Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Dandelion Children
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2013
Trajanje: 51:12
Ocjena: 4.3/5
Djeca maslačka, ljubljanski trio Dandelion Children, bili su mi grižnja savjesti već nekoliko godina, otkad su ušli u moj mentalni spektar, a do nedavno nisam uzeo dovoljno vremena da se udubim u njihovu glazbenu bit. Možda je riječ o lijenosti ili samo o predrasudama, po kojima je većinski dio domaće produkcije pun sranja, no posljednjih sam se nekoliko godina ponovno prešaltao i promijenio percepciju i domaće produkcije i izvođača koji prkose zubu vremena i svim problemima s novcem, nefleksibilnim izdavačima i apetitima ustajale, neevolucijski nastrojene publike, pa uza sve nabrojene domaće kloakalne apscese uspijevaju preživjeti i još više – normalno raditi, razvijati se i rasti. Dio tog paralelnog svemira evolucijski snažnih i sposobnih jest i ljubljanski trio, koji mi je u sjećanju ostao ponajprije zbog provokativnog subverzivnog stava, grunge poze i ploče s autoironičnim prizvukom naslovljene Dandelion Children so pičke! I sada se kvalitativni niz audiovizualnih provokacija, a ponajprije dobre glazbe, nastavlja pločom koja nosi samo ime Dandelion Children. A glazba je nečista, prljava, a pogotovo tako prokleto slatko maslačkasto zapuhana da je šesti izlet u sonične vode samostalnog odklapanja jednostavno prokleto sladak!
Još jedan razlog zašto ploča Dandelion Children djeluje već od prvog takta jest i činjenica da je produkcijski pečat novom studijskom uratku atipičnog garažnog trojca ostavio sonični bog (ili poluбог) Srečne Mladine, izniman Peter Dekleva. Naravno, lavovski dio sočnosti plod je profinjenije i dopunjene sadržajne podloge sastava. Nakon pet ploča u nevjerojatnoj petogodišnjoj povijesti, albuma Perfection Off, Perhaps Maybe, Dandelion Children Stole My Bike, Dandeloidu i albuma Dandelion Children so pičke, žanrovski shizofren sastav skupljao je i skupio kilometražu i na koncertnim pozornicama s ove i s one strane granice, što se osjeti u svakom akordu šeste ploče. Koliko naših bendova je uspješno okupiralo pozornicu Exita u posljednjih nekoliko godina? I zato se usuđujem reći da su oboje dečki i cura pravi izniman ludaci – u pozitivnom smislu, da ne bude zabune.
Dandelion Children otvara se prljavim bluesovskim grunge introm skladbe Rock And Roll Has Got To Go, lijepo prerasta u Wooden Animal, u kojem se uz unatrag snimljenu gitaru u cjelinu prikradaju krasne klavijature i, okrunjen Juretovim punim hrapavim grunge mrmljanjem, prerasta u nešto atipično kockasto. Umjesto Nirvane sad se čuju Led Zeppelini, gotovo sitarske linije Kula Shakera i još štošta potentno starinsko. Mislim da ne treba pretjerano naglašavati da je većina suvremene novodobne glazbe bez jaja i biti, pa je svakom glazbi i punim idejama predanom avanturistu potrebno povremeno posegnuti u malo prašnjavije arhive prošlosti. Dandelion Children su to očito dobro napravili, jer je već skladba Never Handled asocijativno povezana s legendarnim Neilom Youngom (pomislim na uvodne stihove skladbe Old Man), ali djeca maslačka imaju radije malo više šuša i distorzije! I nakon višeglasnog refrena taman dovoljno zasoljen vrhunac s kratkim bridgeom donosi novu promjenu. Renewed je hipsterski sentiš punog popa, no usprkos preokretima stvar ne djeluje usiljeno ni smetajuće. Ploča dosad funkcionira kao da je odsvirana u jednom dahu, bez prekida i premišljanja, Juretov distorzirani fuzz bas, Anžeova od nepotrebnih efekata oguljena, a tako slatka gitara i Katjini bubnjevi vode kolovođu užitka u pravom smjeru. Usput se prikrada još više prljavštine i dodataka. Feels Like Paradox je nakon uvoda koji bi napisao Eddie Vedder ispaljen u sferu triju akorada Nirvane, okrunjen pak vokalnim Plantovim linijama. Led Zepp Nirvana Jama? Seksi! I u tom misaonom postulatu nema ničeg paradoksalno spornog. Stvar funkcionira i ne štuca. Čak ni u izlasku skladbe u psihodelično višeglasje, što pokazuje profinjenu notu oštrog Deklevina uha, koje je sastavu dodalo malo žmohta Srečne Mladine. I tu je dopušteno sve! Čak i Black Keys, Black Crowes, Beatlesi i Fatboy Slim u istoj zdjeli! Goaless Confession je nakon uvoda koji me podsjeti na Sgt. Peppera pomaknut u više straight garažne vode, a stoner vibe se, za razliku od nekoć izvrsnih QOTSA, ne zapinje i ne zaglavi u grlu poput velike neprobavljive kosti. Dandelioni zatim skaču u malo plesnije punk disko vode i potom još na tren-dva u reggae, a rezerve su i u surf rocku. To dokazuje skladbica Middle Toe, koja je visoko podignut srednji prst svim puristima koji misle da su već sve skužili! Dandelion Children sviraju skladbu To niso bobri? Skoro, ali svakako pod budnim okom virtuoza koji je Bobre skuhao, paniral i svima nama tako provokativno slatko servirao … Dandelioni su inače prljaviji i više skloni ekscesivnijem Dick Dale vodništvu!
Your Nothing je nešto više zategnut trenutak ploče, koji se u svijetle konture prikrao kao podsjetnik da bez trunke ludila u upravljanju ljubljanskim triciklom jednostavno neće ići! Dosad je album funkcionalan, a nije se čulo ni jedno beskorisno punilo! Savršeno pohanje, nema šta! Skladbom Mutilator Comopensator pak me dečki i cura konačno kupuju! Stupnjevan intro koji prerasta u šus, prikladan za preuređenje dnevne sobe. Dandelioni su se uz System Of A Down hranili još i sjemenom sastava Scars On Broadway, a punkoidni blues je tako prokleto lijep i jestiv da jednostavno želim provjeriti funkcionira li stvar tako dobro i uživo! Morning Grass je ovdje strateški postavljen kao country smirenje. Iako su toga nevješti, stvar je lijepo postavljena, a skladba zazvuči kao country koji bi pjevao Thom Yorke, majstor sastava Radiohead. Fazni skokovi su česti i tako dobro zasoljeni da nakon Smitten, vrhunskog trenutka završetka ploče, na koljena bačeni kritičari i skeptici mole za milost i odustaju od optužbi da su Dandelioni puni sranja i klišeja! Udarna gitarska svirka vješa se na puni bas i bubnjeve, koji pod udarcima temperamentne Katje funkcioniraju sigurno i razigrano. Foo Fightersovski! Savršeno! Mr. Evaluator je zatim izlet u ekscesivnije trenutke Joshe Hommea, a nakon uvoda svi se opet vrtimo u ritmovima diska, okrunjenog grunge vokalima. Kao da su Screaming Trees počeli surađivati s funkadeličnim čarobnjacima sedamdesetih, a potom na konjima sa šeširima, lukovima i puškicama jašemo prema usijanom sunčanom zalasku nad prerijama Divljeg zapada. History Of Fail je svojim prljavim žmohtanjem namijenjen otrežnjenju, a dijelovi su malo predugi da bi ih mogao staviti uz bok Mr. Bungle, Peeping Tomu i ostalim žrtvama Mikea Pattona, čovjeka koji caruje Ipecac Records i srcem mnogog alternativnog fana … A djeca maslačka nakon toga doista bolesno dehidriraju majmuna skladbom Dehydrated Monkey, koja dodaje malo filmskih govorancija, psihotičnog basa, gitara i bubnjeva, a mračniji zvuk zloslutnijih nijansi daje naslutiti da se ispod prividno bezbrižnog lica sastava može naći i sjeme tame i Pakla. Potonji može biti i manje distorziran i oplemenjen plamenovima, iako ih maslačkovcima ne manjka! James Bond se u svom bolidu prikrada posve slučajno, a Dandelioni radije lete stratosferom, s vokalnim zadahom besmrtnog mjuzikla Hair. Stvar je percepcije, ali ja tu opet osjetim malo podtonova utjecaja ranih Muse, a nakon završnog dodira skladbe The Beat (The Beat) došao je trenutak da se šesta ploča zaključi sa stilom. Koja se nakon stanke i pauze razvije u hip-hopersku skrivenu slatkoću koja iznenadi krasnim remiksom već prije čutih zvukova.
Zato da bi se čuveno ponovno preslušalo i otkrivale nove, prije nečute konture. Ne pretjerujem ako napišem da su sa svojim šestim albumom Dandelioni nadmašili sami sebe i postavili si prokleto težak zadatak unaprijed. Alternativna progresivna igra ludila, nadahnuća i (ne)dopuštenog dokazala je da su ljubljanska djeca maslačka spremna svoje lijepo sjeme ponijeti još dalje po svijetu. Anže, Jure i Katja postavili su uz pomoć Petera Dekleve spomenik koji obilježava pet nevjerojatnih godina glazbenog postojanja i rada, a svi možemo samo nadati se da će zanos ostati i nadograđivati se. Zbog podizanja kvalitete slovenske alternativne glazbe, čiji su dio prve kvalitetne skupine i Dandelioni. Posve opravdano i bez nepotrebnog napuhanog laskanja!
Postava
Jure – vokal, bas, gitara, klavijature
Anže – gitara, bas, prateći vokal
Katja – bubnjevi
Produkcija
Peter Dekleva
Popis skladbi
01. Rock n’ roll has got to go
02. Wooden animal
03. Never handled
04. Renewed
05. Feels like paradox
06. Goalless confessions
07. Middle toe
08. Your nothing
09. Mutilator compensator
10. Morning grass
11. Smitten
12. Mr. Evaluator
13. History of fail
14. Dehydrated monkey
15. The beat (the beat)
