Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Estrella
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2012
Trajanje: 57:52
Ocjena: 3.5/5
Estrella, škotski hard rockeri, 2012. godine iznjedrili su studijski prvijenac »Come Out To Play«. Bend osnovan u škotskom gradu Thurso 2004. godine, nakon godinu dana djelovanja preselio se u Aberdeen. Romansko ime grupe potječe iz priče o tome kako su dečki gledali film »Rock Star« sa španjolskim titlovima pa su bez previše filozofiranja vrlo brzo shvatili da riječ »star« na španjolskom znači »estrella«, što im je očito zvučalo vrlo domaće.
Estrella su nakon izlaska prvijenca odradili poprilično zanimljivih turneja. Jednu s britanskim metal nadama Furyon, drugu s Robin Beck, a 2013. s House Of Lords. To znači da su prvijencem podigli dovoljno prašine, jer njih nije primijetila samo šira publika, nego i renomirani izvođači, A&R ljudi i bookeri. Odgovor na to krije se u uvjerljivom sadržaju studijskog prvijenca!
Bez obzira na to što je riječ o prvijencu, sadržaj odaje da Estrella odavno više nisu mlijekozubci. Riječ je o glazbenicima koji su već nakupili nešto kilometraže. Prvijenac je prošao dulji proces nastajanja. Spaja naime zanimljive utjecaje više hard rock postava osamdesetih, pa čak i sedamdesetih godina. Bend naime na trenutke nevjerojatno učinkovito spaja sirovu rock ‘n’ roll energiju, čak i retoričke vrijednosti blues glazbe, s pristupima melodičnog rocka pa čak i AOR glazbe. To je zapravo njihova posebnost. Melodična zarazost ukrižena sa sirovom rockerskom energijom otvara im vrata do publike širom.
Kvartet čine čak trojica braće! Paul, Luke i Nathan Gunn! Četvrti član je bubnjar Leo J. McPherson, s kojim se postava 2010. učvrstila i tada su dečki napokon usmjerili snage u snimanje studijskog prvijenca. Primijetio ih je i legendarni klavijaturist i zvučni producent John T. Sinclair. Čovjek je osamdesetih, između ostalog, svirao i za Uriah Heep i Ozzyja Osbournea. Na albumu se osjete njegovi mentorski zahvati. Sinclair je odigrao vrlo važnu ulogu u procesu nastajanja ovog albuma. Njegove tipične zahvate lako je osjetiti i čuti. Čovjek je dakle pronašao nekoliko odličnih aranžerskih rješenja kojima su ideje dečki na albumu dobile novu dodanu vrijednost i karakterno narasle.
Estrella su pronašli nekoliko izvanrednih rifova koji na pojedinim skladbama albuma odskaču. Poveći broj skladbi krasi izvanredna dinamična protočnost, koja je plod uravnoteženog spajanja zaraznih melodičnih napjeva s primarnom rockerskom oštrinom. To potvrđuje već uvodni dio albuma nizom skladbi Chance Of A Lifetime, Come Out To Play i Party. Riječ je o uvodnom hedonističkom rock ‘n’ roll maršu kojem Sinclair dodatkom aranžiranja klavijatura utkiva neke moguće paralele s The Who sedamdesetih (skladbe Chance Of A Lifetime, Come Out To Play). Nakon adrenalinske žurbe uvodne tri skladbe, na popisu se našla vrlo zanimljiva skladba albuma naslova Mona Lisa Smile. Temelji se na rješenjima potpunog minimalizma, koja ujedinjena u cjelinu djeluju prokleto dobro. Većinu pozadine pune klavijature (s nagovještajem gudačkog orkestra), kojima u kontrastnoj ravnoteži izrazit oslonac pruža naglašeno nabrijani snare bubanj, dok gitara boji ritam upotrebom samo nekoliko tonova. Lukavo, a punokrvno djelotvorno. Slijedi učinkovit preskok raspoloženja sa sofisticirane strofe u bijesni refren, gdje se gitarska fraza volumenozno probudi. Skladba dobiva na nestašnoj zadirkivosti kojom dečki pristupaju draženju djevojaka. Skladba namijenjena proljetnom buđenju, kad se voljno otvaraju sve moguće cvjetice. Takve i drukčije. Mašta ne poznaje granice. Druga skladba koja zahtijeva više sofisticiranosti je Last Mohican. Samo što je ona dramatična skladba, na što upućuje već i njezin naslov. I ovdje su istaknuti slični trikovi aranžiranja u bojanju kontrasta kao u skladbi Mona Lisa Smile, a još jednom se pokazuje vrijednost Paulova vokala, koji može biti izražajan i kad stihove vodi samo prirodnom bojom glasa (bez dodavanja grlenosti). Upravo te dvije »mekše« skladbe albuma zbog Paulove proživljenosti svojevrsni su vrhunci albuma.
Ne može se zaobići ni skladba Shout (I Wanna Hear) i odmah za njom skladba I’d Give It All. Sinclair je naime u obje utkao trikove sviranja sintesajzera, u koje je zapakirao zvučne karakteristike osamdesetih! Tako osobito refreni evociraju osjećaje zvučno-aranžerskih karakteristika albuma Uriah Heep »Abominog« i/ili »Head First«. Taj osjećaj produbljuju, u kombinaciji sa sintesajzerskim zavjesama, i savršene harmonije vokalnih napjeva u refrenima. Bombastično!
Do It Til’ We Drop još je jedan izlet prema dosjeu produkcije osamdesetih. U odjeku izrazito produbljen, topovski odjekujući snare bubanj i iznad njega sirovi gitarski riff. Komad je razbojnički koliko god može biti! Rocker Lily evocira osjećaje prošlih skladbi Def Leppard. Bluesom opterećen What You See draži zbog asocijacija na Tesla! Uvodno u »unplugged« režiji, kasnije u »električnoj«. Uz podrugljivi riff, jedan od »krivaca« za takvu asocijaciju je i Paul s krajnje prodornim vokalom u strofi. Akustična Don’t Forget Me je potez viška i dobro je da je na repu albuma. Pripada u najboljem slučaju na album koji bi bio u cijelosti odsviran u »ispeglanoj« varijanti.
Album nosi manu u zvučnoj produkciji. Na većini skladbi snare bubanj zvuči pretanko, uz izuzetak već spomenutih triju skladbi, na kojima je namjerno navijen. U budućnosti će trebati jasnije istaknuti niske tonove i popuniti i taj dio zvučne slike. Druga mala boljka je Paulov vokal, koji u najvišim registrima nije toliko uvjerljiv. To se vrlo brzo razotkrije već u naslovnoj skladbi. Najviše registre teže svladava i ubuduće će morati posvetiti pozornost prilagodbi linija, kako bi one uvjerljivo zazvučale kroz cijeli uradak. Inače, kao što je spomenuto. Paulova vrlina leži u upotrebi prirodne boje vokala, što može s pridom iskoristiti i u rockerski podivljalim skladbama budućih albuma.
Bend inače svira odlično. Među instrumentalistima svakako odskače Luke Gunn. Posluživši je s nekoliko doista pečatnih gitarskih rifova, kao i s domišljato oblikovanim gitarskim solažama te prijelaznim ukrasima. Ne nedostaje mu dinamita i svojim rješenjima odlično puni raspoloživi prostor u skladbama. Nigdje ne “predozira” ! Razmještaj tonova u solažama je dakle konciznan i u funkciji održavanja dinamike, melodije i kompaktnosti skladbi.
Album nosi izraziti dramski teatar, dašak otočkog cinizma i začin crnog humora. Tipičan je predstavnik otočke škole hard rocka! Kao prvijenac, »Come Out To Play« vrlo je, vrlo solidno ostvarenje. Nekoliko točaka idejno je aranžerski istaknuto i one zapravo preuzimaju pažnju do mjere kad je jasno da pred nama stoji izuzetno talentiran bend, koji u budućnosti može isporučiti još mnogo, mnogo više odlučnih rockerski nabrijanih komada, koje odlikuje profinjen osjećaj benda za razvoj muzikalnosti. Estrella doduše nose nešto zvučnih srodnosti s bendovima osamdesetih, ali u novim vremenima zvuče dovoljno posebno da ih možemo označiti kao bend koji zdušno gradi na samosvojno izrađenom glazbenom karakteru. »Come Out To Play« pokazuje dakle izvanredne razvojne mogućnosti, ali i još nešto rezerve. Ponajprije će na idućem albumu trebati posvetiti više pozornosti »zgušnjavanju« zvučne slike, a na albumu su i barem tri skladbe koje je bend mogao zadržati u rukavu kako bi s vremenom još uzornije sazrele.
Postava
Paul Gunn – vokal, prateći vokal
Luke Gunn – gitara, prateći vokal
Nathan T. Gunn – bas gitara, prateći vokal
Leo J. McPherson – bubnjevi
SURADNIK:
John T. Sinclair – klavijature
Produkcija
John T. Sinclair
Popis skladbi
1. Chance of a Lifetime
2. Come Out to Play
3. Party
4. Mona Lisa Smile
5. Shout (I Wanna Hear You)
6. Do It Til’ We Drop
7. One Love
8. Rocker Lily
9. She’s Got It
10. Last Mohican
11. Whatever It Is
12. What You See
13. I’d Give It All
14. Don’t Forget Me
