Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Steely Dan
Izdavač: Island Records
Izlazak: 1973
Trajanje: 41:04
Ocjena: 5/5
“Countdown to Ecstasy” bio je drugi album iz riznice glazbeno-skladateljskog dvojca Donald Fagen–Walter Becker, koji su pod imenom Steely Dan osvojili srca nekih od najprobirljivijih glazbenih sladokusaca. Recept za njihov uspjeh ležao je u izvanrednoj međusobnoj stvaralačkoj kemiji i talentu za osmišljavanje raznovrsnih kompozicija, koje su u sebi spajale elemente jazza, rocka, popa, r’n’b-ja, bluesa i soula. Uz izvrsnu tehničku dovršenost i kompleksnost pojedinih aranžmana, marljivo su njegovali i melodijsku dostupnost, podmazanu producentskom otmjenošću koja je bila osjetno ispred svog vremena. Osim činjenice da su obojica bili vrhunski instrumentalisti, Fagenov se vokal ponosio neobičnom razinom senzualnosti i karizme kojom se mogao mjeriti s najboljim pjevačima progresivnog i klasičnog rocka.
Nakon velikog uspjeha fantastičnog prvijenca “Can’t Buy a Thrill” (1972), koji i danas uživa glas jednog od najboljih pop rock albuma svih vremena, i odrađene turneje, glazbeni su se perfekcionisti zatvorili u studio i zajedno s omiljenim suradnicima, među koje su spadali bubnjar Jim Hooder te gitaristi Jeff Baxter i Denny Dias (sva trojica ubrajala su se u elitu povremenih glazbenika tog vremena), počeli smišljati materijal za sljedeće izdanje s tipičnim, sarkastičnim naslovom “Countdown to Ecstasy”.
“Countdown to Ecstasy” je iz raznih, uglavnom prilično čudaških razloga, uvelike zaostao za golemim komercijalnim uspjehom svog prethodnika. Ako se udubimo u njegovu glazbenu strukturu, to i nije neko iznenađenje, jer je stilski bio puno eksperimentalniji, prije svega jazzom i bluesom orijentiraniji. Kompozicije su postale još kompleksnije, ima još više energičnih jazzovskih harmonija, neobičnih instrumentalnih intervala i vremenskih prijelaza. Za razliku od izrazito pop rockovskog prethodnika, “Countdown To Ecstasy” ni izdaleka nema toliko hitova ili visoko melodičnih aranžmana koji bi se u ušima zadržali već nakon prvog slušanja, ali zato tim više blista u drugim segmentima.
Glazbeno gledano riječ je o još snažnijem i zrelijem izdanju, s još većim naglaskom na bogate aranžmane, višedijelne harmonije, neobične ritmičke intervale i zapanjujuće solaže. Sve je to istodobno cijelo vrijeme zamotano u ultra-melodične košuljice, navoštene otmjenom produkcijom. Većina instrumentalnih motiva i solaža stilski je bliža progresivnom rocku i hard rocku nego jazzu. U usporedbi s kasnijim, jazzu sklonijim albumima (kao što je primjerice “Aja”, 1977.), “Countdown to Ecstasy” mogao bi se označiti kao njihov najrockerskiji, ili ako hoćete, najtvrđi album. Po toj mu je strani, po mom mišljenju, blizu samo “The Royal Scam” (1976.).
Tekstovi su, kao i uvijek kad je riječ o Steely Dan, odlični i sadrže njihov karakteristični, sarkastično obojeni humor. Većina oslikava grotesknu sliku “nevidljivog” američkog društvenog dna i izruguje se bezbrižnosti bestidno bogate buržoazije (pritom često koriste svojevrstan ulični sleng). Ostale bi se moglo svrstati u znanstvenofantastičnu kategoriju s primjesama satire hladnoratovske paranoje.
Skladbe su od početka do kraja izvrsne i stilski oduševljavajuće raznolike. Svaka bi se od njih mogla označiti kao Steely Dan klasik. Glazbenim gurmanima će se slina cijediti već kod uvodnog remek-djela “Bodhisattva”, koje bi se, s pomalo šaljivim prizvukom, moglo označiti kao Zen boogie-jazz fusion rock. Njezin je tekst svojevrsna satira na uglavnom patetične i trendovske zapadnjačke pokušaje što bržeg duhovnog spasenja kroz istočnjačke religije, kao što je u ovom slučaju zen budizam. Žestoki uvodni riff odvodi nas u razigrani boogie ritam, gdje se međusobno ukrštaju slikoviti gitarski dueli Diasa i Baxtera. Preko poskočnog ritma provedeni su brojni duhoviti jazzovski ukrasi i Fagenov karizmatični vokal, koji donosi pomalo rastresen i podrugljiv refren.
Romantični “Razor Boy” je odličan koktel pop rockera. Fagen donosi tragikomičan tekst i eterični refren s nekim posebnim, magičnim šarmom, koji je u potpunom suzvučju s jazzovskim aranžmanima na klavijaturama te ritmičkom pratnjom na karipskim udaraljkama i vibrafonu. “Boston Rag” je vizionarski melodični rocker iz vremena davno prije rođenja AOR-a, koji dodatno oplemenjuju odlični jazz rock fusion aranžmani na puhačkim instrumentima i klavijaturama. Antemični refren i sočne hard rockerske riffove začinjava izvrstan jam, u kojem blistaju prije svega obojica majstora gitarskog zanata.
“Your Gold Teeth” je još jedna poslastica, koja se kreće po latinoameričkim salsa ritmovima i sadrži sjajan jazz rockovski jam. Uz duhovite improvizacije na basu, gitari i električnom klaviru oblizat će se svi tehnicistički instrumentalni glazbeni sladokusci. Tekst o društvenim slikama s čikaških ulica dodatno pridonosi gangsterskom ugođaju.
Slijedi kontroverzni hit singl “Show Biz Kid”, koji je u lirskom smislu nemilosrdan udarac među oči i beskompromisan podsmijeh američkoj dekadenciji i lažnom moralu. Zato je još veća ironija da je njezin tekst, koji među ostalim sadrži poznatu riječ od četiri slova koja počinje na f, uzrokovao da je singl doživio izuzetno slabo emitiranje na radijskim postajama. Čuvari američkog javnog morala, koji su se osjećali razgolićeno, pobrinuli su se da singl verzija skladbe izađe bez te “problematične” riječi. I to je dijelom utjecalo na slabu prodaju albuma. Fagen na sarkastičan način, dok ga u pozadini prate ženske prateće harmonije, opisuje groteskne suprotnosti između američkih bogataša i siromaha. Zanimljivo je da se u jednom stihu odlučuju i za samosatiru (“they got the Steely Dan T-shirt”). Njezin instrumentalni lik krasi prije svega fenomenalna solaža na slide gitari u izvedbi Ricka Derringera. U završnom dijelu pak se pretvara u jam za nebesa.
Na “My Old School” dosežu jedan od svojih pop rock vrhunaca. U tekstu se Fagen prisjeća incidenta iz vremena koje je proveo na koledžu. Tijekom posjeta toj američkoj obrazovnoj ustanovi lokalni je šerif “pobrinuo” se za njegovo uhićenje. Uhićeni su bili i njegova djevojka, Becker i još neki studenti. Čelnici koledža pritom se nisu ni pomaknuli. Navodno su čak bili skloni represivnim organima. Taj je incident Fagena toliko razljutio da se nije htio pojaviti na svečanosti dodjele diploma. Staccato gitarski ritam nadograđuju usputni juriši na puhačkim instrumentima i odlični višeglasni refreni. Sve to zatim začine još i izdašnim jamom.
Jedini pomalo slabiji trenutak u inače savršenom albumu predstavlja balada “Pearls of the Quarter”, u kojoj se jazz rockovski dvojac neočekivano upušta u country rock vode. Melankolična pratnja na akustičnoj gitari stvara sanjivu melodiju. Ništa posebno za njihove uobičajene standarde, ali treba pohvaliti odličnu, izuzetno srčanu Fagenovu vokalnu izvedbu. “King of the World” je odličan završetak, koji sadrži postapokaliptični tekst o nuklearnom ratu i posljednjem preživjelom čovjeku na Zemlji. Kroz melodične rockovske aranžmane šeću se funkovski ritmički obrasci koji pojačavaju dramatičnu atmosferu. Za unos uvijek uzbudljivih elemenata simfonijskog prog rocka pobrinule su se izvrsne Fagenove solaže na sintesajzeru, kojih se ne bi stidio ni pokojni Peter Bardens (ex-Camel).
Svi albumi Steely Dan iz 70-ih manje su ili više odlični. “Countdown to Ecstasy” pritom nije nikakav izuzetak. Slaba prodaja uvelike je utjecala na njegov niži profil i previđenost u usporedbi s njihovim komercijalno uspješnijim izdanjima. O uzrocima slabe prodaje i danas se može samo nagađati. Donekle je zacijelo kriva prilično ružna naslovnica s neizražajnom, vodenom slikarijom, ali i “Show Biz Kid” sa svojom “opscenom” riječju te loša distribucija od strane izdavača. Fagen je manji komercijalni uspjeh popratio riječima da je album nastao u žurbi, usred intenzivne koncertne turneje, no u istom je dahu dodao da je to njegov najdraži album Steely Dan. Test vremena dokazao je da je riječ o jednom od njihovih najboljih albuma, koji zaslužuje naslov remek-djela. Ako poslušaš “Contdown to Ecstasy”, jedan od vrhunaca Steely Dan, lako ćeš se naći u potpunoj glazbenoj ekstazi.
Postava
Donald Fagen – klavir, električni klavir, sintesajzer, vokal
Walter Becker – električna bas gitara, usna harmonika, vokal
Ray Brown – bas gitara na Razor Boy
Denny Dias – gitara
Jeff “Skunk” Baxter – gitara, pedal steel gitara
Ben Benay – akustična gitara
Rick Derringer – slide gitara na Show Biz Kids
Jim Hodder – bubnjevi, udaraljke, vokal
Victor Feldman – udaraljke, marimba
Ernie Watts – saksofon
Johnny Rotella – saksofon
Lanny Morgan – saksofon
Bill Perkins – saksofon
Sherlie Matthews – prateći vokal
Myrna Matthews – prateći vokal
Patricia Hall – prateći vokal
David Palmer – prateći vokal
Royce Jones – prateći vokal
James Rolleston – prateći vokal
Michael Fennelly – prateći vokal
Produkcija
Gary Katz
Popis skladbi
1. Bodhisattva
2. Razor Boy
3. The Boston Rag
4. Your Gold Teeth
5. Show Biz Kids
6. My Old School
7. Pearl of the Quarter
8. King of the World
