Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Savatage
Izdavač: Atlantic Records
Izdanje: 1997
Trajanje: 60:06
Ocjena: 5/5
»The Wake of Magellan« bila je još jedna konceptualna metal opera u režiji kultnih američkih prog/power metalaca Savatage, koja je u aranžerskom, konceptualnom i ambijentalnom smislu bila čak i njihov najsavršeniji uradak (do sada). Nakon »Hall of the Mountain King« (1987) to je bio njihov prvi studijski album na kojem se pojavila ista postava koja je snimila prethodni album, također konceptualni »Dead Winter Dead« (1995). Poglavar sastava, karizmatični pjevač i klavijaturist Jon Oliva, polako je počeo skupljati pjevačke snage, pa je na albumu dao glavni vokal na skladbama »Another Way« i »Paragons Of Innocence«, dok je njegov pjevački ‘zamjenik’ Zachary Stevens na ovom albumu izveo možda čak i najbolju pjevačku predstavu u cijeloj svojoj karijeri.
Oduševljavajući gitarski dvojac u liku Chrisa Cafferyja i Ala Pitrellija u toj je fazi već djelovao kao odlično podmazan stroj i međusobno se izvrsno nadopunjavao. Caffery je do tada tehnički napredovao zapanjujućom brzinom i stilski sve više postajao dostojna i opravdana zamjena za pokojnog Crissa Olivu. Stari basistički mačak Johnny Lee Middleton izvrsno se uklopio s Jeffom Plateom, pa je puno manje žalio za nekadašnjim bubnjarskim kamaradom Steveom Wacholzom. Nabrojana imena tako su gotovo jamčila artistički uspjeh, iako se nekim komercijalnim uspjesima nakon prekooceanskog hita »Christmas Eve Sarajevo 12/24« više nisu nadali.
Ključnu riječ pri oblikovanju koncepta i tekstova na albumu imao je, kao i obično, dugogodišnji producent Paul O’Neill, tip koji je uz braću Oliva bio najzaslužniji za to da su se Savatage u osamdesetima uspeli iz srčanog, ali opskurnog banda, koji se već na početku borio s brojnim problemima, u jednog od najunikatnijih predstavnika progresivnog metala. Za koncept »The Wake of Magellan« O’Neill je kao osnovu iskoristio dva aktualna, prilično tragična događaja iz tog vremena, dakle iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća. Prvi događaj bio je povezan s incidentom na teretnom brodu Maersk Dubai, kad je kapetan broda naredio da se preko palube u more bace tri slijepa putnika; rumunjski imigranti. Slijedio ih je još i četvrti, kojeg je nesebično spasio jedan od članova brodskog osoblja, koji je u tu svrhu riskirao vlastiti život. Drugi stvarni događaj, koji je također upleten u koncept »The Wake of Magellan«, priča je o irskoj novinarki Veronici Guerin, koja je strastveno istraživala skokovit porast ilegalnih droga među irskom mladeži i zbog svoje pretjerane radoznalosti na kraju bila ubijena. O njoj su kasnije snimljena i dva filma.
Oba spomenuta tragična događaja iz stvarnog života, koja su duboko dirnula izrazito religioznog O’Neilla, preljevio je u izmišljenu priču o ostarjelom španjolskom mornaru Hectoru Del-Fuegu Magellanu, koji za sebe tvrdi da je potomak legendarnog portugalskog pomorca Ferdinanda Magellana, prvog čovjeka koji je oplovio svijet (zapravo je to, nakon Ferdinandove smrti 1921. na Molučkim otocima (današnji Filipini), pošlo za rukom njegovoj posadi), iako starcu to nitko ne vjeruje. Stari mornar, umoran od promatranja kako svijet koji je nekoć poznavao polako propada pred njegovim očima, a povrh toga ostao je posve sam, odluči okončati svoj život. U tu se svrhu malim čamcem otputi na otvoreno more, gdje želi doživjeti smrt u epskom ‘vikinškom stilu’. Usred njegove uzburkane plovidbe iznenada se rasbjesni oluja. Dok usred bijesa prirode starac očekuje brz kraj, iznenada u vodi ugleda čovjeka koji se utapa.
Pri tom prizoru u trenu zaboravi na samoubojstvo te odluči pomoći nesretniku koji se utapa, što mu unatoč starosti nekako uspije, pa na kraju obojica prežive. Nakon tog traumatičnog iskustva zaboravi na svoju prvotnu namjeru te odluči da će odsad slaviti svaki trenutak života koji mu je još preostao. Nakon povratka na obalu primijeti da je netko popravio njegov stari pješčani sat, što mu još više osmisli novostečenu vjeru u život. Mnogi će zaključiti da je koncept ponešto previše po američki naivan i religiozan, no O’Neill je slične poruke, kad ‘pojedinac pomoću novostečene vjere ili pomoću ljubavi pobijedi tamu i smrt’, već iznio na prijašnjim konceptualnim metal operama, dakle na »Streets« (1991) i »Dead Winter Dead«.
Svaka skladba na »The Wake of Magellan« predstavlja djelić konceptualnog mozaika. Ovaj se počinje slagati već s uvodnim, klavirski orijentiranim instrumentalom »The Ocean«, koji je u pozadini poduprt odlučnom gitarskom frazom. »Welcome« je klasično Savatage otvaranje u što pompoznijem, simfonijsko-operetnom stilu, gdje se Stevensov tenor predstavlja u najboljem mogućem svjetlu i slušatelja usred pilećih gitarskih pasaža i veličanstvenih simfonijskih aranžmana vodi u jezgru priče o ostarjelom španjolskom mornaru koji kreće na posljednju plovidbu. »Turns To Me« sadrži sve najbolje Savatage zvučne elemente. Suptilno otvaranje ove moćne skladbe, koja pripovijeda o mornarovoj izgubljenoj ljubavi iz mladosti, ubrzo prekidaju žarke gitarske pasaže, dok ritam naglo prelazi u brže sfere. Stevens se ponovno iskazuje kao izniman vokalni akrobat koji perolakom lakoćom mijenja suptilnost i agresiju. Žestoki trenuci, koji podsjećaju na rana teškometalna ‘Sava’ vremena, ukusno su spojeni s veličanstvenim simfonijskim aranžmanima, a konačni je rezultat izrazito epsko ozračje koje inače prevladava kroz cijeli album. Najvažnije je to da si slušatelj tijekom slušanja s lakoćom može predočiti posljednji put ostarjelog Magellanova potomka.
»Morning Sun« predstavlja izniman kontrast, jer je puna optimističnog, čak vedrog ozračja, što posebno vrijedi za uvodnu melodiju na akustičnoj gitari. Ubrzo nastupa udarni dio, gdje Stevensov vokal uz žestoke gitarske pasaže poprima bijesne dimenzije. Starac se tu još uvijek osvrće u prošlost i ustanovljuje kako su mu se svi mladenački ideali izjalovili i da je na kraju postao čovjek kakav nikad nije želio biti. Gitarski ‘dvoboj’ između Cafferyja i Pitrellija prava je paša za uši svih ljubitelja gitarskih heroja, dok u nastavku oduševljavaju i kraćim tercnim harmonijama. Na »Another Way« na glavnom se vokalu našao pjevačka ‘legenda s problemima’, dakle Jon Oliva. Nema potrebe gubiti riječi da je riječ o jednom od najboljih trenutaka na albumu, gdje se uspješno spajaju dvije različite ere ovog kultnog sastava, rana teškometalna i kasnija simfonijska/prog metal. Jonov prljavi bariton pobrinuo se za izniman kontrast između moćnih gitarskih pasaža i epskih simfonijskih aranžmana.
Na »Blackjack Guillotine«, koja pripovijeda o posljedicama zlouporabe teških droga, vokalnu štafetu ponovno preuzima bijesno raspoloženi Stevens. Relativno brutalni uvodni dio, gdje vladaju žarke gitarske pasaže i nemilosrdno mlaćenje bubnjarske postavke, s vremenom ustupa mjesto temperamentnoj instrumentalnoj sekciji, usred koje se odvijaju duhovite gitarske varijacije na relaciji Caffery-Pitrelli. »Paragons Of Innocence«, koja se otvara štropotavim bas linijama, također spada među bolje trenutke albuma. Jon Oliva ponovno učinkovito preuzima vokalni žezlo i iskazuje se jednom od svojih najboljih pjevačkih predstava nakon povratka iz vokalne ‘mirovine’, kad u ulozi razjarenog grozotnika zvuči kao u najboljim vremenima. I neobičan eksperiment s kratkim ‘raperskim’ umetkom usred pekućih gitarskih pasaža i Plateovih brutalnih bubnjarskih kroševa ispao je nadasve posrećeno. »Complaint In The System (Veronica Guerin)«, koja pripovijeda o tragičnoj priči Veronice Guerin, jedna je od njihovih najboljih društveno kritičnih skladbi i već zato zaslužuje posebnu pohvalu. Stevensov je vokal u pozadini poduprt prateći vokalima koji su namjerno provučeni kroz vokoder kako bi zvučali što robotskije u skladu s mračnom atmosferom, koja je u potpunom suglasju s distopijskim tekstom o pobjedi ‘velikog brata’.
Ozračje razbješnjele oluje na moru uspješno se stvara na »Underture«, izvrsnom ‘queenovskom’ instrumentalu s veličanstvenim orkestralnim elementima, koji se može promatrati kao uvod u najbolju skladbu na albumu, koja je nešto najbolje što su Savatage stvorili u Stevensovoj eri. To je prava epska naslovna tvorevina, dakle »The Wake of Magellan«, koja predstavlja ambijentalni i konceptualni vrhunac cijelog albuma, kad se stari mornar tijekom oluje nađe usred oceana i još uvijek opterećen uspomenama iz prošlosti kolebe pred sudbonosnom odlukom. Ovaj magnum opus sadrži prokleto učinkovit epski refren, u koji Stevens polaže svoje najdublje emocije, dok se cijelo vrijeme, poput valova uzburkanog mora, međusobno izmjenjuju melodramatične simfonijske pasaže i razdražene gitarske varijacije. Za veliki finale pobrinule su se ‘queenovske’ višeglasne harmonije, koje iz sekunde u sekundu podižu dramatično ozračje do konačne erupcije.
Optimistično intonirana power balada »Anymore« predstavlja svečan, gotovo religiozan trenutak, kad se starac, nakon što spasi čovjeka koji se utapa, odluči za život. I ovdje usred srdačitih gitarskih pasaža vladaju moćni simfonijski aranžmani na klaviru, dok Stevens ponovno na izuzetno uživljen način ‘pripovijeda’ kako se stari mornar budi iz emocionalne obamrlosti. Tekst doduše ovaj put ispada ponešto neukusno, za malenkost previše po američki ‘zašećeren’; sretan kraj za lutalicu u tami, koji je napokon pronašao svog ‘boga’ i postao novi čovjek – neka vrsta klasičnog recepta za liječenje američkih alkoholnih (i drugačijih) ovisnika, koji kasnije previše puta postanu vjerski fanatici (Jon Oliva osobno tu priču zacijelo vrlo dobro poznaje).
»The Storm« je još jedan klavirski usmjeren instrumental koji ubrzo poprima melodramatične dimenzije, za što se posebno pobrinuše moćna gitarska solaža u režiji obojice gitarista. Pitrelli je oduvijek bio izniman tehnički gitarski majstor, što su ljubitelji Alicea Coopera i Asije do tada već dobro znali. Svojom je tehnikom vrlo pozitivno utjecao na Cafferyja, koji je nakon povratka u Savatage ipak sazrio u primjerenog nasljednika Crissa Olive. »The Hourglass«, u kojem se nekako spoje u zvučni kolaž ključni elementi koji su resili većinu prijašnjih skladbi, predstavlja veličanstven završetak albuma s brojnim dramatičnim gitarskim varijacijama. Stevens svojom strastvenom pjevačkom predstavom polaže i posljednji komadić u slagalicu mozaika s ‘pripovijedanjem’ o starčevu povratku na obalu, kad pronađe svoj stari pješčani sat i ustanovi da ga je netko popravio. Očito Hector Del-Fuego Magellan na ovom svijetu više nije sam, nego ima novog prijatelja.
Ponovno izdanje albuma iz 2002. sadrži dvije bonus skladbe, koje su u stilskom smislu prilično nepotreban dodatak redovnom dijelu. Sjajna power balada »This Is Where You Should Be« napisana je još u razdoblju nastajanja albuma »Hall of the Mountain King«, što se stilski osjeća na svakom koraku, uz činjenicu da je vokal Jona Olive ovdje bio još puno ‘svježiji’. »Desiree« je akustična, na klaviru položena ljubavna balada s gotovo nabožnim podtonom; solidno postignuće, ali u usporedbi s njihovim najboljim baladama ništa posebno.
»The Wake of Magellan« je u svakom pogledu artistički vrhunac jedne od najunikatnijih metal postava svih vremena. U usporedbi s »Dead Winter Dead«, koji je za neke slušatelje bio ne samo previše mračan i čak pomalo depresivan, nego i pretjerano orkestralan, »The Wake of Magellan« je stilski najuravnoteženiji i najepskiji Savatage uradak iz njihova prog metal razdoblja. Nažalost, to je bio posljednji Savatage album sa Stevensom u postavi, jer ih je on iz prilično banalnih, obiteljskih razloga 2000. napustio, pa je mjesto za mikrofonom na kraju opet preuzeo ‘stari dobri’ Jon Oliva.
Stevensov je odlazak s današnjeg gledišta još manje razumljiv uz činjenicu da je u idućim godinama sa svojim sastavom Circle II Circle stvarao glazbu koja je bila vrlo slična njegovoj ostavštini sa Savatage. Pitrellijev odlazak u Megadeth 2000. s druge strane nije bio šokantan i nije ostavio tako dramatične posljedice, jer su Savatage kroz većinu svoje karijere djelovali s jednim gitaristom. Oliva, Caffery, Middleton i Plate su uz nastavak orkestralnog, neoklasičnog sporednog projekta Trans-Siberian Orchestra u idućim godinama skupili snage za još jedan, kako se kasnije pokazalo, (vrlo vjerojatno) posljednji Savatage studijski album, »Poets and Madmen« (2001), koji se pokazao kao više nego dostojan oproštaj.
Postava
Zak Stevens – vokal
Chris Caffery – gitara, prateći vokal
Al Pitrelli – gitara, prateći vokal
Johnny Lee Middleton – bas gitara, vokal
Jon Oliva – klavijature, prateći vokal, vokal ( skladbi 5 i 7)
Jeff Plate – bubnjevi
Produkcija
Paul O’Neill
Popis skladbi
1. The Ocean (Instrumental) (1:33)
2. Welcome (2:11)
3. Turns To Me (6:01)
4. Morning Sun (5:49)
5. Another Way (4:35)
6. Blackjack Guillotine (4:33)
7. Paragons Of Innocence (5:33)
8. Complaint In The System (Veronica Guerin) (2:37)
9. Underture (Instrumental) (3:52)
10. The Wake Of Magellan (6:10)
11. Anymore (5:16)
12. The Storm (Instrumental) (3:45)
13. The Hourglass (8:05)
