Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 1980
Ocjena: 4/5
“Colours” je u trenutku izlaska bio svojevrstan most između stare i nove zvučne slike njemačkih space rock legendi Eloy. Ako je “Silent Cries And Mighty Echoes” (1979) bio njihov vrhunac u stvaranju simfonijskih valova i ezoteričnih atmosfera, a njegov zvuk je u mnogočemu svoj utjecaj dugovao nekim ostvarenjima Pink Floyd, na “Colours” su se počeli odmicati od tog utjecaja, iako je album i dalje nabijen ezoteričnim simfonijskim aranžmanima. Eloy su na ovom albumu u svoj zvuk počeli unositi i neka tehnološka dostignuća koja su se pojavila početkom 80-ih, ponajprije na području sintesajzera. Oni su postali još malo profinjeniji, a produkcija još kristalno čišća.
Tome je na prvom mjestu zacijelo kumovala važna promjena postave na klavijaturama i bubnjevima. Osim gitarista, pjevača i neprijepornog šefa Franka Bornemanna, od prethodne postave koja je snimila tri njihova najbolja albuma ostao je samo basist Klaus-Peter Matziol. Dužnosti klavijaturista preuzeo je Hannes Folberth, dok je za bubnjarsku stolicu sjeo u Njemačkoj već etablirani Britanac Jim McGillivray, koji je ujedno postao i autor većine tekstova te je na tom području uspješno zamijenio svog izvrsnog prethodnika Jürgena Rosenthala. Frank je nakon albuma “Power And The Passion” (1975), na kojem je dodatnu gitaru svirao nekadašnji klavijaturist Detlev Schimdtchen, nakon dugo vremena u sastav doveo dodatnog gitarista. Hannes Arkona sjajno se snašao i na električnoj i na akustičnoj gitari te izvrsno nadopunjavao Frankov prepoznatljiv stil sviranja. Frank je ovdje gotovo posve odustao od ugledanja na Davida Gilmoura s dugim suptilnim solažama i malo se više prihvatio vlastitog, žešćeg hard rock pristupa. Primjetan je i Frankov vokalni napredak. Unatoč još uvijek snažnom njemačkom naglasku, popravio je većinu lirske interpretacije.
Tradicionalni znanstvenofantastični tekstovi osjetno su se popravili, ponajviše zahvaljujući britanskom autoru. Dvoglasne gitarske harmonije (uz izmjenjivanje rifova) između Franka i Hannesa dosta su zaslužne za to što se sastav opet malo više nahranio hard rock zvukom i što su se mjestimice već sumnjivo približili specifičnom zvuku za koji se kasnije, preko medijske etikete, zalijepio naziv space metal. No, Eloy su na “Colours” i dalje prije svega tkali izvrstan, ezoteričan space rock s velikim naglaskom na ambijentalnim klavijaturama, dok su dualne gitarske harmonije i hard rock rifovi, poduprti dinamičnom i melodičnom ritam sekcijom, osiguravali razigranu rockersku energiju. New wave utjecaji na “Colours” iznenađujuće su zanemarivi i albumu ne mogu prigovoriti da sadrži radijski prihvatljive melodije kakve su u to vrijeme radili neki njihovi prog rock suvremenici. Iako su, što se tiče zvučne srodnosti s drugim sastavima, ovdje bili bliži ranim The Alan Parsons Project nego Pink Floyd.
Kompozicije su postale malo kompaktnije, ali im zbog toga izražajna snaga nije nimalo pala. “Colours” od početka do kraja ima odličan tok bez ikakvih primjetnih kvalitativnih oscilacija. Svaka kompozicija ima potpuno drugačiju strukturu i na albumu se ne mogu zamijetiti nikakvi ponavljajući motivi. “Horizons”, koji sadrži gostujuće ženske vokale što u kompoziciju unose lijepu mjeru romantike, odličan je početak. Nakon tih ukusnih, hipnotičnih vokalnih harmonija, Eloy u kompoziciju unose izuzetno duhovit gitarski rif, majstorski isprepleten s nabrijanim, melodičnim basom, dinamičnim bubnjevima i poskočnim efektima na sintesajzerima. Malo smeta samo nagao, pomalo prebrz kraj kompozicije. “Illuminations” je jedan od vrhunaca albuma, koji oduzima dah kombinacijom pompoznosti i profinjenosti. Ovo ostvarenje sadrži odlične simfonijske aranžmane na sintesajzerima, dvoglasne gitarske harmonije, dinamične bubnjeve i duhovite zvučne efekte. Energičan Frankov rifing i pompozan vokal među pojedine prijelaze unose prepunu mjeru dramatike. Povremeno se izmjenjuju energične i smirene dionice, koje sadrže izvrsne solaže na gitarama i klavijaturama. Space metal? Može i to, ako volite duhovite žanrovske nazive za svaku kompoziciju.
“Giant” ima opet potpuno drukčiju energiju. Otvara se posebnim efektima na sintesajzerima koji stvaraju dojam nekakvog žubora vode. S vremenom upada moćan sloj klavijatura, usko isprepleten s gitarama. Dok ta kompoziciji cijelo vrijeme daje suptilnu ezoteričnu atmosferu, funk linija bas gitare i dinamični bubnjevi odnose skladbu na prizemljenije
tlo. Uz odlične solaže na klavijaturama, Frankova gitara u solažama blista ništa manje. Upadi klavijaturskih tekstura usred inače ritmički razigrane i melankoličnih gitarskih dionica, koje nadopunjuje dramatičan vokal, majstorski su izvedeni. I “Impressions” sadrži nadasve duhovit uvodni simfonijski aranžman preko preplitanja akustične gitare i sintesajzera. Eloy su u tu kompoziciju iznimno spretno unijeli i duhovitu solažu na flauti, instrumentu koji nisu koristili još od albuma “Inside” (1973). Još jedna ezoterična poslastica stiže s odličnim simfonijskim epom “Child Migration”. Nakon dramatičnog uvoda s odjekujućim klavijaturama i dramatičnim vokalom upada užareni hard rock rifing, kojemu se u pozadini pridružuju ritam gitara i razigran rad bubnjeva. Melodičan refren je odličan i spada među njihove rijetke refrene koji ti bez problema dugo ostaju u ušima. Najbolja dionica stiže s upadom flamenko motiva na gitari isprepletenog s pasažama na električnom klaviru i poskočnim bubnjevima. Energičan hard rock rif cijelo vrijeme lijepo povezuje njezinu strukturu i brine da se stalno zadrži nekakva dramatična crvena nit.
“Gallery” je vrlo zanimljiv, napola new wave eksperiment gotovo s disco ritmom i elektronski zvučećim klavijaturama. Međutim, spomenute elemente cijelo vrijeme probadaju užarene gitarske pasaže i dinamični bubnjarski prijelazi. Dualne gitarske harmonije između dvojice gitarista te Frankove solaže između njih su za prste polizati i zacijelo su utjecale na rad tadašnjih njemačkih metal sastava. I Frankov vokal ovaj put zvuči iznenađujuće razigrano. “Silhouette”, po mom mišljenju najbolja kompozicija na albumu, sadrži prekrasne simfonijske uvodne pasaže na električnom klaviru kojih se ne bi posramio ni neki Tony Banks. Unatoč toj usporedbi, one ipak zvuče prilično unikatno. Nakon upada vokala dramatična atmosfera koju diktira klavir neko se vrijeme smiruje. No, samo do trenutka kad nakon zatišja nastupi jedan od najboljih i najdomišljatijih prijelaza u povijesti sastava, koji stvara nevjerojatno veličanstvenu atmosferu. Dok bubnjevi i bas diktiraju smiren tempo, Folberth unosi raznovrsne klavijaturske pasaže. S vremenom, kad upadne vokal, dionica zaluta gotovo u disco vode, no to joj sprječavaju odlične višeglasne gitarske dionice koje joj daju nekakvu nevjerojatnu, posve specifičnu energiju. Kad Frank unutra unese još i svoju ridajuću solažu, veličanstvena atmosfera dostiže vrhunac. Dionica tik pred završni izlaz, kad se počnu prelijevati gitarske pasaže, na tren povuče na Pink Floyd iz razdoblja “Animals” (1977), ali to traje samo djelić sekunde. Bez sumnje jedna od najboljih kompozicija u povijesti sastava. Završni “Sunset” pak bi se mogao označiti i kao najbolji instrumental u njihovoj povijesti. Nevjerojatna ezoterična magija koju stvara mješavina melankoličnih gitarskih akorada i sanjivih klavijaturskih valova u trenu očara sve one koji u glazbi traže i duhovnu hranu te ih odvede na pravo spiritualno putovanje. Takav je efekt bila u stanju postići samo šačica najboljih progresivnorockerskih sastava, a Eloy su nedvojbeno spadali među njih.
“Wings Of Vision”, koji se nalazi na aktualnom reizdanju albuma, bio je produkt pritiska izdavačke kuće EMI da sastav napokon snimi svoj prvi hit singl. Za takve komercijalne trikove
Frank i ekipa nisu previše mario, ali su ipak ispunili želju izdavača, pokazali se i stvorili svoje do tada daleko najkomercijalnije djelo, napola AOR skladbu s jednostavnom, masama dostupnom strukturom, melodičnim refrenom i jednostavnim tekstom. Unatoč tome što ne odražava njihov uobičajeni stil, riječ je o zanimljivom melodičnom eksperimentu s ukusnim simfonijskim aranžmanima i pompoznom energijom. Završna dionica zahvaljujući vokalu i klavijaturama neobično podsjeti na komercijalne Genesis iz 80-ih. Tu se nalazi i skraćena, singl verzija najboljeg dijela albuma, “Silhouette”, u kojoj su izrezane ostale dionice tako da su ostavili samo onu komercijalnu, radijskim postajama najdražu “disco” dionicu. Nikad nisam obožavao takve komercijalne poteze koji po mom mišljenju uništavaju remek-djelo, ali pravim sljedbenicima sastava ovu će verziju ipak biti zanimljivo čuti i u njezinu okrnjenom obliku.
“Colours” je izvrstan i nepravedno pomalo previđen album na kojem ne nalazim nikakvu očitiju slabu točku i koji kvalitetom ni približno ne zaostaje puno za njihova tri najbolja ostvarenja iz druge polovice 70-ih. Činjenica da je malo “prizemljeniji” i da sadrži veći broj gitarskih pasaža, a da se pritom osjetnije nije smanjio broj klavijaturskih tekstura, čini ga pristupačnijim i onima koji ne spadaju među tradicionalne slušatelje space rocka. Eloy su na početku 80-ih, tradicionalno neprijateljski nastrojenih prema prog rocku, bili prava inkarnacija konzistentnosti i ambicioznosti, a “Colours” je lijep dokaz za tu tvrdnju. Spretno su izbjegavali tadašnje komercijalne trendove i unosili samo one najkorisnije elemente koji su modernizirali njihov zvuk. Frank i njegova ekipa i na idućem, dvodijelnom konceptualnom projektu i dalje su aktivno nastavili sa svojom space rockerskom usmjerenošću i uspješnije zakoračili u 80-e nego velika većina njihovih progresivnorockerskih suvremenika.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Hannes Arkona – gitara
Klaus-Peter Matziol – bas gitara, prateći vokal
Hannes Folberth – klavijature
Jim McGillivray – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Edna & Sabine – vokal (1)
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Horizons (3:20)
2. Illuminations (6:19)
3. Giant (6:05)
4. Impressions (3:06)
5. Child Migration (7:23)
6. Gallery (3:08)
7. Silhouette (6:57)
8. Sunset (3:15)
Trajanje albuma: 39:33
Bonus skladbe s reizdanja (2005):
9. Wings Of Vision (4:14)
10. Silhouette (single edit) (3:30)
