Izvođač: Metallica
Izdavač: Mercury Records
Izdanje: 2008
Ocjena: 1/5
Stvar je službena; Metallica se iz moćnih metal eminencija, prema kojima su nekoć sa strahopoštovanjem gledali svi njihovi vršnjaci, definitivno pretvorila u jeftini garažni bend. Tko se nadao da je očajni Saint anger bio tek neka anomalija nastala zbog trenutačnog manjka stvaralačkog zamaha, ili samo kratkotrajan i sve prije nego ozbiljan eksperiment na putu traženja samih sebe, pošteno se prevario. Razočaranje je tim veće kad se sjetimo visokoletećih obećanja i značajnih riječi benda, koji je najavljivao povratak korijenima i tradiciji, a na kraju ponudio proizvod kakav bi u domaćem podrumu “skupa složio i objavio” svaki balavac s korejskim Ibanezom i laptopom. Ali idemo redom.
Doduše, riječ je o kompleksnijem i tehnički zahtjevnijem projektu od prethodnika, s obiljem rifova, promjena tempa i dinamike, koji pak nažalost sa svojom slavnom starijom studijskom braćom nema previše zajedničkog. Malo pažljivije uho naravno najprije smeta produkcija albuma. Ona je zacijelo zbog panične bojazni od “arhaičnog” zvuka, u kojem se zrcali previše očito podilaženje trendovima, još uvijek suha kao barut, i naročito se kod vokala i bubnjeva kao vrag križa otresa svakog reverba i delaya. Zbog tih otežavajućih okolnosti Larsov snare još uvijek zvuči kao jogurtova čašica, a Hetfieldov glas potpuno je zagušen i nefunkcionalan, što smo s žaljenjem utvrdili već na njihovu prethodnom albumu (uz čije je slušanje, usput, i autora ove recenzije spopao sveti bijes).
Sigurno ima velike zasluge za takvu produkciju i Rick Rubin, poznat ponajprije po svom “stripped down soundu”, tipičnom za bendove poput Slayera i Danziga (ako spomenemo samo one njegove štićenike koji su sadržajno bliski Metallici), iz čega je vidljivo da su dečki na taj put stupili posve svjesno. Ali ne treba zaboraviti da su Slayer zapravo odrasli na minimalističkom zvuku, koji je s godinama postao važan dio njihova cjelokupnog imidža, a Metallica je spomenutom askezom izgubila lavovski dio onoga zbog čega je uopće postala slavna. Reign in Blood je po toj strani svjetlosnim godinama udaljen od Mastera, kojeg je miksao slavni Michael Wagener i time ga kobno obilježio, a i od nešto manje uglačanog And Justice for all. Istina je da su se vremena promijenila, no istodobno se čini da takav pristup Metallici može donijeti puno više štete nego koristi, jer će na taj način otjerati većinu starih obožavatelja, a novih si zbog trenutnog utapanja u sivom i dosadnom prosjeku sigurno neće priskrbiti.
Drugi prigovor koji svakako vrijedi spomenuti jest zanemarivanje harmonije, s kojom je svoje suborce na samom početku njihove glazbene karijere upoznao pokojni Cliff Burton. Hammett je prije nekog vremena sam priznao da im je Burton otvorio vrata u posve novi svijet i otkrio nove obzore glazbe, koji nipošto nisu u proturječju sa suvremenim rockom, i zbog kojih se bend uopće mogao podići tako visoko iznad ostalih thrashera. Neka na ovom mjestu spomenem samo Orion, Fade to black ili The call of Ktulu. Mogli bismo dakle reći da je upravo klasično školovani pianist Cliff bio taj koji je Jamesa, Kirka i Larsa iz ljutitih i nezadovoljnih mladića, koji su se zbog otpora prema tadašnjoj razmekšanoj sceni u Los Angelesu preselili u San Francisco, pretvorio u cijenjene glazbenike. Tko zna kako bi se priča o Metallici dalje razvijala da one nesretne rujanske noći 1986. vozač autobusa zbog svoje nepažnje nije obećavajućeg basista osudio na smrt? Naravno, takva su pitanja besmislena, ali možemo ukratko sažeti povijest benda nakon tog tragičnog događaja i zaključiti da je Burtonovu profinjenu harmoniju, koja je na najbolji mogući način nadopunjavala moćnu liriku Metallice osamdesetih, u posljednje vrijeme zamijenila Hetfieldova patološka agresivnost i njegovi neartikulirani izljevi bijesa, koji s glazbom nemaju više mnogo zajedničkog. A to je ujedno i jedan od glavnih uzroka propasti nekoć najveće metal institucije.
O skladbama samo ukratko. Prva tri čina albuma Death magnetic zbunjujuća su i nespretna mješavina svega onoga što je Metallica ponudila u drugoj polovici devedesetih i početkom ovog tisućljeća, četvrta, The day that never comes, ostat će zacijelo poznatija po videospotu nego po glazbi. Skladba All nightmare long govori sama za sebe, a The Unforgiven III krajnje je predvidljiv nastavak sage s prethodnih ploča. Nekoliko obećavajućih rifova i s osjećajem odsviranih solaža nalazimo samo na Suicide & redemption, i to samo u prvom dijelu, a podjednako nas posve hladnima ostavlja i posljednja skladba My apocalipse.
Mi koji smo već prešli prag tridesetih i imali priliku upoznavati Metallicu dok je bila na vrhuncu, te neizmjerno uživali u (očito) neponovljivim albumima kao što su bili Ride the lightning i Master of puppets, već smo se pomirili s činjenicom da se jedan od naših najdražih bendova odavno umirovio, ali jako mi je žao mladeži koja poznaje samo onu tugu koja je u obliku raznoraznih audiovizualnih medija naslijedila njihov posljednji solidni uradak, danas već kultni “Black album”.
Postava
James Hetfield – vokal, gitara
Kirk Hammett – gitara
Rob Trujillo – bas gitara
Lars Ulrich – bubnjevi
Produkcija
Rick Rubin
Popis pjesama
1. That Was Just Your Life
2. The End Of The Line
3. Broken, Beat & Scarred
4. The Day That Never Comes
5. All Nightmare Long
6. Cyanide
7. The Unforgiven III
8. The Judas Kiss
9. Suicide & Redemption
10. My Apocalypse
