Izvođač: Danger Mouse & Sparklehorse
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 46:16
Ocjena: 4/5
“Dark Night of the Soul” je album koji su stvorili Danger Mouse i Mark Linkous a ka “Sparklehorse“. “Opasni miš” i “iskreći konj” privukli su na suradnju (gotovo) za svaku od skladbi s albuma drugog vokalista. Tako na ovom albumu nalazimo izražajnu raznolikost što se tiče vokalne interpretacije kao rijetko kad, a to albumu daje potreban šarm, prepoznatljiv ritam i privlačnost. Gosti na vokalima su: James Mercer (The Shins), Wayne Coyne (The Flaming Lips), Gruff Rhys (Super Furry Animals), Jason Lytle (Grandaddy), Julian Casablancas (The Strokes), Frank Black (The Pixies), Iggy Pop, Nina Persson (The Cardigans), Suzanne Vega, Vic Chesnutt, David Lynch i Scott Spillane (Neutral Milk Hotel, The Gerbils). Ti su pjevači dobili u ruke škare i platno pri suoblikovanju kompozicija u kojima sudjeluju, a također su u studiju suoblikovali zvučnu sliku materijala (produkciju), što je svakako blagotvorno i korisno utjecalo na uspostavu dinamične razigranosti ovog posrećeno šarenog čistokrvnog indie rock albuma.
Spomenimo i to da je ovaj album trebao izaći već 2009., no zbog nesuglasica između Danger Mousea i izdavačke kuće EMI Records oko autorstva i korištenja materijala za ovaj ambiciozni projekt, došlo je do odgode izdanja na 2010. Nažalost, službeno izdanje ovog albuma Linkous nije dočekao jer je u ožujku 2010. počinio samoubojstvo. Zanimljivo je to da se kroz album osjeća veći dodir pokojnog Linkousa nego Danger Mousea. Album nam cijelo vrijeme daje osjećaj kao da se na pozornici dramskog kazališta izmjenjuju glumci (vokalisti), koje poput marioneta usmjerava i vodi pokojni Linkous, dok stoji negdje pri kraju pozornice, sklonjen iza zavjese istog tog prizorišta.
Album nosi uvjerljivu i jedinstvenu atmosferu, kao i jedinstvenu artističku bit. To su ujedno i njegovi najjači aduti. Izrazito mračne slike, koje nezasitno gutaju svaku, makar i najnevinije tinjajuću iskricu svjetla pred sobom, što uspješno opravdava njegov naslov, album nipošto ne skriva. Riječ je o izrazitoj, danas svijetu već dobrano predstavljenoj, modnoj alternativnoj muhi, koja je paljenjem osobito sredinom prvog desetljeća novog tisućljeća, dakle prije dobrih pet godina. U vožnji modernih produkcijskih poriva riječ je o umiješavanju retro dodataka, koji uključuju upotrebu mellotrona, pjevanje kroz echo efekt, koji najlakše opisujemo kao da dolazi iz telefonske govornice i kojega su vrlo dobro poznavali već The Beatles, prstohvat psihodeličnosti, space elementa, namjerne punk disonance, sve skupa minimalistički, ali majstorski oplemenjeno dodacima uzoraka različitih zvučnih efekata, od nevinih piskova, trubljenja, šuštanja, nevinog zveckanja… Ako pop rock ikad može biti crn, onda se zacijelo razgovaramo o indie rocku.
Tako album i počinje. Redoslijed prvih triju skladbi dobrano karakterizira i vokalne “dječačke” pristupe Marka Linkousa, koje ovaj put za njega već u početnom dijelu učinkovito ostvaruju Wayne Coyne (Revenge), Gruff Rhys (Just War) i Jason Lytle (Jaykub). Riječ je o izrazito dotjeranoj i slušljivoj tamnoj strani pop rock glazbe, a svaka skladba među prvim trima bi bez problema mogla izaći kao singl. Tome bismo mogli reći “chill-wave pop”, dakako s naglaskom na “indie” momentu! Album potom prelazi u srednju – punk rock fazu. Posve nevino i suptilno, uz to zadržava snažnu dostupnost. No istodobnu odmaknutost i otuđenost, kao posljedicu psihodeličnog velamena. To je skladba Little Girl u vokalnoj interpretaciji Juliana Casablancasa, kojoj je udahnut i blagi dodir sarkazma. Slijede “najtvrđi” trenuci albuma. Angel’s Harp u režiji vokalne interpretacije Franka Blacka pravi je psihodelični moment, potpune destrukcije, koju vodi pristup pjevača, a Black se odlično snalazi i osjeća kad ga gurneš u takvu situaciju. Valovita pjesma pisana je na kožu i (potencijalnoj) interpretaciji Nicka Cavea. Punkerski dio albuma u nastavku zadržava i skladba Pain. Vokal ovdje daje Iggy Pop, koji iz svog grla izvlači karakteristike kakve uvijek tražimo i cijenimo kod Iggyja. Iggy je odličan. Duboko zvonak, mračan, šupalj,…
“Pop” pulsu početnog dijela albuma vraćamo se sa Star Eyes. Skladba odražava daleko srodstvo s klasikom The Beatlesa Across The Universe. Dakako u mračnom izdanju, kako se za novi milenij i dolikuje. Vokal Davida Lyncha ovdje je namjerno izobličen kroz efekt, što produbljuje osjećaj ekstraterestričnosti “space rock” momenta. Taj osjećaj ponavlja završna naslovna skladba albuma, na kojoj David Lynch gostuje drugi put na albumu. Spomenimo i to da je David Lynch doprinio mnoštvo umjetničkih fotografija, koje sadrži količinski ograničeno (a sadržajno prošireno) izdanje ovog albuma unutar knjižice na stotinu stranica. To samo po sebi svjedoči o tome da su Danger Mouse i Mark Linkous ovom projektu pristupili s punom mjerom perfekcionizma, jer su na taj način željeli dodatno približiti i pojačati samu snagu poruka koje nudi “Dark Night Of The Soul”. Daddy’s Gone otpjevana je u duetu Linkousa i Nine Persson (The Cardigans) te bi bez problema mogla zamijeniti na poziciji br. 3 redoslijeda skladbi albuma skladbu Jaykub. Manje zanimljiv završni dio, u smislu rekapitulacije početnog dijela albuma, pak prekidaju krajnje tmurno nepopustljivi Grim Augury (vokal Vica Chesnutta) i već spomenuta naslovna skladba, koje kazališno omataju album u sliku gorkih osjećaja straha, boli, unutarnje razdvojenosti, lutanja u potrazi za biti poslanja vlastitog individuuma. Sve ono što je oduvijek progonilo mračan, ali krhak i slomljiv um Marka Linkousa. I naposljetku. Sve ono što je nesretnog umjetnika i otpremilo na onaj svijet.
“Dark Night Of The Soul” je odličan indie rock album koji u svojoj zbirci moramo imati svi ljubitelji Sparklehorsea, kao i Danger Mousea i njegova znamenitog djela “The Grey Album”, koje možemo uzeti kao polazište na temelju kojeg je nastao i ovaj album. Odabrani vokalisti u punom zaletu izražavaju svoju prepoznatljivu vokalnu bit artizma, a to albumu daje onaj moment svečanosti, stvarnosti, opipljivosti, u kazalištu scenarija, kako ga je zamislila i vječno crna duša pokojnog Linkousa. Shizofrena ljepota, shizofrenog uma, iskreno materijalizirana kroz ljepotu glazbe!
Produkcija
Danger Mouse & Sparklehorse
Popis skladbi
1. Revenge (featuring The Flaming Lips) (4:52)
2. Just War (featuring Gruff Rhys) (3:44)
3. Jaykub (featuring Jason Lytle) (3:52)
4. Little Girl (featuring Julian Casablancas) (4:33)
5. Angel’s Harp (featuring Black Francis) (2:57)
6. Pain (featuring Iggy Pop) (2:49)
7. Star Eyes (I Can’t Catch It)(featuring David Lynch)(3:10)
8. Every Time I’m with You (featuring Jason Lytle)(3:09)
9. Insane Lullaby (featuring James Mercer(3:12)
10. Daddy’s Gone (featuring Nina Persson)(3:09)
11. The Man Who Played God (featuring Suzanne Vega) (3:09)
12. Grim Augury (featuring Vic Chesnutt)(2:32)
13. Dark Night of the Soul (featuring David Lynch) (4:38)
