Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Opeth
Izdavač: eOne Music Records
Izdanje: 2003
Trajanje: 43:20
Ocjena: 4.5/5
Na »Damnation« švedski prog/death metal prvaci Opeth prvi su put doživjeli dramatičnu i za njihove dugogodišnje privrženike prilično neočekivanu transformaciju u progresivnorockovsku grupu. Zapravo, takva je transformacija bila samo pitanje vremena, s obzirom na to da su Opeth već od albuma »Blackwater Park« (2001) nadalje počeli u svoj ekstremnometalni pristup unositi sve više elemenata ‘staroškolskog’ prog rocka. Opethov poglavar, gitarist, pjevač i skladatelj Mikael Åkerfeldt, pošteno namazan svim mastima, bio je naime veliki ljubitelj progresivnog rocka kakav se stvarao u sedamdesetima prošlog stoljeća i oduvijek je želio napraviti album kojim bi se barem djelomice uspio pokloniti nekim svojim glazbenim uzorima.
Nakon što je tijekom snimanja »Blackwater Park« upoznao engleskog glazbenog i producentskog genija Stevena Wilsona (Porcupine Tree), koji je na »Damnation« ponovno sudjelovao kao producent i gostujući glazbenik, bilo je jasno da su Opeth osvojili potpuno novu razinu svoje artističke evolucije i da su se prvi put u karijeri posve odrekli vokalnog režanja u korist čistih vokala. »Damnation«, koji je izvorno, baš kao i znatno brutalniji prethodnik »Deliverance« (2002), bio zamišljen kao sastavni dio dvostrukog albuma koji bi odražavao dva različita lica grupe, nije predstavljao samo potpuni stilski zaokret, nego i privremeni oproštaj od brutalnih vokala.
Stilski pristup na »Damnation« najlakše bi se mogao opisati kao izrazito melankoličan progresivni rock s mračnim ambijentalnim pečatom, unutar kojeg je nemoguće previdjeti tipični skandinavski patos. Zbog vladavine mračne atmosfere, rezigniranih tekstova i apsolutnog trijumfa melotrona nemoguće je ne primijetiti utjecaj nekih prog legendi, predvođenih King Crimsonima. Svi ljubitelji prvih četiriju albuma King Crimson uživat će u svakom trenutku »Damnation«, jer trijumf melotrona ne bi mogao biti potpuniji. Na »Damnation« je uz čiste vokale i mnogo čistih gitara, predvođenih brojnim dirljivim akustičnim interludijima, dok se tu doista počela Åkerfeldtova dugogodišnja fascinacija melotronom, koja traje i danas. Steven Wilson je uz producentske zadatke izvrsno odsvirao sve klavijature na albumu, predvođene klavirom i melotronom, što je napravio toliko dobro da je Åkerfeldt počeo ozbiljno razmišljati ne bi li bilo dobro da bend u bliskoj budućnosti proširi svoj zvuk i u svoje redove pozove pravog klavijaturista (što se i dogodilo na sljedećem Opeth albumu »Ghost Reveries«, 2005).
Glavna je odlika »Damnation«, uz zavidne tehničke vještine pojedinih glazbenika, intenzivna atmosfera koja slušatelja drži u šahu već od prve sekunde. Već uvodna skladba »Windowpane«, za koju je izašao i video, dokazuje da je ovaj put riječ o stilski gotovo posve drugačijem bendu. Mračno raspoloženje povezuje Mikaelov melankolični vokal u društvu suptilnih gitarskih pasaža, dok se u pozadini preljevaju dramatične i na trenutke gotovo fantazmagorične melotronske zavjese. Kompleksna instrumentalna sekcija u srednjem dijelu još podiže sveprisutnu srhovitu i tajanstvenu atmosferu, koja na trenutke zvuči kao zvučna podloga nekih tamnih skandinavskih legendi.
Teško je povjerovati, pogotovo s obzirom na sveopću razinu gitarske profinjenosti i ambijentalnu dubinu simfonijskih aranžmana, da je bend tek godinu dana prije izdao brutalno obojeni »Deliverance«, koji je bio jedan od njihovih najtvrđih albuma. Mračna, simfonijsko-pastoralna balada »In My Time Of Need« još je jedna izrazito melankolična tvorevina s dirljivim akustičnogitarskim akordima, gustim melotronskim zavjesama i zapanjujućom, izrazito emocionalnom Mikaelovom vokalnom izvedbom. »Death Whispered A Lullaby«, koju je napisao Wilson, pa ne čudi njezina povremena stilska srodnost s Porcupine Tree, otvara se enigmatičnim gitarskim motivom, dok Mikaelov vokal još gradi sveopće misteriozno raspoloženje. Divne gitarsko-klavijaturske harmonije i sofisticirane akustične finese svidjet će se svim štovateljima staroškolskog proga. Briljantna gitarska improvizacija podsjeća na zavidne tehničke odlike pojedinih članova benda, iako treba priznati da su glavne zvijezde »Damnation« ipak bili Åkerfeldt i njegov gost Wilson.
»Closure« sadrži ledeno hladnu atmosferu na račun potresnih vokalnih linija i razgranatih akustičnogitarskih pasaža. Ovaj se put na bubnjevima pošteno razmaše Martin Lopez, dok mračna gitarska varijacija pobrine za jedan od rijetkih nešto udarnijih trenutaka na albumu. U nastavku u prvi plan stupa srhovit aranžman koji zvuči kao da dolazi ravno iz paklenih dubina. »Hope Leaves« je romantična i pomalo nostalgična akustična balada koja pobrine za divan ambijentalni kontrast, iako je riječ o još jednoj izrazito melankoličnoj tvorevini s rezigniranim tekstom. Na svakom je koraku dakle moguće osjetiti Wilsonov ambijentalni pečat.
»To Rid The Disease«, koja se može pohvaliti izvanrednom vokalnom kontrastnošću, jedan je od atmosferičnih vrhunaca »Damnation«, ponajprije zbog uzdižućeg refrena usred kojeg ponovno zavlada melotron. Posebno oduševljava epska završna sekcija, koja na trenutke podsjeća na King Crimson. Na tom bi se mjestu moglo govoriti o nekakvu prototipu kasnijeg zajedničkog projekta Mikaela i Stevena pod nazivom Storm Corrosion, ali i začetku nekih budućih, progrockovskih Opeth dostignuća. »Ending Credits« je kraći instrumental s temperamentnim bas linijama, flamenco pulsom, moćnim melotronskim valovanjima na akustičnoj gitari i briljantnom gitarskom improvizacijom uz koju će se oblizati svi ljubitelji istodobne virtuoznosti i suptilnosti. Minimalistički začinjeni »Weakness« predstavlja izvrstan zaključak ovog fantastičnog albuma, uz zanimljivu uporabu gitarskih efekata kojima Opeth pojačavaju napetu atmosferu, dok Mikael ovaj put pri pjevanju povremeno koristi vokoder.
»Damnation« je predstavljao radikalan, ali vrlo uspješan prekid s dotadašnjim Opeth zvukom, jer je Åkerfeldtovu nadobudnu družinu privremeno lansirao ravno u svijet progresivnog rocka. Albumu ide u prilog, uz fenomenalnu produkciju, i nepretencioznost, posebno kad je riječ o njegovoj duljini, jer je tek za malenkost premašivao vremenska ograničenja LP-jeva u režiji progresivnorockera iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Baza Opeth privrženika bila je uz ovaj radikalan potez, očekivano, rascijepljena na pola, pa su reakcije na album bile vrlo raznolike. Metalci s otvorenijim ‘glavama’ bili su oduševljeni što je bend koji se artistički neprestano razvijao pokušao nešto novo, dok su se oni ‘kremenije’ sorte ljutili zbog novog stila, kojeg nikako nisu mogli razumjeti, a kamoli osjetiti. Upravo zbog potonjih Opeth nisu htjeli riskirati još jedan sličan, radikalan stilski zaokret, pa su se na sljedećem studijskom ostvarenju, »Ghost Reveries«, radije odlučili za ‘srednji put’, to jest za progresivni death metal s pojedinim progrockovskim trenucima. Na sreću, to je bio tek privremeni kompromis pred ponovnim, izuzetno uspješnim povratkom u progresivni rock, koji se dogodio 2011. albumom »Heritage«.
Postava
Mikael Åkerfeldt – vokal, gitara
Peter Lindgren – gitara (1–7)
Martin Mendez – bas gitara (1–7)
Martin Lopez – bubnjevi, udaraljke (1–7)
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Steven Wilson (Porcupine Tree) – klavijature, klavir, melotron, prateći vokal, zvučni miks, produkcija
Produkcija
Opeth i Steven Wilson
Popis skladbi
1. Windowpane (7:44)
2. In My Time Of Need (5:49)
3. Death Whispered A Lullaby (5:49)
4. Closure (5:15)
5. Hope Leaves (4:30)
6. To Rid The Disease (6:21)
7. Ending Credits (3:39)
8. Weakness (4:08)
