Autor: Peter Podbrežnik, Aleš Podbrežnik
Izvođač: Porcupine Tree
Izdavač: Lava Records
Izdanje: 2005
Trajanje: 59:35
Ocjena: 5/5
autor recenzije br. 2: Peter Podbrežnik (25.7.2016)
Porcupine Tree su u vrijeme izlaska svojeg osmog studijskog albuma, »Deadwing«, bili na stvaralačkom vrhuncu, a njime su (za progresivnorockovski sastav) postigli i nezamisliv komercijalni uspjeh, koji je dvije godine kasnije ipak nadmašio njihov sljedeći izdanak, »Fear of a Blank Planet« (2007). »Deadwing«, unatoč tome što je, prema riječima šefa sastava, pjevača, gitarista i producenta Stevena Wilsona, riječ o ‘priči o duhovima’, zapravo nije baš pravi konceptualni album, jer Steven do današnjeg dana nije htio otkriti detalje njegova koncepta. Većina tekstova na njemu inspirirana je scenarijem koji je Steven napisao u suradnji s Mikeom Bannionom. Ni potonji do sada nije otkrio nikakve veće detalje o samoj priči. To je vjerojatno glavni razlog zašto koncept albuma do danas ostaje velika zagonetka, zapravo jedna od većih enigmi suvremenog progresivnog rocka. Steven je doduše više puta izrazio želju da taj scenarij u budućnosti postane podloga za film o duhovima, no na tako nešto očito će se trebati strpjeti još poprilično godina.
Skladbe »Shallow« i »Lazarus«, koje danas spadaju među najprepoznatljivija ostvarenja Porcupine Tree, izašle su kao glavni singlovi s albuma. »Shallow« se čak pojavio kao popratna glazba u američkom filmu »Four Brothers«, što je zacijelo pridonijelo većoj prepoznatljivosti Porcupine Tree među širim masama. Stevenovi tekstovi bili su ponovno puni samorefleksije, melankolične nostalgije kao posljedice propalih ljubavnih veza i pogrešnih životnih odluka, ali i oštre kritike suvremenog, dehumaniziranog društva. Istovremeno kroz cijeli »Deadwing« vlada tipična Wilsonova rastrganost između ljubavi i smrti, odnosno između svjetla i tame. Atmosfera na albumu seže od potresne melankolije, nevjerojatne mračnosti, povremenih provala čiste agresije do zapanjujuće eteričnosti, kakvu u progresivnom rocku nismo čuli još od vremena legendarnih Pink Floyd, koji spadaju među Stevenove ključne glazbene utjecaje.
Stilski su Porcupine Tree na »Deadwing« napravili još jedan korak naprijed u upijanju udarnih progresivnometalskih elemenata u svoj artrockovsko-psihodelično-metalski zvučni kolaž kojim su oduševili na prethodnom remek-djelu »In Absentia« (2002). Prije izlaska »Deadwing« mnogi su se sljedbenici sastava pitali hoće li Steven i ekipa uspjeti stvoriti dostojnog nasljednika remek-djela kakvo je bio »In Absentia«. Steven i njegovi suborci, to jest klavijaturist Richard Barbieri, basist Colin Edwin i bubnjar Gavin Harrison, nisu podbacili. Štoviše, »Deadwing« u mnogočemu predstavlja zreliju i ambijentalniju nadogradnju svojeg sjajnog prethodnika, što znači da se svrstava među najbolja ostvarenja u povijesti ovih engleskih progrockovskih velikana. Posebni gosti na albumu bili su kultni američki gitarist i pjevač Adrian Belew (ex-King Crimson) te radišni švedski gitarist i pjevač Mikael Akerfeldt (Opeth), koji su na raznim skladbama doprinijeli solažama. Akerfeldt, koji je mjestimice doprinio i prateće vokalne harmonije, postao je Wilsonov prijatelj i redoviti glazbeni suradnik. Iz njihove suradnje kasnije se rodio i zanimljiv projekt pod imenom Storm Corrosion.
Naslovna skladba, koja u završnom dijelu sadrži karakterističnu ‘zaluđenu’ Belewovu gitarsku solažu, vrlo je zanimljiv uvod u album jer održava taman pravu ravnotežu između udarnosti i opuštajuće atmosfere, a uglavnom je postavljena u srednji tempo. Uvodni dio s naoštrenim gitarskim rifovima i bijesnim bubnjarskim kroševima ubrzo ustupa mjesto melankoličnim aranžmanima, koje u spoju s melotronskim carstvom povezuje prije svega Stevenov eterični vokal. Istovremeno u atmosferi cijelo vrijeme prevladava neka tajanstvena, mračna ugođaj koji kao za inat dočarava razne duhove iz prošlosti. Već spomenuti progmetalski rušilac »Shallow« jedno je od najbrutalnijih ostvarenja u povijesti Porcupine Tree, kojem je usred bijesnih gitarskih pasaža svojstven udaran i istovremeno krajnje jednostavan, ali i ambijentalno izuzetno uzdižući refren. Spomenuti singl prvotno je izašao samo za američko tržište, no nekoliko primjeraka, prije nego što su bili uništeni, greškom se našlo i na europskom tržištu. Sastav je to saznao i brzo ih otkupio, nakon čega su ih na koncertima, zajedno s potpisima, prodavali za 40 €.
Sljedeći singl s albuma bila je balada »Lazarus«, koja stvara nevjerojatno dobar kontrast u odnosu na prethodnu kompoziciju. »Lazarus« je vjerojatno najljepša balada u dosadašnjoj povijesti Porcupine Tree, koju Wilson i danas redovito izvodi na svojim solo nastupima. Njezin tekst govori o duhu majke koja iz zagrobnog svijeta razgovara sa sinom Davidom dok on stoji na njezinu grobu. Mnogi su već pri izlasku nagađali da je David zapravo Stevenov poklon jednom od njegovih glazbenih heroja, Davidu Bowieju, što je godinama kasnije potvrdio i sam majstor Wilson. Stevenova dirljiva vokalna izvedba u spoju s Akerfeldtovim pratećim harmonijama i melankoličnim klavirskim aranžmanima stvara neopisivo lijepu i uzdižuću ambijentalnu magiju, koja slušatelja u trenu odnese u vrlo ugodnu nostalgičnu zanesenost.
Alterrockovskim elementima i brojnim improvizacijama protkani »Halo«, koji između ostalog sadrži odebljane bas linije i spretnu upotrebu vokodera, znatno je mračnija i složenija tvorevina, u kojoj je odnos između melodičnosti i eksperimentalnosti ponovno taman pravi pa skladba u izvanrednom refrenu doseže uvjerljiv klimaks. Križanac psihodelije i prog metala »Arriving Somewhere But Not Here«, u čijem uvodnom dijelu vladaju razni disonantni efekti na klavijaturama i gitari, predstavlja potpuni trijumf izuzetne melankolije. Vokalne harmonije između Wilsona i Akerfeldta, osobito u refrenu, ambijentalni su vrhunac ove potresne tužaljke. U završnom dijelu pak nastupa pravcata metalska kataklizma s brutalnim udarcima dvostrukog bas pedala i vrtoglavim gitarskim pasažama.
Melotron je otkako su Porcupine Tree postali sastav u pravom smislu te riječi uvijek imao važno mjesto u njihovu zvuku, zato je krajnje prikladno što su mu posvetili skladbu naslovljenu »Mellotron Scratch«, koja je ujedno jedan od vrhunaca »Deadwing«. Psihodelično usmjerena melodija prožeta je suptilnim gitarskim pasažama, melankoličnom vokalnom izvedbom i melotronskim valovanjima. Među vrhunce ove sjajne balade spadaju njezin predivno nostalgični refren te sjajan završetak s eskalirajućim vokalnim harmonijama. Izvrsnih ostvarenja na »Deadwing« ionako ne nedostaje. Među njih se svakako svrstava »Open Car«, koja je također jedna od najboljih kompozicija u povijesti Porcupine Tree. Brutalno mračnom uvodnom dijelu slijedi nevjerojatno tečan i suptilan prijelaz u melankoličnu sekciju s prekrasnim vokalnim harmonijama i nježnom klavirskom melodijom. Potresna atmosfera vlada od početka do kraja ovog remek-djela, a njegov apsolutni vrhunac je epski završni dio.
»Start of Something Beautiful« otvara se napetim ritmičkim stupnjevanjem i prolaznim klavijaturskim efektima, što traje sve do udarnog refrena, kad se u prvi plan probiju metalske gitarske pasaže i prepredena upotreba vokodera. Veliki vrhunac nastupa neočekivanim upadom tercnih harmonija usred završnog dijela, zbog čega se ova vrlo dobra kompozicija iznenada pretvori u vječno glazbeno umjetničko djelo. »Glass Arm Shattering« predstavlja potpuno psihodelični završetak s romantičnim gitarsko-klavijaturskim harmonijama i još jednom briljantnom, ovaj put nešto ‘zasanjanijom’ Stevenovom pjevačkom izvedbom.
Besprijekorno remek-djelo »Deadwing« bio je u mnogočemu jedan od vrhunaca Wilsonova izvanrednog glazbenog puta i njegova stvaralačkog opusa u sklopu nezaboravnih Porcupine Tree. Potonji su tada čak nakratko postali ‘miljenici’ širih masa, što je poprilično uplašilo većinu dugogodišnjih sljedbenika, koji su se bojali da će se ‘prodati’ pogubnom utjecaju glazbene industrije prema kojoj je Wilson oduvijek bio izuzetno kritičan. To se naravno nije dogodilo, a ipak je bilo prilično zabavno nakon dugo vremena opet vidjeti nekog progresivnorockovskog izvođača na vrhovima glazbenih ljestvica. S »Deadwing«, koji je u mnogočemu bio nadgradnja prethodnika »In Absentia« i čak je dobio nagradu za izvanrednu zvučnu kvalitetu (naravno, u Wilsonovoj režiji), Porcupine Tree su konačno preuzeli štafetnu palicu kao vodeći i najutjecajniji sastav suvremenog progresivnog rocka, pri čemu je bilo sasvim u redu da se, nakon skandinavsko-američke ‘invazije’ u devedesetima, spomenuta palica opet našla u engleskim rukama.
————————————————————————————————————————————
autor recenzije br. 1: Aleš Podbrežnik (24.2.2006)
Sedmi “pravi” studijski album sastava nova je nezaboravna glazbena avantura koja jednostavno potvrđuje da su sva razna brbljanja o tome kako je u “rocku” sve otpjevano, rečeno, razotkriveno i da je duh “rocka” zbog prezasićenosti u kojoj više ne razlikuješ autentičnost od “foliranja” odavno mrtav, čisti “thrash talk”. Recenzija će biti duža, jer je ovo ploča koja nudi toliko više informacija od prosječnog “rock” albuma današnjice. Ako vam se ne da čitati recenziju, odmah preskočite na slušanje “Deadwing”, bit će to doista najpametniji potez.
Porcupine Tree, predvođeni izvanserijskim umjetnikom, multiinstrumentalistom i savršenim glazbenim “perpetuum mobileom”, što se percepcije fenomena glazbe tiče, čudotvorcem Stevenom Wilsonom, nude tako novi album koji znači nov odlučan evolutivni korak sastava naprijed! Eksperimentalan u svojoj biti, ovaj put dozirano s još više “rockerske” priseborosti. Porcupine Tree oduvijek su bili pojam savršenog spajanja klasicizma i neo-avangardnih zvukova u osebujnu kombinaciju psihodeličnosti i space eksperimentalnih slika “rocka”. Pojam “napredan” (progresivan) posve je na mjestu. Britanci koji su, uz Ozric Tentacles u post-Gongovskom razdoblju (OT i PT svaki u svoju stranu), razvili potpuno reprezentativan stil koji ne možeš nikamo strpati niti pronaći primjerenu usporedbu s njim. Porcupine Tree su zato neustrašiv eksperimentalno slobodoumni sastav od glave do pete, koji može biti idealan primjer cijeloj današnjoj čaršiji na poljima svjetske rock glazbe. Album je logičan nastavak unošenja tvrđih riffovskih elemenata, kakve su Porcupine Tree počeli naznačivati sa “Stupid Dream” (1999), a “Lightbulb Sun” (2000), a osobito “In Absentia” (2002), samo potvrdili. Ovaj je put Wilson u glazbi tražio pravu formulu spajanja novodobnih trendovskih slika nekakvog stoner rocka ili hardcorea s inače svojom misijom Porcupine Tree (Open Car podsjeća u takvom spajanju čak na pristup fuzioniranja nekakvih Tool). Da bi “Deadwing” udahnuo željenu mjeru ćaknutosti ili po domaće “odfukanosti”, na suradnju je pozvao nikoga drugog nego majstora alternativnog rocka genijalnog Adriana Belewa, nositelja razvoja trenutne inkarnacije King Crimson. Belew je pojam unošenja drugačijosti koja u svakom trenutku može postati avangarda, a Belew je zapravo “tiha” avangarda, avangarda u “opoziciji”. Uz Belewa je na ploči s gitarom i vokalom surađivao i Mikael Akerfeldt (Opeth) te tako Wilsonu vratio uslugu.
Naravno, uz svu osobnu osebujnost ni Wilson nije od muha, a aranžmani njegovih umjetnih bubnjeva i kompjuterskih sampleova, sintesajzerskog ‘svemiraškog čejna’ provedenog preko zamašnih melotronskih zvukova, upadi “glissando” gitara i njegovo prepoznatljivo pjevanje, mnogo puta otpjevano uz ukusnu upotrebu ‘filterskih’ efekata koji zapravo ispadne kao da vokal u glazbu dolazi iz druge galaksije, sjaje u punom žaru nove ploče. A kombinacijom novih elemenata u kovanju nove slike Porcupine Tree Wilsonov um opet djeluje pobjednički.
Prošećimo kroz materijal. Poezija se prvenstveno u prvom dijelu odnosi na pitanja života i smrti. Bend udara divlje s naslovnom pjesmom, naravno zasnovanom na očekivanim melotron i sampleovskim PT začinima. Preko nje je položena masivna gitarska riffing zavjesa. Komad je fluidan, a PT u njemu uprizoruju pravo dramatično ugođaj. Motivi su prelijepo spojeni u cjelinu, ugođaj ne popušta nigdje ni milimetar i drama se odvrti kao od šale. Za PT osobito zanimljivu sliku nosi sljedbenik Shallow, s debelim teškim rifom koji je u žarištu pjesme i daje komadu izvanredan groove, groove nu-metalske boje, komad bi bez problema izašao kao singl, osobito zbog fantastično složenog refrena koji pali “na prvo slušanje”. Vokal dramatičan, “izgubljen” unutar masivne distorzije jednostavnog riffinga, koji slušatelju “iz prve” pokrene krv po žilama. PT ponovno vraćaju loptu s Lazarus (izdan i kao singl, 14.03.2005.). Jednostavna polubalada smiruje naelektrizirano ugođaj. To je pjesma koja na ploči nosi istu funkciju kao, ako uzmemo za usporedbu komad King Crimson Eyes Wide Open, koji rasterećuje uvodni “krš i bum” KC ploče “The Power To Believe” (2003). Glissando gitara sa steel pedal zvukom u refrenu, kao da ju je provukao strašni David Gilmour (Pink Floyd), prelijepa romansa uz večer koja se kupa u sjaju mjesečine, uz jezero. Potom uzmeš gitaru u ruke i otpiliš nekakvu bejbu (hja, ali što kad su vremena trubadura danas prošla)…Sočno protkano. Jednostavno, ali krajnje ukusno. Slijedi paranoična psihodelična točka Halo, izvanrednih vokalnih aranžmana mješavine “a capella” elektronskih flasheva, koji dolaze bilo iz telefonske govornice, bilo iz radija… Bog je posvuda, u vrhovima prstiju, u glavi. Bog je strah, istina, moć, dokaz, strast, nada, smisao, bol,… Tko je Bog? Državni aparat ili smo Bog mi? Oboje. Je li to “blessing” ili “curse” čovječanstva? Opet isti odgovor. Ako ne i prije na ploči, onda je u ovom komadu na solaži definitivno gitarski “freak” Adrian Belew. Komad nosi živčanu solažu koju je po zvuku i stilu po svoj prilici iznjedrio Adrian Belew, jer joj je svojstveno gnječenje tonova izvan okvira školskih glazbenih ljestvica, što rezultira iščašenom solažom s kričavim pištanjem preko ubilačkog “sustain” efekta, koji izvrsno pridonosi duhovitosti i podizanju dinamike te samog teatra. Opet godi kombinacija jednostavnog riffa s nježnim klavirskim aranžmanima i tvrda “beat” forma. Kombinacija priseborog i odsutnog u idealnom omjeru. Komad recimo u stilu Four Chords That Made A Million (“Lightbulb Sun”, 2000), osobito po vokalnom efektu u refrenu.
Dakle, Porcupine Tree s “Deadwing” ostaju vruća točka progresivnog svijeta rock glazbe, koja svojom nepredvidljivošću neprestano izvrsno iznenađuje. Uvijek svoji, s idealnom slagalicom avangardnih zvukova, psihodeličnosti, svemirskog plutanja, dramatične atmosfere, eteričnog učinka i konstantnog mijenjanja vlastite slike na 1000 i jedan način. Beskrajno slušljivo, izazovno, ne osvrćući se nikamo, samo slušajući unutarnji glas i izražavajući sebe. Bend za koji bih se usudio tvrditi da je po svojoj kreativnosti i izuzetnom intelektu vrijedan nasljedstva velikih pionira s početka sedamdesetih. “Deadwing” je ploča koju možeš slušati jako dugo i nikad se ni na trenutak ne dosađuješ.
Postava
Steven Wilson – vokal, gitara, klavir, bas gitara, klavijature, “hammered dulcimer”
Richard Barbieri – klavijature, sintesajzer
Colin Edwin – bas gitara
Gavin Harrison – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Mikael Åkerfeldt (OPETH) – gitara, vokal
Adrian Belew (KING CRIMSON) – gitara
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
1. Deadwing (9:46)
2. Shallow (4:17)
3. Lazarus (4:18)
4. Halo (4:38)
5. Arriving Somewhere But Not Here (12:02)
6. Mellotron Scratch (6:56)
7. Open Car (3:46)
8. The Start Of Something Beautiful (7:39)
9. Glass Arm Shattering (6:12)
Trajanje albuma: 59:34
