Izdavač: EMI Records
Datum izdanja: 1. 3. 1973.
Produkcija: Pink Floyd
Trajanje albuma: 43.09 min
Žanr: Progressive Rock/Art Rock
Ocjena: 10/10
Što bi se uopće još moglo napisati novog o “tamnoj strani Mjeseca”, tom izvanrednom albumu koji i više od tri desetljeća nakon izlaska i dalje vrijedi za svojevrstan svjetski glazbeni fenomen, koji je revolucionarno utjecao na razvoj popularne i eksperimentalne glazbe i koji je dosegnuo basnoslovnu nakladu od više od 40 milijuna prodanih primjeraka? S “Dark Side Of The Moon”, vječnozelenom konceptualnom eksplozijom kompozicijskog perfekcionizma, legendarni progresivni rockeri Pink Floyd odjednom su se pretvorili iz kultne, ali opskurne psihodelične atrakcije u glazbene zvijezde svjetskog formata s jasnim glazbenim usmjerenjem, kojima je postao pretijesan svaki stadion. O tome da su od ovog albuma nadalje postali i tržišno najuspješniji sastav u povijesti progresivnog rocka uopće ne treba raspravljati. Mnogo je važnije to što su s “Dark Side Of The Moon” napokon sazreli i kao izvrsni skladatelji zaokruženih djela s glavom i repom, tako da je svijet konačno bio spreman raširenih ruku prihvatiti nekadašnje majstore psihodelično-avangardnih eksperimentalnih čudaštava, koja se nikako nisu mogla otresti duge sjene svog tragičnog osnivača Syda Barretta.
Odgovora na pitanje gdje se krije glavni izvor nevjerojatnog uspjeha “Dark Side Of The Moon”, nedvojbeno jednog od najboljih i najutjecajnijih albuma u povijesti rock glazbe, ima više. Na prvom je mjestu zacijelo nevjerojatna harmonija između pojedinih zvučnih tema, veličanstvenih atmosfera i izuzetno inteligentnog koncepta koji sadrži brojne životne poruke i tako lako dotiče najdublje strane ljudske duše. Temelji za “Dark Side Of The Moon” bili su doduše položeni već na nekim zvučnim temama s prethodnog albuma “Meddle” (1971.), koji je barem djelomice ponudio odgovor na pitanje kamo će ih odvesti daljnja evolucija njihova zvuka. Taj zaokret prema većoj pristupačnosti ovdje je konačno doživio svoj procvat u brojnim kompozicijskim vrhuncima njihove karijere poput nezaboravnih majstorija “Breathe”, “Time”, “The Great Gig In The Sky”, “Money” i “Us And Them”, redom skladbi dalekosežnog utjecaja na cijele generacije budućih glazbenih izvođača.
Prijašnji psihodelično-improvizacijski eksperimenti, koji su često bili neprobavljivi za širi krug glazbene publike, ustupili su mjesto pomno građenim skladbama s glavom i repom, puno punijem i suptilnijem zvuku te znatno melodičnijim aranžmanima. Saksofoni vanjskog suradnika Dicka Parryja na “Money” i “Us And Them” odnijeli su njihov zvuk primjetno prema jazzovskim vodama, dok gostujući ženski vokal Clare Torry na “The Great Gig In The Sky” u sanjivu atmosferu te majstorije unosi očaravajuću dozu iskonskog soula i brine za jedan od najveličanstvenijih trenutaka u povijesti grupe. Velike zasluge za uspjeh albuma pripadaju i tada još mladom zvučnom inženjeru Alanu Parsonsu (kasnije je postao šef vlastitog, izuzetno uspješnog sastava The Alan Parsons Project), koji je korištenjem nekih za ono vrijeme revolucionarnih snimateljskih tehnika osigurao izuzetno tečan zvuk albuma, iako su članovi grupe tijekom godina na sve načine htjeli umanjiti njegov značaj.
Roger Waters, basist/pjevač, lirski genij i glavni tvorac njihovih društveno značajnih, filozofskih koncepata koji svojom naprednošću još i danas uzburkavaju duhove, pogodio je u sridu izvrsnim konceptom koji odražava sve ljepote i tegobe prosječnog ljudskog svakodnevlja. Središnje teme albuma su pohlepa, međusobni sukobi, starenje i ludilo (potonje je nedvojbeno nadahnuto iskustvom s rastrojenim mentalnim stanjem bivšeg suborca Syda Barretta i ostalo je temom kojoj su se Pink Floyd na svojim sljedećim albumima uvijek iznova vraćali). Pritom je Waters pokazao zavidnu mjeru empatije prema određenim društvenim pojavama i emocionalnim stanjima, zbog čega je ovaj album sa svojim porukama aktualan za sva vremena. Osim Watersa, koji se tada već afirmirao kao autor svih njihovih tekstova, ravnopravnu su riječ pri pisanju glazbe tada (još uvijek) imali i ostali članovi sastava. Ponajprije gitarist i pjevač David Gilmour, manekenski ljubimac publike, koji je svojim gitarističkim umijećem i baršunastim glasom taknuo najsuptilnije sfere njihove glazbe, na ovom je albumu i kompozicijski prvi put doista posegnuo za zvijezdama te svojim doprinosom odigrao lavovski dio kad je riječ o emocionalnoj besmrtnosti pojedinih skladbi, što bi vječnom cinikuču poput Watersa samome bilo vrlo teško uspjeti. U međuvremenu je klavijaturist Rick Wright odigrao ključnu ulogu u dvjema od triju najboljih kompozicija na albumu (“The Great Gig In The Sky” i “Us And Them”) i oduševio višeslojnom upotrebom nekih za ona vremena revolucionarnih sintesajzera. Čak je i bubnjar Nick Mason na početku albuma dao svoj mali, ali važan kompozicijski doprinos.
Nezaboravnu pustolovinu kroz različita emocionalna stanja ljudskog društva otvara kratki uvod “Speak To Me”, koji predstavlja jedan od silno rijetkih solističkih kompozicijskih doprinosa bubnjarskog dobričine Masona (Waters je jednom u svom tipičnom stilu izjavio da je to bio njegov dar ništa slutećem bubnjaru, što je kasnije, nakon odlaska, sve više žalio). Riječ je o kolažu različitih, međusobno povezanih, kratkih govornih uzoraka i zvučnih efekata. Svaki od njih predstavlja po jedan od ključnih motiva s albuma i tako nagovještava što slušatelja čeka u nastavku albuma.
“Speak To Me” se neposredno prelijeva u melankoličnu klasiku “Breathe” (puni naslov skladbe zapravo je “Breathe In The Air”), u kojoj sa svojim toplim, baršunastim glasom i izuzetnom profinjenošću na slide gitari zasja ljepotan Dave. Smiren tempo diktira i bogata paleta Wrightovih tekstura. Watersov tekst, koji Gilmour prenosi s neobičnom srčanošću, dirljiva je poruka svima onima koji svaki dan marljivo obavljaju svoje dužnosti prema našem društvenom sustavu da barem načas predahnu, duboko udahnu, uspore tempo i stalnu jurnjavu za većom zaradom te pokušaju pronaći smisao svog postojanja u važnijim stvarima.
Slijedi eksperimentalni “On The Run”, rijedak primjerak njihove psihodelično-avangardne prošlosti na ovom albumu i izvrstan kontrast u odnosu na inače melankoličnu ljepotu i dirljivost većine skladbi na albumu. Wright, Gilmour i Waters ovdje do vrhunca podižu svojevrstan elektronički minimalizam upotrebom raznih psihodeličnih efekata na VCS3 sintesajzerima i eksperimentiranjem s višedimenzionalnim analognim sekvencerima. Ti su elektronički efekti nedvojbeno bili ispred svog vremena. Središnja tema skladbe govori o pritiscima i stresovima koje uzrokuju duga putovanja, što izvrsno dočaravaju različiti efekti razgovora, trčanje hodnikom, manični glasovi i završna eksplozija koja prikazuje zrakoplovnu nesreću. Skladba je uzduž i poprijeko prožeta svojevrsnom klaustrofobičnom, gotovo zlokobnom atmosferom.
Nakon toga slijedi vječnozelena klasika “Time”, jedna od najveličanstvenijih, ali i najpotresnijih tvorevina u povijesti grupe te jedina skladba na albumu u čijem su nastajanju sudjelovali baš svi članovi. Njezina se središnja ljepota i potresnost kriju i u nevjerojatnoj eteričnoj glazbenoj slici, koja slušatelja magičnom ljepotom brojnih ambijentalnih valova s lakoćom odnosi u dubine njegovih najdubljih emocija i tjera ga da zagleda sam u sebe, kao i u njezinoj središnjoj poruci, koja se vrti oko nemilosrdnosti što je uzrokuje protjecanje vremena. Što smo stariji, vrijeme nam brže bježi i sve se više utapamo u beznađe kad se prisjećamo mladih godina, sretnih vremena i svih propuštenih prilika koje su nam isklizle kroz prste (još jedna vrlo životna tematika kojoj će se vraćati i na svojim sljedećim ostvarenjima).
Nakon burnog, gotovo provokativnog uvoda s bučnim zvonjenjem budilica i alarma (probajte jednom ujutro našaliti se s nekim od svojih najbližih, najbolje s nekim tko ne poznaje skladbu, pustite mu ovaj uvod i promatrajte njegovu reakciju na neočekivano jutarnje buđenje) slijedi postupno rastuća atmosfera kroz različite efekte na basu i udaraljkama. Odjednom kroz odlučan prijelaz upada Gilmourov vokal, koji nakon početnog, maničnog zanosa u refrenima prelazi u zaštitničkije baršunaste glasovne vode, koje svojom toplinom zagrle slušatelja uzduž i poprijeko, osobito kad se uključi i pratnja veličanstvenih ženskih vokala. Wright u međuvremenu na sjajan način obavlja vokalne zadatke između pojedinih prijelaza i brine za još veću kontrastnost pojedinih motiva. Središnji motivi te legendarne kompozicije građeni su ponajprije na melankoličnim pasažama Daveove slide gitare i Rickovih klavijatura. Vrhunac nastupa nakon drugog refrena, kad upada i danas dah oduzimajući, sanjivi gitarski solo, koji nedvojbeno spada među najbolje u povijesti gitarskog manekena. U završetku se još jednom ponavlja središnji motiv iz “Breathe”.
Nakon toga skladba se prevaljuje u fantastični “The Great Gig In The Sky”, još jednu ezoteričnu majstoriju koja svojom čarolijom u tren oka hipnotizira i najkamenijeg i najčvršće na zemlji stojećeg pojedinca. Za one koji znaju da se njezina poruka vrti oko smrti i nagađanja u stilu “što se dogodi poslije”, predstavlja to potresnije slušateljsko iskustvo. Središnja zvijezda te besmrtne tvorevine nedvojbeno je izuzetna Clare Torry, koja svojim strastvenim vokalnim improvizacijama osigurava nevjerojatnu magičnu atmosferu. Svojim melankoličnim pasažama na klaviru i hammond orguljama za izvrsnu pratnju brine ponajprije Wright, dok se Gilmour i Waters sa svojim gitarskim linijama ovaj put drže više u pozadini, ali su podjednako učinkoviti u stvaranju izuzetne atmosfere.
Waters svoj središnji kompozicijski vrhunac na albumu doživljava cinično genijalnom skladbom “Money”, koju otvaraju efekti otvaranja bankovnih blagajni i zveckanja kovanica. Roger si je ovdje dao oduška društvenokritičnim tekstom o glavnoj boljki našeg kapitalističkog sustava i neprestanoj ludoj jurnjavi za zaradom (socijalna tematika društvenog raslojavanja, koju će s užitkom koristiti i na nekim budućim izdanjima). Kompozicijski gledano, riječ je o jednoj od najzanimljivijih tvorevina u povijesti grupe, koju obilježavaju neobični, dramatični vremenski prijelazi i iznenadno obnavljanje pojedinih motiva. Središnji, funkovski usmjereni gitarski rif, koji se uz pratnju režećih bas-linija više puta ponavlja, zvuči iznimno duhovito. Usput sve povezuje uvijek izuzetno ekspresivan Gilmourov vokal, koji izražava neskriveni cinizam prema neispravljivom materijalizmu zapadne civilizacije. S vremenom se uključuje i saksofon Dicka Parryja, koji dodaje nešto vrlo dobrodošlog jazzovskog patosa i istodobno najavljuje energičnu instrumentalnu dionicu. Naravno, ne ide bez spomena još jednog monumentalnog Daveova gitarskog sola, koji i danas nadahnjuje brojne gitarske početnike diljem svijeta.
Nakon obračuna s kapitalističkom bagrom na redu je obračun sa svim militarističkim šaketinama koje neće prestati zveckati oružjem i kojima Waters nije ni načas dao disati. To znači da nastupa nevjerojatna ezoterična majstorija “Us And Them”, koja je po mom izboru ne samo vrhunac albuma, nego i jedna od najboljih tvorevina u povijesti rock glazbe. Ona u svoj svojoj melankoličnoj ljepoti odražava potpunu besmislenost svih prošlih i aktualnih ratova. Njezina smirena narav, urešena jazzovskim ukrasima, još pojačava dojam potpune nemoći pojedinca pred smrtonosnim kotačima ratne industrije. Dok Wright stvara izuzetne ambijentalne atmosfere višedijelnim harmonijama na klavijaturama, ponajprije hammond orguljama, Gilmourov je vokal glavni nositelj cijele kompozicije. On u veličanstvenim refrenima postiže dramatičnu razinu i stvara izuzetan kontrast prelaskom od topline do gnjeva. Tu je i izvrsni Dick Parry s jazzovskim pasažama i solima na saksofonu, kojeg u nastavku svojim umjetninama ostavljaju u pozadini i Gilmour i Wright. “Us And Them” jedna je od onih rijetkih rock klasika koje jednostavno nije moguće dovoljno prehvaliti.
Zatim nastupa još jedno vrhunsko emocionalno doživljaj u obliku izvrsnog instrumentala “Any Colour You Like”, koji izražava naše strahove pred važnim životnim odlukama. Nakon zabavnih sintesajzerskih upada upada iznimno duhovit gitarski solo, koji u nastavku uspješno pluta među brojnim efektima, zvukovima hammond orgulja i funkovskim bas-linijama. Slijedi iznenadan prijelaz u izvanredni “Brain Damage”, koji predstavlja jedini trenutak na albumu u kojem Waters preuzima ulogu glavnog pjevača i to obavlja s odlikom. Ta mu uloga, u kojoj mora glumiti osobu čije se mentalno stanje sve više pogoršava, izvrsno pristaje jer je fenomen ljudskog ludila još od Sydova glasa nadalje uvijek bio jedna od njegovih omiljenih lirskih tema. Središnja, jednostavna i pastoralno usmjerena akustična melodija na gitari gotovo je karakteristična za Watersove tvorevine (u stilu “If”). Najveće bogatstvo “oštećenja mozga” krije se u izvanrednom, čarobnom refrenu, u kojem upadaju dramatični prateći ženski vokali i prenose središnju poruku cijelog albuma “da ćemo se vidjeti na tamnoj strani Mjeseca”. Atmosferu nekoga koga polako napušta razum, kojeg hvata neuroza i koji čuje čudne zvukove u svojoj glavi, dodatno pojačavaju naknadno snimljeni efekti Watersova maničnog smijeha.
Zbog njezina središnjeg stiha i činjenice da je nastala prije svoje “braće” i “sestara” mnogi je zovu kar “Dark Side Of The Moon” odnosno doživljavaju je kao središnju tvorevinu ovog albuma. Zanimljivo je da je Waters u razdoblju nastajanja ovog albuma bio prilično nesiguran u svoje pjevačke sposobnosti i da ga je Gilmour morao čak poticati na to, pogotovo ako znamo da je na kasnijim izdanjima postao gotovo potpuni vokalni diktator. Ta je skladba značila i prvi veći spor između Watersa i Wrighta. Potonjem to djelo zbog svoje jednostavnosti nikada nije bilo previše po volji. Njegov odbojan odnos prema Watersovim kompozicijama s godinama se samo povećavao i neizravno doveo do njegova odlaska iz grupe krajem 70-ih. Napokon, izravnim prijelazom nastupa završni klimaks albuma, “Eclipse”. On veličanstvenim skupnim vokalnim aranžmanima i repetitivnim melodijama u završnom stihu osigurava konačno otkrovenje koje izražava ljudsku čežnju za potpunom slobodom. Sve se završava otkucajima srca, kojima je otvoren i sam početak albuma, “Speak To Me”, i tako predstavlja zaokružen završetak ove veličanstvene konceptualne epopeje.
“Dark Side Of The Moon”, za mnoge najsjajniji dragulj među svim majstorijama Pink Floyda, zauvijek ostaje jedno od najvećih dostignuća u povijesti rock glazbe, koje svojim glazbenim temama i porukama slušatelja uvijek iznova potrese od nogu do glave i u njemu pokrene razmišljanja o nekim ključnim simbolima ljudske egzistencije. O jednom od najboljih i najutjecajnijih albuma svih vremena napisani su i bit će napisani milijuni ovakvih i onakvih recenzija, članaka, diplomskih radova, romana, doktorskih disertacija itd., tako da bi doista bilo besmisleno naširoko filozofirati o tome što propuštaju oni koji album slučajno (još) nemaju u svom kućanstvu ili su slučajno ostali dulje pod ledom i promašili vijest o njegovu postojanju. Pink Floyd, novopečene rock zvijezde, nastavili su titanski uspjeh “Dark Side Of The Moon” i na sljedećim majstorijama poput “Wish You Were Here” (1975.), “Animals” (1977.) i “The Wall” (1979.), iako je Waters s vremenom sve više počeo nametati svoju diktatorsku politiku prema ostalim članovima, što je kasnije dovelo do vrlo dramatičnih posljedica. Neka se recenzija zaključi riječima da svaka nova generacija uvijek iznova i na svoj način otkriva ovaj divan album i unutar njega uvijek otkrije nešto novo, što je vjerojatno i njegova glavna odlika. Ulaznice za nezaboravnim doživljajima puno glazbeno putovanje na tamnu stranu Mjeseca stoga nikada neće pošteći.
Autor: Peter Dr. ProgRock Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Speak To Me (1:16)
2. Breathe (2:44)
3. On The Run (3:32)
4. Time (7:06)
5. The Great Gig In The Sky (4:44)
6. Money (6:32)
7. Us And Them (7:40)
8. Any Colour You Like (3:25)
9. Brain Damage (3:50)
10. Eclipse (2:04)
Postava:
David Gilmour – vokal, gitara, VCS3 sintesajzer
Roger Waters – bas gitara, vokal (9), prateći vokal, posebni efekti
Richard Wright – klavijature, prateći vokal, VCS3 sintesajzer
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke, posebni efekti
Gostujući glazbenici:
Dick Parry – saksofon (6-7)
Clare Torry – vokal (5)
Leslie Duncan – prateći vokal
Lisa Strike – prateći vokal
Barry St. John – prateći vokal
Doris Troy – prateći vokal
