Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hammill, Peter
Izdavač: Fie! Records
Izlazak: 2012
Trajanje: 48:71
Ocjena: 4.5/5
Svaki put kad se genijalni engleski pjevač, gitarist, skladatelj i pjesnik Peter Hammill odluči izdati novi samostalni album, to je svojevrstan praznik za sve ljubitelje eklektičnog progresivnog rocka. Posljednjih godina njegovi solo uradci izlaze nešto rjeđe nego nekad, jer je legendarni glazbenik više nego ikad zaokupljen radom za ništa manje legendarni sastav Van Der Graaf Generator.
»Consequences« je svojevrsni logičan nastavak Hammillova prethodnog albuma »Thin Air« (2009), kojem je stilski srodan već i zbog toga što je sve skladbe na albumu odsvirao posve sam, bez ikakve ‘vanjske pomoći’. To znači da album sadrži tek za uzorak udaraljki, akustičnu gitaru i klavir, nekoliko stidljivih bas-dionica te nekoliko iznenadnih provala distorzije na električnoj gitari. Središnji temeljni kamen koji Hammilla prati kroz cijelu karijeru je, naravno, njegov posve unikatni, kameleonski varijabilan i nepredvidiv vokal. Njegov raspon u vrlo kratkim vremenskim skokovima seže od anđeoskih arija do iznenadnih koleričnih provala nakupljenog jecaja i još uvijek je neraspetljana enigma, tako da je zauvijek osiguran od mogućih imitatora.
Hammill kroz većinu skladbi na »Consequences« mnogo koristi i sebi svojstvenu, posebnu tehniku kojom stvara dramatičan efekt moćne i masovne linije prateće vokalne dionice. »Consequences« je, slično kao »Thin Air«, ambijentalno prilično mračan album, dok se Peterovi, kao i uvijek odlični tekstovi dotiču raznih osjetljivih tema, od anksioznosti, usamljenosti, društvenog egoizma/narcisoidnosti do političke nekorektnosti. Većina tekstova na albumu dotiče se prije svega nemogućnosti da jedni drugima prisluškujemo u suvremenom podivljalom svijetu, da odvojimo vrijeme za sugovornika te nesposobnosti pristnog međuljudskog kontakta bez računala kao posrednika.
Majstor Hammill tako na skladbama poput uvodne »Eat My Words, Bite My Tongue« vjerno nastavlja tradiciju ambijentalno i lirski dubokih djela koja slušatelju daju ‘misliti’ o njegovu društvenom položaju i granicama dopustivog usred vampirskog neoliberalnog kapitalizma. Sve te tjeskobne poruke zahvaljujući inteligentnim metaforama u tekstovima tako su vješto kamuflirane da Peteru nitko ne može prigovoriti ‘kvarenje poslušnih građana’. Specifično raspršene akustično-gitarske linije duhovito se slijevaju kroz žestoke, eklektične pjevačke provale kojima je pridodana izvrsna mimikrija pratećih vokala. »That Wasn’t What I Said« prava je vokalna dramaturgija s moćnim višeglasjima, napetim ritmom i bogatom ambijentalnom klavirskom zavjesom, dok se između podrugljivo šeću odsječene dionice na električnoj gitari.
Na mračno-melankoličnoj »Constantly Overheard« u pozadini se čuje i poseban gitarski efekt koji zvuči kao linija Hammond orgulja, što odmah izaziva asocijaciju na Van Der Graaf Generator. Sarkastična »New Pen-pal«, koja se ruga neprestanom virtualnom dopisivanju i dodavanju novih ‘prijatelja’, sadrži enigmatičnu melodiju na akustičnoj gitari koja je, uz Peterovu vokalnu akrobatiku, glavni gradivni element tajanstvenog ugođaja. »Close to Me« je na klaviru utemeljena potresna balada koja u suzvučju s prekrasnim, zapanjujuće eklektičnim višeglasnim provalama i povremenim disonantnim dionicama na električnoj gitari stvara doista jeziv ambijent. »All the Tiredness«, koja pripovijeda o ostarjelom i životnim iskušenjima izmorenom muškarcu negdje usred srca ‘Stare Europe’, još je više od prethodnice odjevena u ambijentalnu crninu, jer se dotiče tužne teme kako je starost usred suvremenog hiperkapitalističkog društva sve više odgurnuta na društveni rub u korist ‘vječne’ (čitaj: kupljene) mladosti i ‘ljepote’ te negdje u kolektivni zaborav mladih generacija.
Na »Perfect Pose«, koja sadrži niz ambijentalnih začina u pozadini, Peter dokazuje da ostaje zvučni eksperimentator bez premca. I ta odlična skladba, u kojoj majstor Hammill ponovno trijumfira u ulozi pjevačkog kameleona, beskompromisno zaranja duboko u srčiku aktualnog ‘zeitgeista’; boli tako željene ‘savršenosti’ koja zrači s fotografija raznih manekenki i manekena koji nas svaki dan pozdravljaju s uličnih plakata, iako već najkasnije za dan zaboravimo njihova lica. »Scissors« je tematski nastavak prethodne skladbe time što se dotiče još i potisnute agresije i kompleksa koji se polako nakupljaju u prije spomenutim ‘proizvodima masovne ljepote’. Vrhunac potisnutog bijesa doseže u završnoj instrumentalnoj provali Hammillove agresivne električno-gitarske solaže.
»Bravest Face« je u usporedbi s ostalim djelima na albumu za nijansu optimističnije intonirano ostvarenje s melodramatičnim klavirskim umetcima, višeglasjima i uobičajeno vrhunskim vokalnim manirizmima. S melankoličnom klavirskom melodijom protkana balada »A Run of Luck« je, donekle očekivano, u duboku crninu zavijen završetak albuma, na kojem Hammill raščišćava i posljednje iluzije o dugoročnoj usrećiteljskoj moći materijalnih dobara te nas podsjeća na kratkoću ljudskog života i svu besmislenost svakodnevne utrke za »srećom« u nadi da će mana odjednom pasti na sretnog dobitnika na ‘lutriji’.
»Consequences« je očekivana vrhunska poslastica za sve obožavatelje progresivno-rockovske eklektike i visokonapetog ambijentalnog intenziteta, kakav može ponuditi samo glazbena legenda stare škole. Peter Hammill ni nakon 45 godina aktivnog artističkog djelovanja u solističkoj i VDGG izvedbi nimalo ne popušta u svojem glazbenom vizionarstvu, što ga svrstava među one sjajne, osamljene figure zlatnog doba progresivnog rocka koje se nisu uplašile novog tisućljeća niti možda podlegle samoparodiji ili posvemašnjoj apatiji, kao mnogi njihovi glazbeni vršnjaci. Sva čast i slava u vijeke vjekova!
Postava
Peter Hammill – vokal, akustična i električna gitara, klavir, udaraljke
Produkcija
Peter Hammill
Popis skladbi
1. Eat my Words, Bite my Tongue (5:30)
2. That Wasn’t What I Said (5:21)
3. Constantly Overheard (4:19)
4. New Pen-pal (4:08)
5. Close to Me (4:10)
6. All the Tiredness (5:56)
7. Perfect Pose (7:05)
8. Scissors (5:23)
9. Bravest Face (4:45)
10. A Run of Luck (3:54)
