Izdavač: EMI Records
Datum izdanja: 29. 6. 1968.
Produkcija: Norman Smith
Trajanje albuma: 39.42 min
Žanr: Psychadelic Rock/Space Rock/Progressive Rock
Ocjena: 8.0/10
“A Saucerful Of Secrets” drugi je studijski album Pink Floyda – bez sumnje prvog imena britanske psihodelične rock scene i jednih od vodećih pionira nadolazećeg progresivnog rocka. Njihov prethodni album “The Piper At The Gates Of Dawn” (1967.), danas jedan od kultnih albuma psihodeličnog i ranog progresivnog rocka, katapultirao ih je među najzapaženije rock zvijezde psihodeličnih 60-ih, a zbog njihovih čuvenih “svemirskih” audio-vizualnih nastupa oko njih je još od samih početaka lebdjela neka posebna aura benda s “drugog planeta”. Sva ta medijska pompa nastala nakon izlaska prvih singlova i prvijenca imala je dugoročne negativne posljedice na gitarista, pjevača i glavnog autora glazbe i tekstova Syda Barretta. On se tada počeo sve više otuđivati od benda i zatvarati u neki posve vlastiti svijet, što se često odražavalo u njegovu prekomjernom konzumiranju psihoaktivnih supstanci, predvođenih LSD-om. Tome se pridodala i njegova inače prisutna sklonost shizofreniji te bogata mašta, što je za njegovu glazbenu karijeru imalo poguban učinak. “A Saucerful Of Secrets” bio je njegov posljednji album s Pink Floydom pa se i njega, baš kao i prethodnika, drži neki specifičan misticizam povezan s likom i djelom tog nesretnog glazbenika, za kojeg se mnogi slažu da je bio jedan od najvećih, ako ne i najveći neobrađeni talent u povijesti rock glazbe.
Barrettovo se mentalno stanje iz dana u dan samo pogoršavalo. Često je na nastupima svirao nešto sasvim deseto i potpuno izvan konteksta izvedbe, cijelu je izvedbu ugađao gitaru ili jednostavno zurio negdje u prazno, a da nije otvorio usta ni dotaknuo žice. Njegovo je ponašanje, i na pozornici i izvan nje, za ostale članove benda postajalo prava noćna mora. No isprva su ga ipak htjeli zadržati pod svaku cijenu jer su se bojali da bi njegovim odlaskom izgubili svoj zvučni i lirski identitet. Ako već nije bio sposoban nastupati uživo, htjeli su u studiju sačuvati barem njegovu jedinstvenu poeziju, vokal i gitaru. Zato su u bend doveli Davida Gilmoura, starog znanca benda i Sydova srednjoškolskog prijatelja, koji je tada svirao gitaru prilično slično kao Barrett i koji je u početku bio zamišljen kao Sydova zamjena na gitari i vokalu na koncertima. Peteročlana postava Pink Floyda nažalost nije dugo potrajala jer Syd, nakon šačice zajedničkih skladbi koje se uglavnom nalaze na ovom albumu, ni u studiju više nije bio prisebno prisutan te je definitivno “otplovio” u svoj svijet. Njegova posljednja objavljena skladba koju je napisao kao član benda bila je “Vegetable Man”, koju ostali članovi zbog pretjerano autobiografskog lirskog karaktera nisu uvrstili na album. Za brojne je sljedbenike Sydov odlazak bio tragedija bez presedana i oni su već brojili dane do propasti benda, no Gilmour se na kraju pokazao kao mnogo više od same Sydove zamjene na gitari i vokalu. Svojim specifičnim vokalom i načinom sviranja gitare, osobito svojim čuvenim razvučenim “plačućim” solažama, brzo je postao jedan od nosivih stupova benda te se s vremenom afirmirao kao ravnopravan partner svojem kasnijem velikom “prijatelju”, basistu i pjevaču Rogeru Watersu, u pisanju glazbe.
Uz iznimku završne “Jugband Blues”, jedine Barrettove samostalne skladbe na albumu, glavne vokale na svim ostalim djelima dijele Waters, Gilmour i klavijaturist Rick Wright. Za potonjeg je ovo jedini album u povijesti benda na kojem je dominirao u ulozi pjevača, jer je na njemu pjevao čak u četiri skladbe. Spomenuta su trojica veterana dijelila i uloge središnjih autora njihove glazbe. Dok su Watersu, koji se afirmirao kao glavni pisac tekstova, već tada više ležale zahtjevnije, često društveno kritične lirske teme, Gilmour i Wright prihvaćali su se jednostavnijih tekstova. Što se tiče zvučne slike, ovaj album spada među njihove najeksperimentalnije (i to ne samo iz psihodeličnog razdoblja) jer na njemu ima mnoštvo avangardnih zvukova; od neobične uporabe udaraljki i posebnih gitarskih efekata do šuma oscilatora. Skladbe su dobro usklađene; nakon svake dulje eksperimentalne i kompleksne tvorevine, koje često sadrže avangardne zvukove, dolazi po jedno kraće, kompozicijski manje zahtjevno djelo s jednostavnijom strukturom i razmjerno pristupačnom melodijom. Iako tekstovi nisu sadržavali znanstvenofantastične reference, atmosfera pojedinih skladbi prilično je ezoterična i hipnotična. Ona slušatelja vrlo lako može odnijeti u stanje zanesenosti. Neki su mediji upravo zahvaljujući ovom albumu, osobito skladbi “Set The Controls For The Heart Of The Sun”, ubrzo nakon njegova izlaska skovali izraz space rock, koji se kasnije udomaćio za sve bendove koji su u svoje uratke uključivali dulje instrumentalne jam-ove, neobične, avangardne zvukove i živopisnu paletu klavijatura te tako stvarali atmosferu svemirskog putovanja.
Putovanje prema “dalekim galaksijama” počinje skladbom “Let There Be More Light”, u kojoj se u ulozi pjevača izmjenjuju Wright, Waters i Gilmour. Skladbu na tajnovit način uvodi štropotava linija Watersova basa, u koju iz početne daljine moćno prodire u prvi plan zvonki sloj Wrightovih orgulja, a zatim slijedi ritmičko stupnjevanje. Wright u tom trenutku nastupa kao prvi vokalist, dok Waters svojim vriskovima obavlja ulogu pratećeg pjevača. Višeglasne vokalne harmonije u kombinaciji s mutnim zvukovima, orguljama i gitarskim rifom stvaraju prilično mračnu atmosferu. Na kraju posljednje dionice unutar skladbe Gilmour unosi i svoju prvu solažu kao novopečeni član Pink Floyda. Ona je provučena kroz distorzirane efekte. Watersov je tekst sarkastična parabola o psihodeličnoj glazbenoj sceni 60-ih i o bendu kao središnjoj britanskoj ikoni tog glazbenog razdoblja.
“Remember a Day”, pomirljiva psihodelična balada s elementima folka, u kojoj se u ulozi glavnog pjevača iskazuje Rick Wright, položena je na lijepu melodiju koju stvaraju mekani aranžmani na klaviru, melodičan bas i solidne dionice na slide gitari, a njih je odradio nitko drugi nego Syd. On odsvira i kraću solažu. Među njima su stalno prisutni mutni zvukovi koji dodatno pojačavaju njezinu psihodeličnu atmosferu. I atmosfera i tekst odražavaju neku idiličnu sliku dječje nevinosti, što je inače bilo prilično tipično za većinu Barrettovih uradaka. Jednostavna i ugodna skladba koja čini dobar kontrast spram inače mračne atmosfere koja prevladava na albumu.
“Set The Controls For The Heart Of The Sun” dulja je, izrazito eksperimentalna tvorevina koja je tijekom godina stekla kultni status kao jedan od prvih primjera tzv. space rocka i koju su od svih djela s ovog albuma najdulje i najčešće izvodili na koncertima. Njome prevladava prilično mutna, mračna atmosfera s mnoštvom psihodeličnih efekata, ponajprije na Masonovim udaraljkama i bubnjevima. Kroz cijelu skladbu ponavlja se hipnotičan Gilmourov gitarski rif, koji uz psihodeliče zvukove klavijatura i činela posredno stvara izrazito orijentalnu atmosferu, kakva je općenito bila popularna u psihodeličnom rocku. Šaptajući vokali dodatno pojačavaju tajanstvenu atmosferu skladbe. Skladba je poznata i po tome što se smatra jedinom koja istodobno sadrži i Barrettov i Gilmourov doprinos, iako na njoj nisu surađivali istodobno. Gilmour je naime nakon Barrettova odlaska iznova odsvirao gitarske linije i snimio ih preko Sydovih. Bio to njihov glavni cilj ili ne, Pink Floyd su na ovom uratku uspjeli stvoriti pravu atmosferu svemirskog leta u nepoznato.
Zabavan “Corporal Clegg” mogu opisati kao lijep primjer starog dobrog britanskog crnog humora i Watersov prvi lirski doprinos na polju ratne tematike, kojom je u posljednjim godinama u bendu postao potpuno opsjednut. Skladba spada među njihova inače vrlo rijetka komična djela, iako i ona sadrži neskriven djelić mračnog sarkazma o ratnim strahotama i njihovim društvenim posljedicama. Ulogu glavnog pjevača i gitarista ovaj put odlično obavlja Gilmour, koji se okušao i na tradicionalnom klaunovskom instrumentu – kazoou, iz kojeg izvlači izuzetno šaljive zvukove. Oni podsjećaju na sviranje limene glazbe koja obično prati vojničke koračnice. Izvrsna psihodelična melodija na klavijaturama i wah-wah efekt na gitari uspješno unose suptilan kontrast u burlesknu narav skladbe. U njezinu se završetku čuju i zvukovi nečega što podsjeća na vojnu vježbu. Skladba u nekim stihovima sadrži i Masonov vokalni doprinos. Watersov sarkastični tekst priča priču o senilnom vojniku s drvenom nogom koji još uvijek fantazira o nekadašnjim slavnim bitkama i svojoj ženi ovisnoj o alkoholu.
Naslovni instrumental “A Saucerful Of Secrets”, koji je s više od jedanaest minuta najdulje i najkompleksnije djelo na albumu, podijeljen je na više dionica. Ova je tvorevina prava inkarnacija ranog avangardnog eksperimentalizma u rock glazbi s mnoštvom čudaških zvukova, ponajprije neobičnom uporabom udaraljki i disonantnim efektima na klavijaturama. Tu se osjeti i utjecaj Franka Zappe na tadašnju psihodeličnu scenu. Uvodna se dionica otvara Masonovim radom na činelama i jezivom atmosferom klavijaturskih efekata. Kad se to završi, slijedi dionica u kojoj jezivu atmosferu diktiraju bubnjevi i čudaške dionice na klaviru uz opsežnu uporabu ludih efekata. To zamjenjuje nešto “priseborniji”, ali jezivi dio u kojem prevladava dramatičan zvuk crkvenih orgulja. Kad se u njihov zvuk upletu i “anđeoske” zborske harmonije te melotron, atmosfera postaje izuzetno veličanstvena. Time nastupa vrhunac i završetak skladbe. Prema Watersovim riječima, ta bi skladba trebala pokušati dočarati atmosferu bitke, što joj po mojem mišljenju prilično dobro polazi za rukom. Osobno me zbog te jezive atmosfere, zvuka melotrona i uspješne emulacije zvukova ratnih strahota pomalo podsjeća na King Crimsonovu klasiku “Devil’s Triangle” s “In The Wake Of Poseidon” (1970.), iako je ona još mnogo mračnija.
“See-Saw” je još jedna prilično mirna i romantična Wrightova skladba u kojoj se on ponovno postavlja u ulogu glavnog pjevača. Wright se tu ne iskazuje samo kao vrlo solidan pjevač, nego i kao autor nadasve ukusnih i melodičnih simfonijskih aranžmana. U njegovu se arsenalu klavijatura skladno i cijelo vrijeme lijepo izmjenjuju profinjeni slojevi orgulja, klavira, melotrona i vibrafona. Dodatne vokalne harmonije su izvrsne i u kombinaciji sa simfonijskim aranžmanima i gitarom stvaraju nezaboravnu romantičnu atmosferu. Po strukturi je ova izvrsna skladba prilično slična “Remember a Day”, iako je njezina atmosfera uočljivo mračnija.
Za kraj se na albumu nalazi još i izuzetno simbolistički i neobično strukturiran “Jugband Blues”, koji je na neki način Sydova oproštajna skladba i njegov jedini samostalni uradak na njemu. U osnovi je riječ o psihodeličnom folk rocku, prilično sličnom nekim uradcima s njihova prvijenca. Sydov vokal odražava potpunu emotivnu rezigniranost i odsutnost. Usput svira jednostavnu melodiju na akustičnoj gitari. Duhovite puhačke aranžmane na tubi i trombonu izveli su upravo Waters i Wright. Na kraju, nakon prekida, za još jedan se stih javljaju Sydov vokal i akustična gitara. Tužan oproštaj, koji odražavaju i neki izuzetno osobni stihovi u kojima izražava svoje otuđenje od benda i “normalnog” društva općenito.
“A Saucerful Of Secrets”, jedini album u povijesti benda koji je snimilo pet članova, bio je jedan od prvih progresivnorockovskih albuma i kao takav spada među klasike 60-ih, iako ga osobno ne bih uvrstio među njihova najbolja izdanja. Ovaj je album inače bio odličan primjer njihove prijelazne, eksperimentalne faze, koju je izazvao Sydov odlazak i u kojoj su pokušavali iznova definirati svoj zvuk unošenjem brojnih avangardnih zvukova, psihodelično obojenih simfonijskih aranžmana i drugih zvučnih čudaštava, no u usporedbi s kasnijim, mnogo suptilnijim albumima koji su ih upisali među besmrtnike zvuči prilično mutno, da ne kažem “razuzdano”. Iako sam ljubitelj određenih vrsta avangardnih oblika progresivnog rocka s Zappom na čelu, smatram da se Pink Floyd uporabom takvih elemenata nikad nisu uspjeli izraziti u svojim potencijalima na način na koji su to kasnije činili, kad su svoj oblik psihodelije i space rocka nadogradili i oplemenili uporabom simfonike i strukturiranijih djela među kojima je postojala neka crvena nit. Unatoč njegovoj neospornoj inovativnosti na polju progresivnog rocka teško bih ga označio remek-djelom benda, ali je nesporno jedan od najvažnijih albuma onog vremena, koji je publici prvi put predstavio glazbeni talent Davida Gilmoura. U domovini, Velikoj Britaniji, bio je prodajno prilično uspješan, dok je u SAD-u doživio priličan fijasko jer se smatra njihovim jedinim albumom koji se nije plasirao na američku ljestvicu stotinu najslušanijih albuma. Pink Floyd su ovim albumom počeli tražiti novi zvučni smjer i pokušali zakrpati posljedice koje je izazvao odlazak njihova tragičnog, neostvarenog glazbenog genija, koji se nakon odlaska nakratko preusmjerio na samostalnu karijeru. Dok je Sydova solo karijera nakon dva izdanja doživjela nagli pad, a on je zapao u potpunu opskurnost, Pink Floyd su se sa svakim sljedećim albumom poboljšavali u ulozi autora dužih, veličanstvenih skladbi i u razvijanju vlastitog, na daleko prepoznatljivog zvuka, koji ih je zauvijek upisao među najveće legende rock glazbe.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Let there be more light (5:38)
2. Remember a day (4:33)
3. Set the controls for the heart of the sun (5:28)
4. Corporal Clegg (4:12)
5. A saucerful of secrets (11:57)
6. See-saw (4:36)
7. Jugband blues (2:59)
Postava:
Syd Barrett – vokal, gitara
David Gilmour – vokal, gitara, kazoo
Roger Waters – vokal, bas-gitara
Richard Wright – vokal, orgulje, klavir, melotron, vibrafon
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
