Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Kavinsky
Izdavač: Mercury Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 44:26
Ocjena: 3.5/5
Kavinsky nije nitko drugi nego francuski house synth pop zvučni manipulator Vincent Belorgey! Reciklaža je danas pomodna stvar. Kavinsky je u skladu s tim usmjerio svoj glazbeni artizam prema smjernicama koje evociraju retro-zvučnu synth pop kulturu osamdesetih. Na njegovu studijskom prvijencu »Out Run« tako su oživjeli legendarni zvukovi sintetizatora i ritmičnih plesnih petlji, koji su svoj bujni razvoj počeli doživljavati početkom osamdesetih. Nosivi aranžmani skladbi i vječnozelenih hitova najprepoznatljivijih zvučnih predstavnika tog vremena izvedeni su upravo preko njih.
Za našeg Vincenta, rođenog 1975., to nije nimalo neobično. Kad je bio tinejdžer, pojavile su se prve videoigrice (za orijentaciju kako su izgledale, pogledaj video grupe Rush iz 1982. za skladbu Subdivisions). Godine 1986. japanska je Sega razvila arkadnu igricu zvanu »Out Run«, u kojoj si morao upravljati volanom superbrzog vozila marke Ferrari Testarossa. Album »Out Run« zapravo je posveta Kavinskog toj igrici, a kroz album se provlači priča. Godine 1986. glavni junak (Kavinsky) razbija se Ferrarijem Testarossom i odlazi u vječna lovišta. No 2006. vraća se u naš svijet kao zombi, koji sada stvara elektroničku glazbu. A budući da ne može iz svoje kože, počinje tražiti svoju tadašnju curu, naravno 20 godina stariju, te je u skladbi Night Call pozove na iskren razgovor, ali ga bivša partnerica odbija. Prilično jeftin i patetično očajan štos, zar ne? Iz tog se polazišta može iščitati svojevrsna teleportacija uma Vincenta Belorgeya iz tinejdžerskih snova u vrijeme 20 godina nakon što je tip doista ostvario san (album »Out Run«).
Zahvaljujući uključivanju skladbe Night Call u glazbenu podlogu za film »Drive« (2011.), Kavinsky je još prije izlaska albuma »Out Run« požnjeo zavidnu količinu pozornosti. Riječ je o jednoj od najboljih skladbi albuma dvaju raspoloženja, koja stvaraju učinkovit kontrastni skok atmosfere. Kitica je realizirana zvučno efektiranom vokalnom linijom strašnih »zombi« razmjera, koja bi u svojim umjetničkim podvizima mogla biti po volji čak i Marilynu Mansonu, a u refrenu preraste u pozitivno okrunjenu zarazno melodičnu mješavinu karakteristika koje vuku čak i na rane Pet Shop Boys.
Za djelo jednog čovjeka ograničenog na zvučne figure osamdesetih, rad na »Out Run« zasigurno je zavidne kvalitete. Posjeduje veliku motivsku razigranost među skladbama, iako su one ograničene u zvučnim karakteristikama. Repeticija vodećih motiva strogog minimalizma synth pop retorike često djeluje cerebralno. Ako znaš isključiti glavu, može blagotvorno djelovati na tvoje stanje duha jer udara ravno u srednje linije harmoniziranja. Kao takva, glazba albuma »Out Run« prikladna je za slušanje na dugim noćnim vožnjama. Taj je zaključak za Kavinskog važna potvrda da je pogodio jednu od biti poruke albuma. Kavinsky je aranžmane synth pop retorike obojio dodacima električne gitare i vokalima različitih interpretativnih pristupa, čime je podigao dinamični razvoj događaja na albumu. Ako albumu pristupite logikom, sva ta sintetika ponavljajućih petlji može početi smetati. Zato je to album koji morate zavrtjeti u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Danas se mnogo vrlo uspješnih modernih grupa okreće retro zvučnom stilu synth popa osamdesetih. Takvi su, primjerice, M83 i Empire Of The Sun, dok se paralele između onoga što nudi »Out Run« mogu povući i sa sličnim radom sastava Daft Punk, kad su ovi uglazbili film »Tron Legacy«. Rad na Out Run moguće je usporediti i s djelima sličnih samostalnih umjetnika koji manipuliraju elektroničkim zvukovima, kao što su College i Danger.
»Out Run« je dakle zgodan uradak, no Kavinsky će u budućim glazbenim avanturama morati prihvatiti nove umjetničke izazove i ponuditi drugačiju glazbenu supstancu. Sintetiku kulture osamdesetih dobro je obradio. Ako ustraje u identičnoj uporabi poruke albuma »Out Run« i na sljedećem izdanju, postoji opasnost od samorepeticije i posljedične degradacije autorskog artizma, što si Kavinsky definitivno ni u snu ne želi.
Postava
Kavinsky – programiranje, vokal
José Reis Fontão – prateći vokal na skladbi br. 11
Paul Hahn – glas na skladbama br. 1 i 13.
Havoc – vokal na skladbi br. 6
Lovwfoxxx – vokal na skladbi br. 8
Tyson – vokal na skladbi br. 11
Raw Man – gitara na skladbama br. 2, 3 i 11
Produkcija
Kavinsky
Popis skladbi
01. Prélude [01:55]
02. Blizzard [03:28]
03. ProtoVision [03:26]
04. Odd Look [04:50]
05. Rampage [02:56]
06. Suburbia [03:29]
07. Testarossa Autodrive [03:38]
08. Deadcruiser [03:33]
09. Nightcall [04:18]
10. Grand Canyon [03:13]
11. First Blood [03:04]
12. Roadgame [03:44]
13. Endless [03:00]
