Izvođač: Mayall, John
Izdavač: Decca Records
Izdanje: 1967
Trajanje: 45.50
Ocjena: 4/5
Crusade predstavlja zadnji od tri Mayallova albuma koji su u društvo najvećih uspješno lansirali gitariste poput Erica Claptona i Petera Greena. Kao posljednji na put besmrtnika kreće Mick Taylor, koji je zbog fenomenalno odrađenog posla svoja dva prethodnika vjerojatno imao što najteži zadatak. Kako god, odradio ga je s odlikom, što uz uvijek odličan Johnov rad te već poslovično sigurnu prateću svirku unaprijed svjedoči o odličnom albumu.
Mayall se i ovaj put ponajprije oslanja na obrade starih bluesa, a naravno ne manjka ni autorskih pjesama, među kojima već tradicionalno prevladava emotivno nabijena tematika. Posebnog divljenja vrijedna je i lakoća s kojom se Mayall hvata prerada spomenutih zaštitnih simbola blues glazbe. Jedna takva je napuhana ljepotica Alberta Kinga, koja uz malo mekši ritam sekciju ipak uspijeva zadržati neumoljivost izvornog “beata”. Već svojim prvim Taylorovim nastupom mladić nam otkriva svoju “taktiku”, koja se većinom temelji na malo zasanjanoj, a zato toliko manje oštroj interpretaciji. Tako da mnogima na prvi pogled njegov pristup možda djeluje pomalo izgubljeno, no to može biti vrlo varljivo, jer nas kako skladba odmiče, dok se naše uši polako navikavaju na njegovu mekanu gitarsku igru, dečko bez trunke sumnje uvjeri. Stand Back Baby je optimistična, pa vjerojatno i zato prilično kratka tvorevina koja služi uglavnom za popunjavanje prostora, jer osim vrtnje oko klasične blues fraze ne nudi ništa potresno. Za razliku od My Time After A While. Ta interpretacija Buddy Guyjeve klasike nosi takav emotivni naboj da čovjek dobije osjećaj kao da i sam Mayall s mukom suzdržava suze. No, ako već John ne plače, onda za suze svojom solažom pobrine Taylor, dok piku na i stavlja Mercerov solo saksofona.
Nakon svih tih muka tim nam bolje legne razigrana Snowy Wood, inače jedina ispod pera dvojca Mayall – Taylor. Riječ je o ideji vrlo sličnoj Stand Back Baby, samo u ovaj put puno boljoj “egzekuciji”, gdje vokalnu odsutnost svojom zabavnom svirkom ovaj put lijepo nadoknađuje Taylor. Sigurno ljepotica albuma! Man Of Stone predstavlja se kao kratki dvorac u kojem svoje različite poglede na svijet neumorno izmjenjuju Mayallova usna harmonika i posvuda prisutni saksofon. Tu razigranu komunikaciju drsko prekida otužnost skladbe Tears In My Eyes. Riječ je općenito o jednoj boljih Mayallovih tvorevina, uz koju ti ne preostaje ništa drugo nego da u potpunoj nemoći posjedaš pred svojim hi-fijem. Glazba koja u svom jednostavnom tonu o tebi govori mnogo toga što vjerojatno ni sam nisi znao. Kod svih tih obrada naravno nije moguće izbjeći utjecaj velikog Freddieja Kinga. Njegova Driving Sideways predstavlja mogućnost bijega za Taylorovu dušu, dok su ovdje prvog ozbiljnijeg poskakivanja dionice Mayallove klavirske tipke. Odlična ritmika koja vas neće ostaviti ravnodušnima. Sljedeća Death Of J. B. Lenoir predstavlja svojevrsnu simboličnu zahvalu još jednoj blues legendi koju je Mayall jako cijenio. Mračna skladba čije se tmurno raspoloženje zahvaljujući teškim tonovima saksofona dodatno opterećuje. Slijedi I Can’t Quit You Baby, stara hit-uspješnica Otisa Rusha, čiji je autor ipak Willie Dixon. Trenutak koji je najviše skrojen po mjeri Taylorove zasanjanosti. Njegovi lagani i jednostavni tonovi, koji su potpuna suprotnost Claptonovu i Greenovu načinu, lijepo zaokružuju cjelokupnu sliku albuma. Dečku je definitivno uspjelo uhvatiti neki svojevrstan pristup, različit od svojih slavnih prethodnika, za što sigurno zaslužuje obilje pohvala.
Kod Streamline Taylorovo mjesto zauzima neumorni saksofon, kojemu se ovdje na samom kraju albuma dosadnost ipak isplati. Mayall si ovaj put za svoj solo odabire hammond, koji ipak ne uspijeva popuniti vakuum nastao zbog Taylorove odsutnosti. Tako Taylor spašava situaciju s Me And My Woman drugog Kinga, ovaj put B.B.-ja. Najbolje nam pak društvo čuva za kraj. Riječ je o energičnoj Checkin’ Up On My Baby Sonnyja Boya Williamsona. Nevjerojatna verzija koja od energije puca po šavovima odlično zaključuje album koji danas bez problema može ponosno stajati uz bok nezaboravnim draguljima Bluesbrakers With Eric Clapton te A Hard Road!
Postava
John Mayall: vokal, klavir, hammond, usna harmonika
Mick Taylor: gitara
John McVie: bas
Keef Hartley: bubnjevi
Chris Mercer: tenor saksofon
Rip Kant: bariton saksofon
Produkcija
Mike Vernon
Popis skladbi
1,Oh, Pretty Woman
2.Stand Back Baby
3.My Time After A While
4.Snowy Wood
5.Man Of Stone
6.Tears In My Eyes
7.Driving Sideways
8.The Death Of J. B. Lenoir
9.I Can’t Quit You Baby
10.Streamline
11.Me And My Woman
12.Checkin’ Up On My Baby
Trajanje albuma: 44.15
