Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 22.03.2009
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 250,00HRK
Početkom ove godine četvorka bendova krenula je na europsku turneju punu mržnje, Full of Hate Fest. Turneja je trebala stati i u mariborskom Štuku, no koncert je premješten u Orpheum u Grazu, gdje su nažalost izostali veterani death metala Obituary, pa je posjet zagrebačkom Boogalooju bio više nego bolji izbor. Izuzetno lijepa dvorana, što kako odgovara ovakvim koncertima, tako je u nepune četiri sata ugostila lijepu dozu brutalnog riffanja, režanja, mlaćenja bubnjeva, prolivenog piva, …
Nažalost, Keep of Kalessin uhvatili smo baš kad su završavali završnom skladbom aktualnog albuma Kolossus, Ascendant, ali i tih nekoliko minuta bilo je dovoljno da se primijeti kako je norveška black metal postava glatko uigrana i precizna. Keep of Kalessin su ime jednog od najzanimljivijih novih proizvoda norveške black metal scene izgradili EP-jem Reclaim iz 2003. Na njemu su se mastermindu postave Obsidianu C. pridružila legendarna black metal glazbenika Attila Csihar (Attila je otpjevao Mayhemov album De Mysteriis Dom Sathanas, koji se šire prihvaća kao prvi black metal album uopće) i bubnjar Frost (Satyricon, 1349, Gorgoroth). EP je Keep of Kalessin podigao među elitu norveške black metal scene, što su kasnija izdanja, Armada i lani izdani album Kolossus, samo potvrdila. Razigran i dinamično građen black metal stvorio je pravu atmosferu, ali uživo se nažalost što jače pokaže da Obsidian C. s jednom gitarom ne može pokriti dovoljno prostora, pa KoK povremeno ispadnu pomalo prazni. Iako je image članova benda bliži imidžu nekih talijanskih power metal jebača, to ne poništava činjenicu da je trenutačno eksperimentalan i tehničan black metal s utjecajima thrasha i death metala nešto zanimljivije na black metal sceni. Završna, naslovna skladba zadnjeg albuma uz bučnu podršku već lijepo punog Boogalooja to je samo još potvrdila.
Nakon što su se KoK oprostili, vremena je bilo taman za brzo pivo, jer se na pozornicu već popela legija prokletih nizozemskih death/thrash metalaca, Legion of the Damned. Nizozemska postava gotovo je ekvivalent pritisku na play za videokazetu punu old-school kultnih horora iz osamdesetih, jer golemu inspiraciju crpe upravo iz tih B-filmskih zvarkova. Kad se preko tekstova otkotrlja još i thrasherski riffing i grubo režanje Maurica Swinkelsa, efekt je sličan hordi zombija napumpanoj adrenalinom i steroidima koja je pobjegla iz neke od Romerovih klasika. Legion of the Damned su beskompromisno i brutalno odradili tričetvrt sata večeri i bocu do vrha napunili krvlju sva četiri albuma, naravno s naglaskom na zadnjem albumu Cult of the Damned. S House of Possession dečki su stvorili lijep thrasherski hommage kultnoj Raimijevoj packariji Evil Dead, a skladba bi bila fantastična podloga trenutku iz filma u kojem si Ash na ruku natakne motorku i u ruke uzme šibrovku. “Hail to the King baby!” Sa Son of Jackal Legion of the Damned prisjetili su se vrijednog dječačića Damiena iz kulta Omen i do kraja nas poveli još i vlakićem smrti kroz više ili manje uspjele reference na horror filmove i okultno. Nažalost, dečke uživo muči slična neugodnost kao KoK, jer jedini gitarist Richard Ebisch ne pokriva dovoljno zadovoljavajuće prostor dviju gitara, što se posebno osjeti tijekom soliranja, pri kojem podršku daje samo prosječno sviranje basa, a ne bolesno dobar riffing kakav pristaje pravom thrash bendu. Svejedno, Legion of the Damned zaslužuju jedan “Clatto Verata Nicto”!
Nakon što su se nakon uspješnog nastupa oprostili Nizozemci, kao treći su na pozornicu prilomili legendarni dželati, floridski “Tampa bay” prvaci death metala, Obituary. Jedni od pionira death metala zacijelo bi već zbog statusa zaslužili mjesto headlinera, ali danas se nažalost računa prodajni uspjeh i komercijalnija usmjerenost. Svejedno, Obituary su u dobrom satu dokazali da su oštri poput oštrice giljotine i brutalno teški kao veliki malj (Hammer Smashed Face, he he). Moshanju uz Obituary nije se nazirao kraj, a veterani su imali i najbolji zvuk večeri. Gitara Ralpha Santolle (Deicide, Death) rezala je kao mesoreznica, Ralph je bio nepogrešivo precizan i više nego vidljivo zadovoljan na pozornici. Donaldu Tardyju za bubnjevima mogu se samo pokloniti u stilu Wayne’s World, jer tako svinjski dobar zvuk snare bubnja još nisam čuo. Donald je po opnama udarao “Show No Mercy!” bez milosti i bez pogreške i ponudio više od tipičnog death metal blast beatanja i zlostavljanja dvostruke pedale. Glavninu karizme Obituary pak nosi legendarni vokalist John Tardy, koji je uopće jedan od prvih koji je upotrijebio niži growl, a unikatnijeg growlera već je gotovo nemoguće naći. Iako si lošijeg frontmana u smislu komunikacije s publikom ne bi mogao zamisliti, John to više nego uspješno nadoknađuje nezaboravnim i beskompromisnim pristupom te nepogrešivim, brutalnim i agresivnim vokalom. Klasike death metala ionako su nizali jednu za drugom – Chopped in Half, The End Complete, Final Thoughts i Threatening Skies zvučale su kao eksplozije atomskih bombi, nepogrešivo “palm-mutanje” preko riffova pak kao vrtnja helikopterskih elisa. Naravno, nije izostala ni istoimena klasika s albuma Cause of Death, koji se smatra jednim od najvažnijih i najutjecajnijih death metal izdanja, i obvezan zaključak s još većom klasikom Slowly We Rot. No Obituary u dvadeset godina djelovanja nisu ni malo istrunuli, jer su još uvijek svježi i energični, a njihov death metal još uvijek zvuči onako kako mora zvučati pravi death metal!
Za kraj su pozornicu zauzeli još i švedski vikinzi Amon Amarth, koji posljednjih nekoliko godina neumorno koncertiraju i (pre)često opsjedaju i naše pozornice. Švedi su samouvjereno u set umarširali s dvije skladbe s novog albuma i unatoč očajno lošem zvuku na početku, koji je bio toliko zbrljan da se skladbe gotovo nisu mogle prepoznati, bilo je više nego očito da se album Twilight of the Thunder God već lijepo primio. Izuzetno loš zvuk nastavio se i u razarača s prethodnog albuma With Oden On Our Side, Asator, koji je nažalost ispao priličeno jadno, a odličnu skladbu dodatno su pokvarili i prokleto naporni stroboskopi crvene boje, koji su gnjavili cijelu skladbu. Dečki su pozornost na aktualni album preusmjerili još s tri skladbe, a između skladbi frontman Johan Hegg u lijepo naučenom hrvatskom neprestano se zahvaljivao publici. S Ride For Vengeance Amon Amarth vratili su se na prvi studijski album Once Sent from the Golden Hall i istodobno napravili još i reklamu za nedavno izdani reissue spomenutog albuma. Lijepo je iznenadio Under the Northern Sky, a zatim su do kraja seta slijedile željezne klasike i stalni dio repertoara s već pomalo preživanom Death in Fire na čelu. Redovni dio Švedi su zaključili klasikom Victorious March i uz najavu naravno na svoj način nazdravili publici sa “skal” i pivo iskapili iz uvijek prisutnih rogova. Dodatak su uspješno pokrenuli s Cry of the Blackbirds, a dojam su donekle pokvarili otpjevanom Pursuit of Vikings. Ovaj put su Amon Amarth ponovno potpuno i nažalost zaobišli odlične albume The Avanger i The Crusher, a više puta im je smetao i lošiji zvuk. Inače, Amon Amarth i dalje rutinirano i uigrano razaraju europske pozornice.
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
KEEP OF KALESSIN: 1. Origin (Intro) 2. A New Empire’s Birth 3. Crown Of The Kings 4. Winged Watcher 5. Ascendant 6. Kolossus LEGION OF THE DAMNED: 1. Intro 2. Pray And Suffer 3. Werewolf Corpse 4. House of Possession 5. Son Of The Jackal 6. Intro 7. Cult of the Dead 8. Slaughtering the Pigs 9. Diabolist 10. Bleed For Me 11. Legion of the Damned 12. The Final Godsend AMON AMARTH: 1. Intro 2. Twilight of the Thunder 3. Free Will Sacrifice 4. Asator 5. Varyags of Miklagaard 6. Fate of Norns 7. North Sea Storm 8. Guardians of Asgaard 9. Ride For Vengeance 10. Under the Northern Sky 11. With Oden On Our Side 12. Death In Fire 13. Victorious March —dodatak— 14. Intro 15. Cry of the Black Birds 16. Pursuit of Vikings
Galerija fotografija
