Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Moody Blues, The
Izdavačka kuća: Polydor Records
Izdanje: 1967
Trajanje: 41:34
Ocjena: 5/5
“Days of Future Past” jedan je od onih monumentalnih albuma šezdesetih koji ne smiju nedostajati ni u jednom kućanstvu. S njim su britanske legende simfonijskog progresivnog rocka The Moody Blues stvorile pionirsko djelo na području ranog progresivnog rocka i simfonijskog rocka. Taj njihov i danas najpopularniji i najprepoznatljiviji album predstavljao je jedan od prvih primjera fuzije rocka i klasične glazbe te prvi poznati primjer suradnje neke rock skupine s klasičnim orkestrom, čime su se za sva vremena upisali među vodeće pionire progresivnog rocka i eksperimentalne glazbe. Istodobno “Days of Future Past” predstavlja jedan od prvih konceptualnih albuma u povijesti rock glazbe. Njegov je koncept iznimno jednostavan, jer govori o tijeku jednog dana u ljudskom životu, od jutra do večeri.
Kao što se to obično rado događalo kod svih studijskih prekretnica u povijesti popularne glazbe, “Days of Future Passed” doskočio je revolucionarnom statusu spletom brojnih sretnih i slučajnih okolnosti. The Moody Blues bili su sve do dolaska izvrsnog pjevača i gitarista Justina Haywarda te njegova jednako iznimno nadarenog instrumentalnog, pjevačkog i skladateljskog kolege, basista Johna Lodgea, razmjerno prosječan r’n’b bend, koji je u prvoj polovici 60-ih doduše postigao nekoliko hitova, ali je većinom svirao obrade drugih skupina. Nakon njihova iznimno prosječnog prvijenca “The Magnificent Moodies” (1966), koji je sadržavao zbirku r’n’b obrada uz šačicu originalnih skladbi, činilo se da će Moodyji nakon zalaska tzv. britanske invazije potonuti u zaborav.
Haywardov i Lodgeov dolazak pokazao se spasonosnim potezom jer su svojim skladateljskim i instrumentalnim odlikama od ovog albuma nadalje ključno pridonijeli oblikovanju njihova prepoznatljivog simfonijskog zvuka. Tri izvorna člana skupine već su prije snimanja novog albuma poželjela veliku stilsku promjenu kojom bi uspjeli oblikovati vlastiti prepoznatljiv stil. Klavijaturist Mike Pinder u to je vrijeme uspio otkriti melotron, za ono doba revolucionarni klavijaturski instrument kojim se na različite načine mogao simulirati zvuk orkestra, dok je Roy Thomas naučio svirati flautu te tako njihovu novom simfonijskom zvuku dodao i primjesu folka. Tom zvučnom kombinacijom mogli su iznimno učinkovito stvarati brojna romantično-pastoralna ugođaja.
Gotovo ključnu ulogu u oblikovanju zvuka “Days of Future Passed” i time izuma njihove jedinstvene fuzije simfonike i ranog psihodeličnog rocka odigrala je ponuda njihove tadašnje izdavačke kuće Deram, koja im je predložila da snime rock verziju Dvořákove “Simfonije iz Novog svijeta” čime bi pokazali mogućnosti najnovije snimateljske tehnologije. Moodyji su ponudu prihvatili, ali su album, bez znanja izdavačke kuće, izgradili na posve originalnim kompozicijama za koje su napisali i posve vlastite orkestralne aranžmane. Za njihovu izvedbu pobrinuo se London Festival Orchestra pod vodstvom dirigenta Petera Knighta. Za ono je vrijeme to bio iznimno hrabar, gotovo radikalan potez, jer se mnogim klasično-glazbenim puristima hibrid klasike i rocka činio nečim nezamislivim, ako ne i bogohulnim.
U usporedbi s kasnijim, puno složenijim i ambicioznijim prog rock remek-djelima, glazbeno-lirski koncept “Days of Future Past” danas se čini prilično naivnim, no za svoje je vrijeme bio više nego revolucionaran. Valja imati na umu da je riječ o prvom pokušaju suradnje rock skupine i orkestra te time o otkrivanju posve novog područja. Usprkos brojnim logističkim poteškoćama i nepovjerenju uspjeli su stvoriti fascinantno ostvarenje koje ni danas nije izgubilo svoj zvučno-konceptualni naboj i poruku. Njegova sanjarska psihodelična arhaičnost u spoju s veličanstvenim orkestralnim aranžmanima, nježnim pastoralnim melodijama i govorenim riječima Mikea Pindera, kojima u uvodu i završetku uspješno povezuju priču o tijeku ljudskog dana od jutarnjeg ustajanja do skoka u krevet, zvuči poput kakvog filmskog zapisa s izrazito romantičnim ugođajem. Među sedamnaest skladbi ističu se dva vječnozelena hit singla, koji spadaju među njihova najbolja i najprepoznatljivija djela; “Tuesday Afternoon” i “Nights in White Satin”. Potonji je i danas njihova najpopularnija skladba, koju poznaju i oni koji obično nikad nisu čuli za ostatak njihova stvaralačkog opusa. No usprkos svojoj izvrsnosti, to nipošto nisu jedine zanimljive skladbe na albumu, koji je, kao i većinu konceptualnih albuma, preporučljivo slušati u cijelosti ako želite nazorno doživjeti njegovo romantično ugođanje kojim ćete se lako uroniti u paletu psihodeličnih boja njegove naslovnice.
Na orkestralnom uvodu “The Day Begins” u svoj se raskoši predstavlja London Festival Orchestra pod vodstvom dirigenta Petera Knighta. Početnom pompoznom motivu slijedi poskočna, gotovo djetinjasta melodija koja najavljuje da je riječ o albumu brojnih, neprestano promjenjivih raspoloženja. Pinder govorenim tekstom najavljuje rođenje jutra prije izlaska sunca, nakon čega u nastavku slijedi opis pobjede sunca nad noći. Pritom su njegove dramatične riječi poduprte brojnim romantičnim orkestralnim aranžmanima. Srećom, Moodyji s recitalima ne pretjeruju jer se oni nalaze samo na početku i na kraju albuma. Skupina se orkestru prvi put pridružuje na tajanstvenom “Dawn is a Feeling”, gdje melankoličnim aranžmanima na melotronu predstavljaju zoru novog dana. Tu se prvi put predstavlja i izvrsni Haywardov vokal, koji prema mojem mišljenju svojim nježnim posredovanjem nevjerojatne melankolije posjeduje jednu od najljepših boja među pjevačima klasičnog i progresivnog rocka.
Jutarnju idilu nazorno utjelovljuje “The Morning: Another Morning”. To je iznimno ugodna, pomalo šaljiva skladbica s djetinjastom melodijom, unutar koje ne manjka psihodelične sanjarenja ni simfonijske pompoznosti, osobito u njezinu završnom dijelu. Tu se duhovitim pasažama na flauti ističe ponajprije flautist Ray Thomas, koji nastupa i u ulozi glavnog pjevača, dok nježni motivi na akustičnoj gitari i melotronu stvaraju izrazito pastoralno ugođaj. Vrijeme za ručak nastupa s temperamentnim “Lunch Break: Peak Hour”, gdje se u uvodu nalaze iznimno duhoviti orkestralni aranžmani, nakon čega se neočekivano preobražava u poskočni rock’n’roller s brojnim psihodeličnim ukrasima. Tu ulogu glavnog pjevača izvrsno obavlja basist John Lodge, koji je i autor ove skladbe. Za Moodyje je bila karakteristična skladateljska politika u kojoj je autor pojedine skladbe nastupao i u ulozi njezina glavnog pjevača, iako se s vremenom Hayward (logično) nametnuo u ulozi glavnog pjevača većine skladbi.
Slijedi klasik “The Afternoon: Forever Afternoon” (poznatiji pod imenom singl verzije “Tuesday Afternoon”), koji krasi nježna Haywardova pjevačka izvedba, poduprta melodijom njegove akustične gitare, dok se u pozadini prelijeva Pinderov melotron. Za eksperimentalni zalogaj uspješno se pobrine završni Thomasov solo na flauti. Nakon orkestralnog prijelaza u kontrastni “(Evening) Time to Get Away” nakratko nastupa tajanstvenije i pomalo mračnije ugođenje čime najavljuju da je dan već dosegnuo svoj vrhunac te da se polako približava noć. U ovoj se sekciji ponovno oduševljava raznovrsno pjevanje (osobito refren) te izvrsni akustično-orkestralni aranžmani. “Evening” je u nastavku podijeljen na dvije izrazito psihodelične sekcije koje povezuju brojni orkestralni aranžmani; “The Sunset”, gdje sporim ritmovima i nježnim ukrasima na flauti najavljuju postupni zalazak sunca, te puno temperamentniji “Twilight Time”, gdje je odjednom i bubnjar Graeme Edge dobro zaposlen.
Za veličanstveni završetak i pobjedu noći pobrinuo se njihov najpoznatiji klasik, nostalgični “The Night: Nights in White Satin”, koji je prema mojem mišljenju i najbolje ostvarenje na cijelom albumu. Ta veličanstvena fuzija simfonike, folka i psihodeličnog rocka u svojoj je osnovi jedna od najljepših pjesama o neostvarenoj ljubavi, koju je Hayward navodno napisao već s 19 godina. Njegovo srceparajuće pjevanje i nakon više od četiri desetljeća još uvijek osupne svojom nevjerojatnom melankolijom, dok su Pinderovi raskošni simfonijski aranžmani na melotronu u idućim godinama postavili brojne standarde za uporabu tog instrumenta unutar progresivnog rocka. Danas zvuči naprosto nevjerojatno da jedan od najprepoznatljivijih, klasičnih i progresivnorockovskih klasika pri svom izlasku zbog preduge dužine nije naišao na popularnost, no 1967. skladba dulja od sedam minuta još je uvijek predstavljala svojevrstan ekscess. Pravo priznanje i slavu doživjela je tek nakon pet godina, kada su i dulje skladbe mogle doživjeti radijsko emitiranje.
“Days of Future Passed” i danas je najbolji dosegnuće u povijesti ovih legendarnih britanskih pionira na području fuzije rocka i klasične glazbe, jedan od najvažnijih albuma u razvoju progresivnog rocka te jedan od najboljih albuma iz druge polovice šezdesetih. The Moody Blues su svojom suradnjom s orkestrom utrli put drugim progresivnorockovskim pionirima koji su počeli spajati rock sa simfonijskim aranžmanima. Istodobno je “Days of Future Past” postao standard i na neki način prokletstvo za sve njihove iduće albume jer nijedan nije uspio doseći njegovu pustolovnu eteričnost. Iako su u idućim godinama stvorili nekoliko izvrsnih primjeraka ranog simfonijskog progresivnog rocka, svi su ostajali u sjeni tog monumentalnog dosega. Uz neprocjenjivo povijesno značenje u razvoju novih oblika popularne glazbe, “Days of Future Passed” i nakon više od četiri desetljeća zvuči jednako veličanstveno kao pri svom izlasku, što priznaju i članovi nekih puno popularnijih skupina kojima je u idućim godinama služio kao važan stvaralački nadahnuće.
Postava
Justin Hayward – akustična i električna gitara, klavir, klavijature, vokal
John Lodge – bas gitara, električna gitara, vokal
Mike Pinder – klavijature, melotron, klavir, vokal (i govorene riječi)
Ray Thomas – flauta, rogovi, udaraljke, klavijature, vokal
Graeme Edge – bubnjevi, udaraljke
Peter Knight – dirigent, orkestralni aranžmani
The London Festival Orchestra – orkestralni aranžmani
Produkcija
Tony Clarke
Popis skladbi
1. The day begins (5:49)
2. Dawn: Dawn is a feeling (3:49)
3. Morning: another Morning (3:40)
4. Lunch break: peak hour (5:16)
5. Tuesday afternoon (forever afternoon) (8:48)
6. Evening: the sun set: twilight time (6:14)
7. Night: nights in white satin (7:38)
8. Late Lament (1:35)
