Čovjek tisuću glazbenih priča (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / dvorana Stožice / Slovenija
Datum koncerta: 04.05.2013
Broj posjetitelja: 10.000
Cijena ulaznice: 45,00 (VIP parter) / 40,00€ (parter I.) / 35,00 (parter II.) / 40,00€ (zelena tribina) / 36,00€ (crvena tribina) / 70,00€ (lože)

Gotovo do na dan točno osam godina trebalo je da se nekadašnja prva žica i grlo legendarnih Dire Straits Mark Knopfler ponovno zaustavi u Ljubljani, samo što je ovaj put Halo Tivoli zamijenio Arenom Stožice. Većom i modernijom. Slučaj je htio da su se i Dire Straits na svom jedinom koncertu kod nas zaustavili u svibnju. Tada se pisala 1985. godina. No od tog znamenitog koncerta proteklo je puno vode, dovoljno da se Mark Knopfler u međuvremenu afirmirao kao profinjen, stilski otvoren glazbenik tisuću lica.

Ako se nakon koncerata po otvorenju stožičke dvorane (Joe Cocker, Leonard Cohen) među posjetiteljima koncertnih priredbi u Sloveniji stvorilo mišljenje da akustika u dvorani ubija autentična koncertna doživljaja, odgovorni su u međuvremenu uspjeli osigurati bolji akustični standard. Daleko od toga da je zvuk kao iz limenke, ali omogućuje barem normalno praćenje koncerta, što je naposljetku dokazao već krsni nastup nekog teškorokerskog izvođača prije nekoliko dana, kad su u Stožicama gostovali Rammstein.

Mark Knopfler je unatoč svojih 63 godine još uvijek stalno aktivan. U solo karijeri, na koju je krenuo sredinom devedesetih nakon raspada svoje primarne postave Dire Straits, objavio je sedam studijskih albuma, a posljednji od njih »Privateering« prošle jeseni. U sklopu njegove svjetske promotivne turneje godine izmicanja, kad je Knopfler u pravilu nastupao samo u našem susjedstvu u Italiji, Austriji i Hrvatskoj, napokon su se kapitalizirale povratkom na Sunčanu stranu Alpa.

Nekoliko minuta iza devet navečer Mark Knopfler i njegova pratnja rasporedili su se po pozornici i nastup bez ikakve pompoznosti ili glamura otvorili skladbom What It Is. Osmorka glazbenika na pozornici najavljivala je organski bogatu zvučnu poslasticu, naravno s prepoznatljivom retorikom majstora šest žica Marka Knopflera u sredini, koji je već u uvodu pokazao nekoliko manevara iz bogate riznice samosvojne fingerpicking tehnike sviranja gitare.

Skladba Corned Beef City, u kojoj je iz svoje znamenite crveno-bijele Fender Stratocaster gitare izvabio nešto žešći zvuk, bila je uvertira u središnji dio nastupa, koji je poslužio kao dokaz da je Knopfler u zrelim umjetničkim godinama dušu prodao folku, bluesu i countryju. Mark Knopfler njeguje stil koji je bliži tradicionalnom poimanju američke glazbe, ali ga ispod njegovih prstiju raširenih ruku prihvaća i europsko slušateljstvo. U skladbama Father and Son te Hill Farmer’s Blues razvučenim je instrumentalnim trenucima ciljao na intimnost koja je zahtijevala zbranost i koncentraciju, što u vrijeme njegovih rock’n’roll godina s Dire Straits sigurno nisu bile prednosti njihove publike. Za bogato zvučno iskustvo brinuli su se prateći glazbenici na klavijaturama, ukuleleu, pratećim gitarama i gudačkim instrumentima. Zanimljiv zaokret u tipično countryjevske vode Stožice su zaplivale skladbom I Used To Could, jer su Knopflera bodrili samo odjekujući zvuk kontrabasa i udaraljkaška pratnja. S Romeo and Juliet usred repertoara Knopfler se prvi put te večeri vratio u eru Dire Straits, no unatoč oduševljenju publike, baladni je izbor nastavio raspoloženjsku notu profinjene glazbene priče.

Kolektiv na pozornici disao je kao jedno. Pratnja koju čine sami visoko cijenjeni glazbenici pružala je Knopfleru pouzdan oslonac, zapravo su zbog traženih zvučnih harmonija sa svojim šefom činili gotovo ravnopravnu poziciju. Unatoč tome, oči su razumljivo cijelo vrijeme počivale na sijedom Knopfleru. On je kroz koncert djelovao pomalo suzdržano. Jasno je da mu opsežna turneja sa sedamdesetak nastupa onemogućuje svakodnevno ostavljanje srca na pozornici, no ipak je, podmazan dugogodišnjim iskustvom, u druženje dugo skoro dva sata uložio upravo toliko truda koliko je bilo potrebno. Manje pogreške u ritmičkim prijelazima ili ulascima u solo točke profinjeno je rješavao golom improvizacijom, što majstoru njegova kova doista nije bilo teško. Njegov vokalni pristup već se dobro udomaćio u kantautorskom karakteru intenzivnog pripovijedanja, čijim tragom sa svakim novim izdanim albumom korača sve snažnije. Masivna raspoloženjska tematika vrhunac je doživjela u izvedbi kaubojskog marša Marbletown, kompozicije duže od deset minuta koja prepliće akustične motive svjetskog folka, što je, ruku na srce, za mnoge posjetitelje bio težak zalogaj. Široka paleta slušnog učinka, dakle stvaranja atmosfere s malobrojnim tonovima, logično se nastavila s Telegraph Road, jednom od najopjevanijih dugometražnih skladbi koje su Dire Straits ikad objavili. Redovni dio koncerta tako je završio, a prije očekivanog povratka na pozornicu dogodila se lančana reakcija kakvu sam do sada doživio samo na koncertima Patti Smith i Johna Waita. Posjetitelji iz partera iz sjedala su jurnuli ravno pred pozornicu i podignutih ruku te bučnim pljeskom društvu na pozornici poručili da žele nešto poskočnije skladbe – one iz neusahlog blaga Dire Straits! Brothers in Arms te So Far Away stigli su kao višnja na vrhu torte i stožički parter napokon pretvorili u plesni podij. Unatoč tome što je Mark Knopfler umjetnik sa solo karijerom vrijednom svakog poštovanja, intenzivan završetak koncerta pokazao je zašto su njegovi nastupi još uvijek tako dobro posjećeni – jer slušatelji u njemu još uvijek vide nekadašnjeg frontmena rock legendi Dire Straits.

Nesviranje najočekivanije skladbe večeri, radijske klasike Sultans of Swing, u reakcijama na koncert nailazilo je na obilje negodovanja. Ruku na srce, svaki je glazbenik sam svoje sreće kovač, pri čemu osobno podržavam njegovu (kontroverznu) odluku o nesviranju svog najvećeg hita, a pitanje je kako bi se ponavljajući potez dugoročno odrazio na posjećenost njegovih koncerata. Unatoč tome, dvosatno putovanje kroz ostavštinu jednog od najcjenjenijih britanskih gitarista zadovoljilo je apetite gladne ljubljanske publike, koja se prepustila melankolično smirenoj, a opet veličanstvenoj glazbenoj priči Marka Knopflera.