Can’t Dance” (1991), s kojeg su jednostavno morali izvesti megauspješnice kao što su “No Son Of Mine”, “Hold On My Heart” i naravno “I Can’t Dance” (s opsežnim vokalnim improvizacijama), koje bi velika većina sljedbenika pop razdoblja jako pogrešala. Nijedan koncert Genesisa naravno ne može proći ni bez njihova prvog hita iz Collinsova razdoblja, “Follow You, Follow Me”. Drugi dio snimke je, što se izvedbi tiče, tako prilično predvidljiv. Najveće iznenađenje predstavlja završetak s romantičnim antemom “Carpet Crawlers”, klasikom iz Gabrielova razdoblja, koji prema Collinsovim riječima na najbolji način predstavlja esenciju benda.
“Live Over Europe” je izvrstan koncertni dokument, koji na sretan način predstavlja uspješan povratak tih progresivno/pop rockerskih velikana i kao takav ne smije nedostajati u zbirci svih pravih ljubitelja benda, koji se ne dijele na besmislene, međusobno često neprijateljske, progresivne i pop rock frakcije ili međusobno posvađane Gabriel odnosno Collins era zagrižence. Po mom mišljenju po kvaliteti nadmašuje oba izdanja “The Way We Walk” i ravnopravno se mjeri s odličnim “Three Sides Live” (1982.). Njihova najbolja koncertna snimka to svakako nije, jer je nadmašuju i “Genesis Live” (1973.) i “Seconds Out” (1977.), koji je po mom mišljenju jedan od onih koncertnih klasika 70-ih i najbliži naslovu onog savršenog Genesis koncertnog dokumenta. Naravno, osobno bih radije vidio da je među izvedbama više progresivnorockerskih skladbi, osobito s oba post-Gabriel albuma, “A Trick Of The Tail” (1976.) i “Wind And Wuthering” (1977.), ali dok u postavi (još) nema Stevea Hacketta, možda je ovako ipak bolje. Moglo je proći i s malo manje studijskog poliranja (toga je ipak manje nego na izdanjima “The Way We Walk”), ali to je jednostavno već ustaljena praksa većine velikih bendova. Produkcija, za koju se pobrinuo njihov dugogodišnji suradnik Nick Davis, i ovaj put je odlična, što je, uz moguću iznimku “Genesis Live”, tradicija većine njihovih koncertnih snimaka. Svi sumnjičavci koji nisu bili ni na jednom nastupu s turneje mogu se tako preko “Live Over Europe” uvjeriti da se ponovno okupljanje Genesisa, iako bez Gabriela i Hacketta, ipak isplatilo i da je budućnost posve otvorena i za nove studijske pothvate.
Postava
Tony Banks – klavijature
Phil Collins – vokal, bubnjevi
Mike Rutherford – gitara, bas gitara
Daryl Stuermer – gitara, bas gitara
Chester Thompson – bubnjevi
Produkcija
Nick Davis
Popis skladbi
CD1.:
1. Duke’s Intro (3:49)
2. Turn It On Again (4:26)
3. No Son Of Mine (6:57)
4. Land Of Confusion (5:11)
5. In The Cage (13:30)
6. Afterglow (4:28)
7. Hold On My Heart (5:58)
8. Home By The Sea (11:59)
9. Follow You, Follow Me (4:19)
10. Firth Of Fifth (Excerpt) (4:40)
11. I Know What I Like (In Your Wardrobe) (6:45)
CD2.:
1. Mama (6:57)
2. Ripples (7:58)
3. Throwing It All Away (6:01)
4. Domino (11:34)
5. Conversation With Two Sticks (6:49)
6. Los Endos (6:25)
7. Tonight Tonight Tonight (Excerpt) (3:49)
8. Invisible Touch (5:35)
9. I Can’t Dance (6:12)
10. Carpet Crawlers (6:00)
Trajanje albuma: 114:14
