Crime of the Century

0 7

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Supertramp
Izdavač: A&M Records / Interscope
Izdanje: 1974
Trajanje: 44:10
Ocjena: 5/5

“Crime of the Century” je gotovo nevjerojatna priča o povratku otpisanih i prijelomno djelo u bogatoj i burnoj karijeri jedne od najuzbudljivijih progresivno rockerskih grupa svih vremena, koja je istovremeno mogla oduševljavati i glazbene sladokusce i one manje zahtjevne slušatelje koji se kunu isključivo u radijske hitove. S “Crime of the Century” Supertramp su se poput mitološke ptice Feniks podigli iz pepela prosječnosti i neprimjetnosti, kad su ih već gotovo svi glazbeni kritičari tog vremena otpisali, i bogato nagradili one rijetke pojedince koji su od početka njihova puta vjerovali da ih čeka još bogata i uzbudljiva budućnost s brojnim klasičnim albumima.

Nakon izlaska i potpunog komercijalnog debakla prethodnog albuma “Indelebly Stamped” (1971) od postave koja je snimila taj uradak ostali su samo gitarist i pjevač Roger Hodson i klavijaturist Rick Davies. Obojica su čvrsto vjerovala da moraju iznova izgraditi grupu, s potpuno novim ljudima koji će vjerovati u glavnu misiju grupe: razvoj potpuno jedinstvenog zvuka kojim bi se već izdaleka razlikovali od srodnih progresivno rockerskih grupa. Hrabrost im nije oduzelo ni to što je dotadašnji financijer grupe, švicarski bogataš Stanley Miesegaes, odlučio zatvoriti svoju financijsku slavinu i odmaknuti ruke od ‘projekta’ koji mu nije donosio novac. Miesegaes, ironično, nije bio svjestan da je napravio najveću grešku u svojoj poslovnoj karijeri, jer je “Crime of the Century” Supertramp protiv svakog očekivanja lansirao u stratosferu najcjenjenijih grupa sedamdesetih i među rijetke koji su održavali popularnost progresivnog rocka čak i nakon početka osamdesetih.

Prvi potez u koji su Hodgson i Davies tijekom snimanja uložili obilje energije bila je temeljita promjena zvuka. Elementima folka i psihodelije, koji su bili karakteristični za njihove rane radove, pomahali su u znak oproštaja i uz simfoniku unijeli podosta više jazza, što je zvuk nadogradilo solidnom galonom romantike, dok su bluesovsku komponentu prozračili na što duhovitiji način. Tome je uvelike pridonijela i potpuna obnova ekipe s dolaskom puhača Johna Anthonyja Helliwella, basista Dougieja Thomsona i bubnjara Boba C. Benberga.  Zbog česte uporabe razigranog klavira, usnih harmonika i poskakujućih ritmova novog, danas već klasičnog Supertramp zvuka prihvatila se i pomalo ‘salonskosti’ američkog zapada. Tekstovi su bili posebno poglavlje za sebe i bili su inteligentna mješavina iskonskog engleskog crnog humora i cinizma s hrpom naoštrenih, društveno kritičnih bodlji.

Najveća promjena u dotadašnjem zvučnom usmjerenju ipak je zacijelo bila ta da su si poglavari grupe sporazumno podijelili pjevačke zadatke (prije toga je sve vokale otpjevao Hodgson), što je njihov zvuk dodatno obogatilo hrpom jedinstvenih vokalnih harmonija, a ponajprije izrazitim kontrastom između dvaju vokala; Hodgsonov šaljivi, razigrano-cinični falset i Daviesov znatno mrgodniji pjevački pristup ne bi mogli biti međusobno različitiji, a istodobno nevjerojatno nadopunjujući.

Nakon dvije godine studijskog rada, kad je većina već zaboravila na postojanje grupe, “Crime of the Century”  je pri izlasku šokirao tadašnju kritičarsku srenju, koja je za grupu već imala spreman lijes. Dvije godine pauze između dva albuma bile su za ona vremena puno i već gotovo jednake komercijalnom samoubojstvu, pa je iznenađenje bilo utoliko veće. Klasici poput “School”, “Bloody Well Right”, “Hide In Your Shell”, “Dreamer” te naslovna skladba odjednom su postali nezaobilazan dio programa radijskih postaja i legenda je bila rođena.

Supertramp se na “Crime of the Century” cijelo vrijeme šeću po izuzetno tankoj gredi između skladateljske genijalnosti, instrumentalne profinjenosti i šaljivog humora. Već uvodni neprolazni hit “School”, koji se otvara prodornim, gotovo podrugljivim zvukom usnih harmonika, nevjerojatna je fuzija višeslojnih aranžmana i nepredvidljivih ritmičkih elemenata. Dramatična atmosfera, koja sadrži beskompromisnu satiru na račun obrazovnih sustava, asocira na težak udarac čekića po školskim vratima. Pritom treba imati na umu da je ovo remek-djelo nastalo  pet godina prije izlaska Pink Floyd klasika “Another Brick in The Wall, Part 2”, koji je od njega štošta posudio. Pomalo ironično, jer su Supertramp time odjednom i sami postali inspiracija za grupu koja je u ranim godinama važno utjecala na razvoj njihova zvuka.

Slijedi potpuno neočekivan prijelaz u duhovito razigrani “Bloody Well Right”, koji je i danas prava poslastica, sagrađena od divnih simfonijskih aranžmana, temperamentnih solaža na klaviru i gitari, saksofonskih pasaža i kontrastnih vokalnih harmonija. Salonski uvod na klaviru naslijedi tvrdi rockerski izljev, poduprt bluesovskom gitarskom frazom, koja pak već u idućim sekundama gubi svu ozbiljnost na račun podrugljivog refrena u režiji gospodina Hodgsona. Razigrana ludost vokalnih harmonija ukrašena je ugodnim ubacima na saksofonu, koji u atmosferu unose obilnu dozu starinske romantike. Tekst odražava podsmijeh na račun toga kako je u iskvarenoj stvarnosti za postizanje životnih ciljeva kod većine čovječanstva važnije materijalno obilje nego dobro obrazovanje.

“Hide In Your Shell” još je jedan nezaboravan neprolazni hit. Na početku djeluje kao prilično pitoma balada na osnovi klavira, sve dok je pomalo paranoične vokalne harmonije i pucketanje prstima ne odnesu u znatno eksperimentalnije vode s veličanstvenom središnjom melodijom, izgrađenom na kombinaciji saksofona, raznovrsnih klavijatura i ljuljajućih ritmova. I ovaj se put tekst doslovno prelijeva od cinizma na račun sveopće ravnodušnosti institucija prema problemima ‘malog čovjeka’.

Fenomenalni “Asylum”, koji sadrži duhovitu, ali dirljivu priču o  izoliranosti i usamljenosti, otvara se melankoličnom melodijom na klaviru i tužnim Hodgsonovim vokalom, nakon čega prelazi u temperamentnije vode s hrpom veličanstvenih simfonijskih aranžmana, u kojima pjevačku inicijativu preuzima Davies. I ovaj put, uz simfonijsko veličanstvo, bitnu ulogu u izvrsnosti kompozicije igra kontrast između dvaju vodećih vokala.

“Dreamer”, sljedeći veliki hit u izdašnoj Hodgsonovoj režiji, temelji se na razigranom ritmu i šaljivoj melodiji kojoj se slušatelj vrlo brzo može ‘najesti’. Iako je najkraća kompozicija na albumu, jedna je od najprepoznatljivijih i najboljih na njemu. Hodgson ovdje nadmašuje samoga sebe u vokalnoj razmetljivosti, dok mu oslonac pružaju oduševljavajuće vokalne harmonije i simfonijsko-jazzovski ukrasi u pozadini.

“Rudy”, u kojem u pjevačkoj ulozi ponovno zasjaje Davies, pripovijeda o doživljajima socijalnog problema po imenu Rudy. U prvom je planu melankolična melodija na klaviru, obogaćena simfonijskom pozadinom, koja zahvaljujući snažnoj gitarskoj frazi i temperamentnim ritmovima prelazi u razigrane nijanse. Uzdižuća atmosfera, koju polako gradi kombinacija klavira i orkestralnih zavjesa, s vremenom, preko razgranate bas linije, prelazi u izuzetno zanimljiv motiv koji pomalo vuče  na ranu verziju diska. Supertramp tako ponovno zasjaju u ulozi svojevrsnih glazbenih inovatora.

“If Everyone Was Listening” potresno-duhovita je simfonijska balada s krajnje provokativnim, sarkastičnim refrenom i romantičnom melodijom na klaviru, koju s vremenom nadogradi Helliwellov saksofon. Vrhunac albuma pak bez imalo sumnje predstavlja naslovna skladba, koja istodobno predstavlja i njegov pobjednički završetak. Otvara se kao razmjerno nevina balada na klaviru, no nakon Daviesova vokalnog ‘izljeva’ ubrzo prelazi u kompleksnije vode. Recept za jedno od najslikovitijih ostvarenja u povijesti grupe krije se u Hodgsonovoj balzamičnoj gitarskoj solaži i veličanstveno-dramatičnom orkestralnom motivu, koji bi mogao postati i prikladna podloga za neku filmsku seriju o neistraženim tajnama ovoga svijeta. U tom se središnjem motivu slijevaju svi najbolji solistički Supertramp elementi u uzburkanu cjelinu, a konačni rezultat je simfonijsko-jazzovsko-rockersko veličanstvo koje se udaljava negdje prema beskraju.

Uz remek-djelo poput “Crime of the Century” teško je naći dovoljno superlativa kojima bi se primjereno vrednovala kvaliteta i važnost najvažnije ploče u karijeri ove legendarne grupe, koja je njome najavila da cilja na sam vrh progresivno rockerskog Olimpa. Jedan od najboljih rock albuma svih vremena (čak i po mišljenju kritičara određenih komercijalnih glazbenih časopisa) obveza je za sve ljubitelje kvalitetnog rocka, bez obzira na njihove (pod)žanrovske sklonosti. Za grupu je pak ovo nezaboravno remek-djelo značilo prije svega početak velike umjetničke inspiracije i izuzetnog komercijalnog uspjeha, koji je trajao otprilike deset godina.

Postava

Roger Hodgson – vokal, gitara, klavijature, klavir
Richard Davies – vokal, klavijature, usna harmonika
John Anthony Helliwell – saksofon, klarinet, prateći vokal
Dougie Thomson – bas gitara
Bob C. Benberg – bubnjevi, udaraljke

GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Christine Helliwell – prateći vokal na “Hide in Your Shell”
Vicky Siebenberg – prateći vokal na “Hide in Your Shell”
Scott Gorham – prateći vokal na “Hide in Your Shell”
Nepoznati ulični glazbenik – pila na “Hide in Your Shell”
Ken Scott – vodeni gong na “Crime of the Century”

Produkcija

Ken Scott i Supertramp

Popis skladbi

1. School
2. Bloody Well Right
3. Hide In Your Shell
4. Asylum
5. Dreamer
6. Rudy
7. If Everyone Was Listening
8. Crime of the Century

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići