Izvajalec: Razorback
Založba: AOR Heaven Records
Izid: 2007
Ovo je tipičan primjer hard rocka koji nabrijava, nabrijava i nabrijava, a ne pusti te do vrhunca! S obzirom na postavu koja nastupa pod imenom Razorback, od njih se naime očekuje puno više. U bendu su naime okupljeni njemački gitarist Rolf Munkes (Empire, Tony Martin Band), nadalje bubnjarska “cura za sve” Mike “The Troll” Terrana (Axel Rudi Pell, Masterplan), basist Chris Helm (nekoć član Shylock i Lanzer) te na vokalu Stefan Berggren (Snakes In Paradise, Company of Snakes).
U odnosu na prethodnik “Criminal Justice”, na kojem su momci nesretno izgubili svoju bit imitiranjem modernih pristupa, a uspješno melodično/AOR lice prvijenca “Animal Anger” posve se izgubilo, “Deadringer” je opet pravi naslov. Naravno, nakon kraha “Criminal Justice” teško je itko još vjerovao da će se Razorback uopće uspjeti pokupiti. Pa jesu. I hvala bogu vratili su se onome što očito najbolje znaju.
S rezultatom smo ipak tek djelomično zadovoljni. Dečki doduše uvjere da su u sferama melodičnog hard rocka odlični glazbenici, što se tiče vladanja instrumentima. Ali puno su manje uvjerljivi kao pisci materijala. Ima trenutaka na albumu koji ne skrivaju rupe i glazbeno naivnu “golotinju”, u smislu da su dečki mogli izabrati puno bolje opcije konačnog izgleda melodija zadanih refrena, kao i predrefrena. Primjerice takav je slučaj odmah na početku naslovna skladba, s bombastičnim riffom i nabrijavanjem do refrena, koji onda ne uspije donijeti atmosferični vrhunac od kojeg bi se ježile dlake. S tim problemom susrećemo se gotovo kroz cijelu minutažu i osjeti se da album skriva još dosta rezervi. Pogotovo nedostaje dorada vokalnih harmonija, koje djeluju vrlo jednoslojno, a Mike Terrana na bubnjevima odigra ulogu potpunog statista. Šteta je što grupa ne iskoristi veliko znanje ovog čovjeka, jer su s druge strane Munkesove solaže nešto bolje što možemo uživati na “Deadringer”, ali njihov učinak jednostavno ispari, uz opći manjak mašte tvoraca “Deadringer”. Ukratko, velik potencijal grupe u uključivanju impresivnih instrumentalnih uvoda, izlaznih dijelova, nadalje interludija postoji, ali ostaje neiskorišten. Zbog toga album ne nosi potrebnu dinamiku, jer se Terrana ne potrudi izraditi prijelaze na koje smo kod njega navikli. Čovjek je prava bubnjarska zvijer, za sve koji poznaju njegov doprinos u Rage. Osim toga, nedostaje i članstvo petog glazbenika. To je klavijaturist. Album ne posjeduje potrebnu atmosferu. Steffan Berggren je klasični opsjednut Ronniejem James Diom (The Last Man Standing) i Davidom Coverdaleom (Let Me Give My Lovin’). Obje skladbe u zagradama odrađene su u stilu Dio odnosno Whitesnake, čak i stihovi bezobrazno i bezobzirno vuku na spomenute paralele.
Očito je da su Razorback povremeno udruženi sastav, da članovi ne dišu zajedno za grupu i da ne daju svojih 100%. Zato se na albumu ne osjeća prava kemija! Dečki će u budućnosti morati brusiti prije svega aranžmane refrena, koji su srž svakog kvalitetnog melodičnog hard rocka.
Lijepo je da su se zaigrali s radom na prvijencu, ali ako se žele približiti prvijencu, bit će potrebna na prvom mjestu nadogradnja, uz brušenje melodije refrena, u smislu uključivanja klavijaturista, nešto više instrumentalne smjelosti i time unošenje teatra i duhovitosti kroz suradnju ritam sekcije i gitara, nadalje nadogradnja vokalnih višeglasja, koja na “Deadringer” zvuče vrlo prazno i naivno! Prije svega, Razorbacku bi možda koristilo i pranje mozga da se oslobode svoje opsjednutosti rock idolima i uspiju u budućnosti pokazati djelić vlastite originalnosti.
Zasedba
Stefan Berggren – vokal
Rolf Munkes – gitara
Chris Helm – bas gitara, gitara
Mike Terrana – bubnjevi
Produkcija
Rolf Munkes
Seznam skladb
1. Faint Distant Bell Ring
2. Deadringer
3. Last Man Standing
4. Take Me To The Other Side
5. Hero
6. Line Of Fire
7. Burden
8. Miracle Baby
9. Rock ‘n’ Roll Life In Hellsinki
10. Let Me Give My Lovin’
11. Razor Blues
Trajanje albuma: 51.45
