Autor: Rok Klemše
Mjesto: Gospodarsko razstavišče, Ljubljana
Datum koncerta: 25.05.2011
Broj posjetitelja: 2000
Cijena ulaznice: u pretprodaji 38 € / 68 € na dan koncerta
Ne treba previše naglašavati da je u svoj toj poplavi festivalskih događanja po Europi svoj pokušaj da se dokaže kao festivalski grad morao ponovno empirijski provjeravati i glavni grad naše države, a da bi u Ljubljani organizatori na vidjelo izvukli nešto više od šačice glazbenih sladokusaca i koncerata uvijek gladne mladeži, na jelovnik za utaživanje gladi treba umiješati velika imena. Jedan od već provjerenih festivalskih aduta nedvojbeno je Marsov Festival, koji je ove godine pod imenom Mars Ljubljana – Zagreb Trans Europe već treći put širio glazbu među zvučnih imena željnu raju. Ove je godine čast glavnog festivalskog magneta pripala Richardu Melvilleu Hallu, ili pod pseudonimom Moby bolje poznatom američkom DJ-ju, multiinstrumentalistu i lovorikama prestižnih glazbenih nagrada višekratno ovjenčanom pozornicom šamanu elektro-pop višeslojne mješavine zvukova. Nakon Skunk Anansie i obećavajućeg probijanja leda trebalo je i ove godine provjeriti kako će se organizatori uhvatiti ukoštac s ovim za Ljubljanu poprilično zamašnim glazbenim zalogajem, a više od same izvedbe organizacijskih stvari u prvi se plan nametalo pitanje vrijedi li Moby i uživo svaki teško zarađeni novčić koji je za ovaj koncert trebalo odbrojiti.
Zbivanja ovog trećeg glazbenog rajanja iz zatvorenih prostora Gospodarskog razstavišča preselila su se na vanjski plato Fontana, gdje se pred pozornicom naslućivao prostor za tisuću ili malo više poletnih zanesenjaka, u pozadini su svijetlili natpisi svih glavnih dobavljača alkoholnih grijeha, piva i vode, a glazbeni štandovi bili su postavljeni na sporedni kolosijek – prema izlazu iz amfiteatra sonične utaživosti. Kao prvima, “čast” probijanja leda i provjere kvalitete ozvučenja pripala je pobjednicima natječaja Glasba z drugega planeta, mladim indie rockerima iz Škofje Loke, Arhibald Arhibaldovich. Za neupućene: riječ je o šaljivoj počasti književnom junaku iz doista izvanredne Bulgakovljeve umjetnine, romana Majstor i Margarita, a iza obećavajućeg i intelektualno postavljenog imena krije se iskričavost poprilično dvojbenog sjaja. Kvartet, koji čini prilično organska kombinacija dviju gitara što škripe pod prstima vokalista Nejca Bitenca i njegova brata Matevža, poprilično benigno zvučeći bas Vida Jana i bubnjarska monotonija iza bubnjeva utjelovljenja Harryja Pottera u personi Petra Šušnjara, na pozornici je predstavljao svoj angleški, odnosno anglosaksonski nadahnuti repertoar koji bi čovjek organski prenio na pozornicu Frequency Festivala. Ruku na srce, čudaška mješavina s Pixiesima nadahnutih obožavatelja Blura, Kaiser Chiefsa i armije istovjetnih glazbenih klonova poprilično razvodnjenog rockerskog garažiranja pred pozornicu je privukla tek šačicu prijatelja te zalutalih i prerano pristiglih koncertnih skitnica, a većinski dio ispodpozornične “svjetine” činili su tada još akreditirani novinari i fotografi. Kombinacija visokoletećih oznaka nadahnutog artizma i mješavine, da citiramo njihovu vlastitu oznaku, “hard/rock/dance/party-time/sweating-your-ass-off-while-jumping” ritmova i melodija te nešto mirnijih tonova nije odražavala onu karizmu i magnetizam ludila zbog kojih bi većina za pivom hlepećih posjetitelja odustala od pokušaja bezbrižne zamjene novca za festivalsku monetu – bonove. Nezanimljiv splet pjesama U Better, Anonymous nekako samo prohuji, ništa bolje ne prođu ni Green Illusion i Stranger Meets Passanger, a nastup Archibalda Archibaldovicha naposljetku izzvuči kao poprilično ne(nadahnuto) trljanje žica i živaca slušateljstva na način na koji smo naviknuli sa seoskih veselica i doista subverzivnih školskih recitalskih nastupa grupa u seoskim osnovnim školama. Vrhunca u ovoj uvodnoj fazi festivalskog zalijetanja još nije bilo. Kad nakon dobra pola sata mučenja veseljaštvom napokon utihne, pozornicu zauzima pozornicko osoblje koje priprema sve potrebno za drugo činjenje marsovske invazije.
Kao drugi na pozornicu izlaze domaći elektro funkeri Rotor. Ljubljanska grupa, čiji počeci sežu u 1998. godinu, sastavljena je od producentskih i glazbenih mačaka domaće scene, a čine je Iztok Turk, Mario Marolt, Sergej Randjelović – RunJoe, Jani Hace, Dojaja i Bizzy. Citirajmo kar prema predstavljačkom tekstu grupe: njihova se glazba temelji na ritmičnom houseu, začinjenom okusima novodobnog discoa, francuskog housea i berlinskog minimalističkog zvuka, nalazimo i utjecaje jazza i funka. Rotor su jedan od rijetkih slovenskih klupskih bendova koji već godinama sviraju po klubovima, festivalima i drugim koncertnim prostorima doma i u inozemstvu. Budući da nikad nisam bio posvećen u plesne vode, zanimalo me kako ta “katarzična plesna iskustva” zvuči kroz slušne kanale u mojoj glavi. All stars sveza odlučila je provjeriti koncentraciju i plesnu ritmiku nešto brojnijeg slušateljstva repetitivnim uzorcima poprilično oklaštrenih glazbenih struktura, a nakon uvodnog leta uz zujanje Rotosphere s pozornice se počela slijevati eklektika suncem obasjanog housea. Statično zbivanje na pozornici, na kojoj sami nastupajući doživljavaju gotovo trenutačan skok u svoj svijet, ispod pozornice je poprilično pasivno prihvaćala za takve plesne live actove needucirana ljubljanska publika, a poprilično organski splet instrumenata i na njih nanizanih efekata isijavao je izraženu tendenciju prema eksperimentiranju i improvizaciji. Na prvu loptu bi se zbivanje na pozornici i plejada zvukova mogli (uvjetno) usporediti s Daft Punkom ili Groove Armadom, za početno zagrijavanje nekako neprimjeren chillout rađao je primjerena zbivanja ispod pozornice. Ljudi je doduše bilo za nijansu više nego na nastupu žrtvenog janjeta ovog festivala, ali ti nekoliko osoba više bili su poprilično suzdržani i kontemplativno zanijeti u zen-tišinu i mirovanje. Poprilično monotono podrhtavanje basova i plesne house ritmike, između kojih nema puno brbljanja ni nagovaranja publike, nedvojbeno bi imalo više učinka u Ambasadi Gavioli ili u sumrak – da se pozornička “dinamika” podkrijepila nešto bogatijim arsenalom svjetla, ovako je jednosatni nastup asova domaće produkcije izzvučao poprilično mukotrpno i naporno, a počeo se otegnuti već nakon prvih osam minuta prve, uvodne skladbe. Preostalo je samo daljnje trgovanje kuponima i srkanje mlakog piva, dok su Rotor izvodili sve svoje trikove da bi ustajalu (i zaspalu) publiku podigli na plato ekstaze i oduševljenja. U svom pokušaju umjetničkog buđenja ostali su (nažalost) nerazumljeni i neuspješni. Mlak pljesak i odlazak s pozornice nakon debelog sata kalvarije pomaknuli su zbivanja u drugu, obećavajuću polovicu.
Prvo činjenje očišćenja nastupa s pozorničkim desantom beogradske grupe Darkwood Dub, starih znanaca ljubljanske i slovenske klupske publike. Jamstvo izvrsnosti geografski seže na tlo nekadašnje zajedničke domovine, vremenska crta sve do 1988., a sinergija dviju različitih energija, geopolitičkih koordinata i osjećanja ima zajednički jezik – glazbu. Funky dubom natopljena sočna ritmika nešto je posve drugo od prethodnog larpurlatizma, pozornička kemija gitare Bojana Drobca, klavijaturističke domišljatosti Vasila Hadžimanova, lagane ritmike Lava Bratuše i više nego samo jestivog basiranja Milorada Ristića okrunjena je karizmatičnim prepuštanjem trenutku u vokalno-plesnoj izvedbi Dejana Vucetića. Ako ih opisujemo kao eksperimentatore, možemo iskreno priznati da je mješavina reggaea i duba dobila točku na i podupiranjem gitarskog spektra postave. Podzemlje beogradskog klubaštva prelijeva se preko granica Europe, fanatizam plesne ritmike i prepuštanja glazbenom urokiu postaje nužnost i na ovogodišnjem Mars Festivalu. Aduti su jasni, kristalno glasno i uzorno odsvirani. Pred nama se odmotava igra riječi i ritma u skladbama Šećer, a izražajnost je komponenta kojom se popločava put do središta potpune glazbene erotike. Priznajem – bilo je to moje prvo izlaganje magiji beogradske sveze, ali sigurno ne pretjerujem ako kažem da su Moveknowledgement u mom srcu dobili potpuni balkanski supstitut. Na piedestalu izvrsnosti sudaraju se strasti kad muškarci dubovske postave iz zemlje apsurda spletu logičku nit šetnje od prvijenca – ploče Paramparčad pa do posve svježeg studijskog singla Nešto sasvim izvestno. U odslušanom ne manjka važnih građevnih elemenata moćne prošlosti, a skladbe poput Stvarnost, 130, U svim pravcima, Munjevitom brzinom i Robot brinu da će na sljedećem koncertu grupe Darkwood Dub biti barem nekoliko deseteraca oduševljenih obožavatelja više. Nema dvojbe da je 2009. primljena MTV-jeva glazbena nagrada bila posve logična posljedica, iz koje se možemo samo nadati da će se uskoro razviti daljnje studijsko djelo – deveta ploča ovog izvanrednog glazbenog kolektiva. Valovanje mase i prepuštanje punoj muzikalnosti bilo je okrutno prekinuto istekom vremena nakon dobra sat i pol. Slijedi vrhunac večeri i nastup zvijezde večeri – gospodina tisuću talenata i glazbenih izraza: tako glasno i vatreno štovanog Mobyja.
Gotovo na sekundu točno u 22:20 pozornica se zamračuje, a uz uvodni intro pred pozornicu se zgnječi doista brojna masa samo glavnog jela željne mase, horde pijanih i još opijajućih se raje pokradu posljednje atome zraka, pedlje slobodnog teritorija ispod pozornice, pritom s čikovima i pivom u rukama gaze sve pred sobom poput stada napaljenih nosoroga, a parni poziv bila je glazbena najava američke zvijezde i malog čovjeka iz pozadine – Mobyja. Pozornička svjetla zablistaju, a na nizu velikih ekrana zasvijetli lice i uvećana slika njujorške legende, koju podupire kolektiv glazbenih amazonki u osobama basistice, klavijaturistice, violinistice i bubnjarice, a hiperaktivni patuljasti motor postave, nadareni idejni otac svemirske svirke Richard Melville Hall, isprva neumorno skače po pozornici s gitarom u rukama. Uvodni let po paraboli koncertnog doživljaja godine za mnoge koncertima nenaviknute publike bio je umireni i uvodu posve primjereni Sevastopol. Prvi je dojam bio takav kao da se preglasno navijenim ozvučenjem Ljubljanu htjelo izbrisati s lica zemlje, a decibelsko pretjerivanje posve je preglasilo misli, a još više od toga jasne granice između pojedinih pozornički strateški postavljenih instrumenata. Razlog ovog već drugog posjeta našim krajevima promocija je njegova desetog studijskog albuma, ploče Destroyed, a dobrih dvadeset godina glazbenog stvaranja isklesalo ga je iz buntovnog elektro ekstremista u pop-ikonu novog milenija. Više nego egocentrizam za mikrofonom, njegov put naglašava nadarenost za studijski rad i vladanje brojnim instrumentima, a točka na i bio je doista našpičan pozornički nastup. Moby nije najbolji pjevač na glazbenom nebu, zato su mu glasnice i glazbeni ugled spašavale doista izvanredna pjevačica Joy Malcolm, a Moby je gotovo kao član prateće postave sjedao s gitare na udaraljke, pa za klavijature. In My Heart zaore punom parom, poprilično slomljeno zvučeći i zadihano: “Dober večer, Ljubljana” potakne motoričke sposobnosti publici punoj naklonosti prema glavnom akteru. Stampedo nosoroga može započeti u punom sjaju! Dvije tisuće glava velika masa jede mu iz ruke, a ushićenje ne kvari ni nešto slabija kvaliteta zvuka tijekom inače vrlo senzualno otpjevanog refrena skladbe Why Does my Heart Feel So Bad?, prvi put svoje glasovne kapacitete otkriva Moby singlom s najnovije ploče – skladbom The Day, a poput kućice od karata u prafaktore se raspada kristalna palača sanjarenja kad se koncert prebaci u višu brzinu skladbom Gone In 60 Seconds. Valja pohvaliti izvanrednu predstavu svjetla i doista domišljato osvjetljenje pozornice, kojom je urok bio utoliko učinkovitiji, a mase utoliko lakše hipnotizirane. Vrhunaca je među odslušanim bilo poprilično, a među vidljivijim izljevima potpune ekstatičnosti nedvojbeno je bila skladba We Are All Made Of Stars, a među udarnijima već prilično slatko primljena uspješnica Bodyrock. Nakon smirivanja strasti drum’n’bassovskom uspavankom Porcelain amplituda strasti ubrzava se skladbom Extreme Ways, a igranje s živcima nadopunjuje In This World. Da disco nije mrtav potvrđuju frankensteinovsko oživljavanje osamdesetih s Disco Lies i The Stars, a klupski puls histerije nekog ranije spomenutog Gaviollija dočarava Troubles So Hard. Nebo i zvijezde priklone se snopu svjetla i zvukova, a od decibela ogluhle misli nas uz iz reklama i MTV-ja dobro poznati Lift Me Up dovode do neizbježnog kraja inače vrlo dobrog, no na trenutke i napornog koncerta.
Kad Moby sa svojom pratećom ekipom ode s pozornice, nastupa gotovo činjenje kaosa. Ljudi masovno hrle prema izlazima i napuštaju prostor. Tome djelomice pridonosi kasni sat, jer je ponoć već odavno odzvonila, a krivo može biti i to što ljudi vrlo traljavo čitaju koncertni program. Poprilično prorijeđene redove upućenijih naime čeka desert u obliku izvrsnog nastupa splitske postave TBF, a The Beat Fleet su se ovaj put odlučili okruniti večer nizom svojih najvećih uspješnica. Sekstet, koji se 1990. izlegao u zaklonu splitskih garaža, druži sarkazam i šarolik smisao za humor s razigranom kombinacijom rocka, soula, funka i hip-hopa, a u paletu tematike posve neopterećeno nižu slike narkomanije, društvene kritike, korupcije, problematike društvenih vrijednosti i svih podnijansi trpke hrvatske svakodnevice. Ploče Ping-Pong, Uskladimo toplomjere, Maxon Universal i Galerija Tutnplok posve prirodno rađaju pjesme poput Fantastična, Guze i sise, Nostalgina i sličnih cvjetova. Porijeklu usprkos, ništa se ne bojte – TBF su daleko od klasičnih dalmatinskih galebova, a ako vam Oliver Dragojević ubije volju za životom, na taktove mladog šestorca možete se posve lagodno zaljuljati u oblak smirenosti i ugode. Pozornička kemija pjevača Mladena Badovinca, klavijaturista Luke Barbića, mikrofonu zaprisegnutog Aleksandra Antića, smirenog basista Ognjena Pavlovića te još dvojice – gitarista Nikše Mandalića i iza bubnjeva lagodno podrhtavajućeg skuliranca Janka Novoselića tako ostaje svim zakasnilima obvezno štivo, lektira do sljedećeg puta, a opravdan je nedvojbeno bio koncertni umor glavnog nastupa večeri (nešto manje doista brutalna pijanost ili zadrogiranost od maliganova s dodatkom zabranjenih supstancija). Svemu usprkos, treće činjenje marsovske invazije uspješno je zaključeno u cjelovit i doista hvalevrijedan niz proljetnog festivalskog zagrijavanja u Ljubljani. Narod mora još štošta naučiti – ponajprije ispodpozorničku obzirnost i umjerenost u pijenju – a organizatori bi sljedeći put mogli nešto smotrenije postaviti popis nastupajućih, zdravlju i ukusu prijateljskiji raspored glazbenih žanrova, pa tako posve suvereno mogu sljedeći put stati još stepenicu više. Mars Festival tako ima još puno prostora za poboljšanja, a svakako možemo samo stojećke aplaudirati činjenici da nakon tri godine postaje već tradicionalni dio godišnje glazbene stvarnosti. I bogovima glazbenog Olimpa možemo zahvaliti što velikih imena još neko vrijeme neće nestati.
Setlista
– ARHIBALD ARHIBALDOVICH
– ROTOR
– DARKWOOD DUB
– MOBY
– TBF
Galerija slika
