Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Video: Primož Novak
Mjesto: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum koncerta: 10.03.2015
Broj posjetitelja: 700
Cijena karte: 34,00€
Ameriški sustav festivala – nekakav cjelodnevni dvoranski koncert – kod nas nije baš čest, ali bi se to u budućnosti moglo čak i promijeniti. Ako bude tako, onda je utorkov Day of Metal bio vjesnik takvih festivalskih dana, kad se na jednoj pozornici u jednom danu predstavlja 5+ bendova, a cijelo događanje razvuče na jedan pošten radni dan. Pokušaj je ovaj put uspio, iako se dvorana počela pošteno puniti tek negdje na pola, ali festival pač traži i rubno događanje, druženje s kolegama i gašenje žeđi. Toga je u lijepo utorkovo poslijepodne bilo napretek, a kad se dan prevalio u večer, šarolik izbor bendova pobrinuo se za glazbeno odličan uvod u Metaldays do kojeg polako već odbrojavamo dane.
Prvi su negdje u vrijeme ručka na pozornicu stupili švicarski thrash sastav Suborned, koji je već prvim tonovima dokazao da dobre švicarske metal bendove možeš izbrojiti na prste jedne ruke površnog mesara. Četvorka kojom zapovijeda poprilično muškobanjasta Lucie u nepunih pola sata nasula je goru thrash klišeja, generičnih rifova i što neupadljivijih solaža s lani izdanog prvijenca From Space. Pa bi ih se ipak nekako dalo poslušati da sve nije pokvario stvarno loš Luciein vokal, koji je zvučao kao loša aproksimacija Nolanova prehlađenog Batmana. Nije da si hrabri Švicarci, koji su pozornicu držali s dovoljno samopouzdanja, ne bi zaslužili pažnju, ali kad ti kost zapne u grlu, onda zapne, i bolje ju je brzo nečim isprati.
Ako je za Suborned u dvorani bilo toliko publike koliko prostora između rupa u švicarskom siru, za Methedras ih se skupilo koliko sira na malo boljoj talijanskoj pizzi. Milanski thrasheri s gotovo desetljećem karijere u usporedbi sa Suborned pravi su veterani i to se na pozornici vidi. I premda ni talijanski bendovi nisu daleko od kakve gurmanske poslastice (prije su na razini večere koju si u gubicu trpa Bear Grylls), Methedras se dao sasvim mirno probaviti. Iako bend sa svojim thrashom, koji je blizu nekim Dew-Scented, nipošto ne otkriva naftu, nudi ipak uzbudljiv rif ili dva, agresiju, brzinu i solidno (doduše pomalo jednolično) vrištanje novog pjevača Tita Listortija. Solidno, ali i brzo zaboravljivo.
Što pak nikako ne vrijedi za francuske death/thrash veterane Loudblast, koji su prvi pod pozornicu privukli toliko ljudi da među njima nije bilo mjesta ni za kotrljajuće grmlje. Loudblast, pioniri francuskog death i thrash metala, djeluju još od davne 1985., drugi album Disincarnate snimili su u kultnom Morrisoundu, raspali se 1999. i 2000. jednokratno ponovno okupili za posebnu priliku, upravo za koncert potpore tada već teško bolesnom Chucku Schuldineru. Francuski stari majstori bili su tako više nego primjeren predbend, a uvjerili su i svojom vizijom udarnog death/thrash metala punog brzih preokreta, agresivnih rifova i prije svega izvrsne bubnjarske predstave Hervea Coquerela, koji je po opnama mlatio poput hobotnice na speedu. Uz odličan zvuk Loudblast je bio prvi bend s kojim je dotad pospani utorak konačno dobio pravi smisao Day of Metal.
Sljedeći bend je to samo potvrdio. S ameriškim Abysmal Dawn na svoje su došli čistokrvni death metalci. Doduše, istina je da Kalifornijci death metal sviraju na moderan način, dakle s naglašenim tehničkim elementom, ali istodobno s poštovanjem gledaju u prošlost prema veteranima žanra. Nikakvog mjerenja pimpeka pretjerivanjem sa solažama i tehnikalijama nema, bit Abysmal Dawn je pjesma koju znaju napuniti dobrim, raznolikim rifovima, izuzetno dinamičnim bubnjevima i taman dovoljno kompleksnim solažama. Abysmal Dawn veći su dio svojih dobrih pola sata dugog seta posvetili predstavljanju aktualnog albuma Obsolescence (recenziju možete pročitati OVDJE) te potvrdili da unatoč brutalnosti u pjesmu odlično znaju smjestiti i melodije, harmonije i groove dijelove koji se s inače vratolomnom brzinom znaju savršeno stopiti.
Abysmal Dawn otvorili su vrata potpunoj ameriškoj dominaciji pozornice Kina Šiška, koja se nastavila povratkom legendarnog seattleskog heavy/power metal sastava Sanctuary na naše pozornice. Bend koji je početkom devedesetih prošlog stoljeća na nagovaranje izdavača da možda ne bi bilo loše da počnu zvučati kao Nirvana rekao fuck off i prestao s radom (Warrel Dane, Jim Sheppard i Jeff Loomis nastavili su priču u Nevermoreu), vratio se među žive prije nepunih pet godina nakon pomirenja glavnih tvoraca Danea i gitarista Lennyja Rutledgea te najavio novi studijski album. Još prije toga su 2012. u sklopu Metalcampa premijerno nastupili na našim prostorima, a prošle jeseni napokon su izdali dugo očekivani studijski come-back, The Year the Sun Died (recenziju možete pročitati OVDJE). Bilo je jasno da će ovaj put naglasak biti na novoj ploči, ali su Sanctuary pripremili i nekoliko klasičnih bombončića, koji su uz briljantnu izvedbu dodobra namučili vratove i glasnice. Novi gitarist Nick Cordle (ex-Arsis, ex-Arch Enemy) pokazao se kao brz i precizan shredder, a glavnina pažnje opet je bila usmjerena na karizmatičnog Danea, čija vokalna predstava zna biti upitna. Ovaj put je dokazao da u novodobnim Sanctuary spretno miješa vokalni smjer i Sanctuary i Nevermorea, uvjerio je dubljim, apokaliptičnim tonovima te pokazao da mjestimice i dalje može nadljudski visoke krikove (iako je jasno da vrištanje na heliju više ne može, kako i sam kaže). Konačno nešto gušća publika pobrinula se da klasici poput Die For My Sins, The Mirror Black, Future Tense i ubojito iznenađenje Seasons of Destruction ne odzvone u prazno, sjeo je i hitić White Rabbit, a polako se u publici hvataju i nove pjesme. Sudeći po viđenom i čutom, možemo se nadati da Sanctuary ovaj put u sebi imaju više snage nego za samo dva albuma, a zasad lijepo nastavljaju ostavštinu tako kultnih Refuge Denied i Into the Mirror Black, kao i prazninu koja je nastala nakon raspada Nevermorea.
Death To All, projekt koji slavi život i besmrtnu ostavštinu velikog Chucka Schuldinera, kod nas je prvi put nastupio lanjskog lipnja. Tada je uvjerio iskrenošću, nešto manje izvedbom, ponajprije zbog površne i aljkave izvedbe dvojca koji je s Chuckom snimio legendarni Human, Seana Reinerta i Paula Masvidala. Ovaj put su izgledi bili nešto bolji, jer su se DTA vratili uz dvadesetu obljetnicu možda čak i najsavršenijeg metal albuma svih vremena – Symbolic. A s njima je za bubnjevima jedno od najvećih imena ekstremnog bubnjanja, veliki Gene Hoglan. Na Symbolic je Schuldineru uspjelo ono što uspije tek rijetkima – snimiti napredni metal album s iznadprosječnim izborom pjesama koje su izvanredne od a do ž, do savršenstva uhvatiti bit death metala, a tehničkim i progresivnim pristupom ga podići na sljedeću razinu te već ionako vrhunsku cjelinu zaključiti genijalnim, drznim i zamisljenim tekstovima. U utorak smo dobili vjerojatno najbolji približak toj savršenosti, s polovicom postave albuma. Hoglanu se na gitari naime pridružio Bobby Koelble, koji je nakon izdavanja Symbolic praktički nestao s metal karte jer se bacio u jazz vode. No Koelble je svoje odsvirao tako precizno da je sve skupa zvučalo kao da se Symbolic vrti sa snimke. A o Hoglanu, ljudskom atomskom satu, da ne govorim – metronomski precizno bubnjanje s briljantnom uporabom činela, njegov trademark sprint po dvostrukim bas bubnjevima i mlaćenje snareova poput pneumatskog čekića cijelo su vrijeme oduzimali dah. Zvijer! Vjerojatno se upravo zbog Hoglanove predstave probudio i DiGiorgio te po svojim žicama mlatio preciznije nego prošli put, a Max Phelps najnezahvalniju je ulogu odradio suvereno i s poštovanjem. Najviše su ovaj put ubili izvanrednim izvedbama rušilaca sa Symbolic (Without Judgement, 1,000 Eyes), a ponovno im se pridružio i Steffen Kummerer (Obscura) te Symbolic odfućkao na istom mjestu kao prije osam mjeseci, hehe. Možda je ovaj put bilo manje dirljivo nego prvi put, ali što se izvedbe tiče, na neusporedivo višoj razini. »I close my eyes/And sink within myself/Relive the gift of precious memories/In need of a fix called innocence.«
Umor se nakon šest bendova već pošteno osjećao, ali je publika tijekom nastupa njujorških thrash velikana Overkill iz sebe iscijedila i posljednje atome snage. Staroste thrasha istočne ameriške obale nisu ostali dužni, jer su se pobrinuli za pravi šut staroškolskog thrasha s punk energijom, bez zaustavljanja i bez milosti. Overkill su rušili iz pjesme u pjesmu, s pozornice je vijorila mladenačka energija, a rikao je odličan zvuk. Ikonična figura benda, karizmatični frontmen Bobby Blitz do posljednje je sekunde vrištao kao pod opkladu, a upravo njega je nakon što je preboljeo rak i preživio moždani udar doista zapanjujuće vidjeti na pozornici. Thrash djedica na pozornici naime ne zna za zaustavljanje, iako će u svibnju napuniti 56 godina! Overkill su ovaj put ponudili pravi presjek trideset i pet godina stvaranja te nakon osam sati Day of Metal zaključili klasičnom obradom i primjerenim pozdravom za laku noć, Fuck You!
Setlista
SANCTUARY:
1. Arise and Purify
2. Let the Serpent Follow Me
3. Seasons of Destruction
4. Die for My Sins
5. White Rabbit
6. The Mirror Black
7. Frozen
8. Question Existence Fading
9. The Yeart the Sun Died
10. Future Tense
11. Taste Revenge
DEATH DTA:
1. The Philosopher
2. Suicide Machine
3. Overactive Imagination
4. Trapped In a Corner
5. 1000 Eyes
6. Without Judgement
7. Flattening of Emotions
8. Symbolic
9. Bite the Pain
—dodatak—
10. Crystal Mountain
11. Pull the Plug
OVERKILL:
1. XDM (intro)
2. Armorist
3. Hammerhead
4. Electric Rattlesnake
5. Powersurge
6. In Union We Stand
7. Rotten to the Core
8. Bring Me the Night
9. End of the Line
10. Necroshine (Intro)
11. Necroshine
12. Horrorscope
13. Hello From the Gutter
14. Overkill
15. Ironbound
—dodatak—
16. Bitter Pill
17. Elimination
18. Fuck You
Galerija slika
