lokacija: Trst (Trieste) / Dom pristaniških delavcev (Teatro Miela) / Italija
datum: četvrtak, 10.05.2012
Koncert Petera Hammilla, bilo u solo izvedbi ili u sklopu njegove legendarne skupine Van Der Graaf Generator, odlična je prilika za progresivnorockerske sladokusce da nazdrave i naoštre uši uz slušanje umjetnina iz prstiju i glasnica britanske legende, koja iza sebe ima već četrdeset i pet godina aktivnog djelovanja na području nesputane glazbene pustolovine i eksperimentiranja. Gospodin Hammill, jedan od najvećih i najunikatnijih vokalnih autoriteta druge polovice 20. stoljeća, ovaj se put solo javio usred tršćanske dvorane Teatro Miela. Talijani se na njega i na VDGG lijepe kao muhe na med još od početka sedamdesetih, pa nikoga nije iznenadilo da su sve stolice u dvorani bile uredno popunjene do trenutka kad su se ugasila svjetla i na pozornicu je stupila dobro poznata bjelokosa i mršava pojava, koja se svojim asketskim životom može uzdići za uzor većini svojih glazbenih suvremenika.
‘Jezični doktor’ za izvođenje klasika iz više od četrdeset godina duge samostalne karijere te nekih postignuća s najnovijeg studijskog albuma »Consequences« (2012) nije trebao puno manevarskog prostora. Za to su mu bili dovoljni već veliki klavir usred pozornice, dok je u desnom kutu stajala akustična gitara, za koju je najradije posezao kad su na red dolazili oni standardi s nešto udarnijim pulsom. No većinom mu ti instrumenti za stvaranje moćne, izuzetno intenzivne atmosfere uopće ne trebaju, jer je njegovo glavno ‘oružje’ posve specifičan, gromoglasan glas kojim naizgled s lakoćom plovi kroz visoke i niske registre. Usprkos svojoj sitnoj građi, majstor Hammill posjeduje raspon glasnica na gromovnoj razini nekog književnog diva tipa Pantagruel ili Gargantua, uz kojeg bi se i kralj vragova od straha podrao u gaće. Svaki put kad tijekom pjevanja upadne u onu svoju specifičnu vokalnu fazu, neku vrstu kolerične ekstaze, počne se doslovno tresti pred mikrofonom i gledatelj dobije osjećaj da će taj genijalni glazbeni umjetnik od bijesa tren-dva puknuti.
Već je prvi čin njegova nastupa bio nadasve ugodno iznenađenje, jer vjerojatno nitko u dvorani nije očekivao da će ta čast pripasti VDGG klasiku »The Siren Song« s kultnog albuma »The Quiet Zone/The Pleasure Dome« (1977). Na kraju se, doduše, pokazalo da je to ujedno bila i jedina VDGG izvedba te večeri, jer je ‘jezični doktor’ u nastavku izvodio isključivo stvari iz solo riznice, među kojima nije manjkalo dugogodišnjih favorita poput »Shingle Song«, »Just Good Friends«, »Central Hotel« i »Amnesiac«. U dvorani je odmah zavladala velika tišina kad je Hammill iznenada ustao od klavira, sjeo na stolac, u svoje mršave ručice prihvatio akustičnu gitaru i prionuo na »Over« (1977) klasik »Time Heals«, kojim se uvijek iznova prisjeća svojih ‘mladenačkih gluposti’, kad je gubio vrijeme u neprikladnoj ljubavnoj vezi. Jedan od vrhunaca nastupa bio je i »ph 7« (1979) klasik »Faculty X«, gdje je majstora Hammilla opet na mjestu ‘bacalo’ i žuč je kao u inat izlijevao prema publici.
Izvrsnom izvedbom još jednog omiljenog solo klasika, »Patient«, koji potječe s albuma »Patience« (1983), podsjetio nas je na razdoblje s početka osamdesetih, kad je surađivao s pratećim bendom po imenu K Group. Najnoviji studijski uradak bio je zastupljen s »Bravest Face« i »A Run of Luck«. To znači da, usprkos nešto drukčijem očekivanju, na njemu nije bio neki veliki naglasak, iako majstor Hammill opet može biti ponosan na svoje aktualno studijsko djelo. I album »Thin Air« (2009), koji je stilski srodan albumu »Consequences«, predstavljen je s po dvije skladbe, »Stumbled« i »The Mercy«. Za kraj nastupa pripremio je još jedno iznenađenje te izveo izvrsnu akustičnu adaptaciju epa »Forsaken Gardens« s albuma »The Silent Corner and the Empty Stage« (1974). Potom se nakon bučnih ovacija žustro, kao da mu gori pod petama, oprostio s pozornice. ‘Jezični doktor’ je, usprkos bijesnom dojmu koji često ostavlja na pozornici, posve ljubazan striček i pravi engleski gospodin, koji publiku nikad ne zamara nekim razvučenim govorima, suvišnim šalama ili jeftinim političkim parolama. Tako se publici obično obraćao samo kad je prisutne u dvorani upozoravao da je riječ o stvari s najnovijeg studijskog uratka.
Majstor Hamilll nas je opet posve osvojio i dokazao da je možda jedini pjevač na cijelom svijetu koji je sposoban samo snagom svog vokala stvoriti tako intenzivnu atmosferu da se pritom ni najmanje ne osjeti odsutnost bilo kakvog pratećeg benda. Usprkos činjenici da mu je lice svake godine nešto više izbrazdano, a kosa za malenkost sijedja nego prije, njegov je vokal i dalje u nevjerojatnoj formi, a to je ono što je kod Hammilla, od kojeg je po vlastitim riječima vokalnu tablicu množenja učio i David Bowie, oduvijek najvažnije.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. The Siren Song
2. To Many of My Yesterdays
3. Just Good Friends
4. Bravest Face
5. Time Heals
6. Comfortable
7. Shingle Song
8. Central Hotel
9. Stumbled
10. Amnesiac
11. Patient
12. Faculty X
13. The Mercy
14. A Better Time
15. A Run of Luck
16. Traintime
17. Forsaken Gardens
