Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pendragon
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 1985
Ocjena: 3.5/5
Pendragon, uz Marillion, IQ i Pallas, jedan od četiri najvažnija benda koji su u 80-ima “zakuhali” takozvani novi val progresivnog rocka, kojim se obnovio interes publike za taj izumirući glazbeni žanr, koji su krajem 70-ih punk, disko i new wave doslovno stjerali na rub opstanka, oduvijek su bili pomalo kontroverzan bend oko kojeg se i danas lome vrlo različita mišljenja.
Dok sljedbenici benda slave njihov sveprisutni revitalizam koji crpi iz nasljeđa simfonijskog prog rocka 70-ih, bogate i melodične simfonijske aranžmane te visoku razinu tehničke vještine pojedinih članova, a prije svega uvijek oduševljavajuće gitarističke sposobnosti gitarista/pjevača i šefa benda Nicka Barretta, protivnici im rado spočitavaju nisku razinu originalnosti, pa čak i kopiranje cijelih aranžmana nekih prog klasika. Do neke mjere to potonje čak i stoji, originalnost Pendragonima nikad nije bila jača strana, ali isto bi se moglo reći za većinu neo prog bendova, jer je riječ o žanru koji je oduvijek crpio kreativnu inspiraciju iz ostavštine progresivnog rocka 70-ih, kao što, recimo, progresivni metal crpi utjecaje iz heavy metala 80-ih.
Prvijenac “The Jewel”, koji za razliku od Marillion i Pallas nije izazvao neke dublje potrese unutar novog vala progresivnog rocka, čemu je malo pridonijelo i to što je izašao razmjerno kasno, pogotovo s obzirom na činjenicu da su Pendragon (izvorno Zeus Pendragon) sa začecima djelovanja sredinom 70-ih čak i najstariji neo prog sastav, u mnogočemu je postavio temelje za većinu njihovih sljedećih albuma. Najveće razlike su u tome što je “The Jewel” zbog Barrettove česte upotrebe heavy rock rifova osjetno tvrđi od svojih nasljednika te drukčiji pristup na klavijaturama. Za Rika Cartera to je bio prvi i posljednji album s bendom, jer ga je ubrzo nakon izlaska zamijenio klavijaturistički čarobnjak Clive Nolan (Arena, ex-Shadowland), koji je uz Barretta postao jedan od dva stupa benda. Iako se Carter ne može mjeriti sa svojim “Wakemanovskim” nasljednikom i njegovom slojevitošću, unatoč čestoj repetitivnosti nekih aranžmana svoj je posao obavio vrlo solidno. Njegovi bombastični simfonijski aranžmani isprepleteni Nickovim melankoličnim slide solažama jedna su od glavnih odlika albuma i važno polazište njihova prepoznatljivog zvuka. To im daje nešto više space rock prizvuka i uspješno ih odvaja od Marillion, benda s kojim ih veže najviše sličnosti. Ne treba zanemariti ni vrlo dobro bubnjanje Nigela Harrisa, kojeg je ubrzo nakon izlaska albuma zamijenio još bolji Fudge Smith, te slojevite basovske linije Petera Geeja.
Središnja odlika Pendragona uvijek je bila prije svega pristupačnost i izoštren osjećaj za oblikovanje iznimno ukusnih, melodičnih i često bombastičnih simfonijskih aranžmana koji i nešto manje zahtjevnog slušatelja mogu zgrabiti u trenu, dok slično ne vrijedi za većinu ostalih neo prog sastava kod kojih je potrebno nekoliko slušanja prije nego što ti se stvarno useknu u svijest. To ih u toj šarolikoj družini čini gotovo pravim pop rockerima, iako nikad nije bilo govora o visokoj kompleksnosti većine aranžmana. Vrijedi spomenuti i to da su se Marillion, IQ i Twelfth Night za inspiraciju obično utjecali mračnijim sferama ljudske egzistencije, dok su Pendragon u usporedbi s nabrojenim bendovima obrađivali svjetlije teme pa su tako važili gotovo za prave veseljake.
Glavna stvar koja obično odlučuje hoće li se nekome bend svidjeti ili ne jest Barrettov tanki vokal, koji zna biti prilično odbojan. Potonji svoj vrlo ograničeni registar s naglašenim regionalnim naglaskom barem donekle spašava dokazanom uživljenošću, a u posljednje vrijeme i prateći vokalima. Kad ga se uspoređuje s iznimno karizmatičnim i teatralnim pjevačima tipa Fish ili Peter Nichols, često mu se čini nepravda, jer je Nick na prvom mjestu gitarist, a tek onda pjevač. Učinkovitost njegova vokala uvelike ovisi i o prirodi skladbi. Dok je vokalno vrlo solidan prije svega u udarnijim trenucima, često ispadne vrlo blijedo u baladičnijim trenucima, kad je potrebno unijeti nešto više pripovjedačke žilice i emocija. Srećom, vokali su u njihovoj glazbi uvijek u drugom planu pa ih nema mnogo.
Tamo gdje mu ponestane pjevačkih sposobnosti i kao tekstopiscu, to nadoknađuje odličnom sviranjem gitare. S strogo tehničkog gledišta možda je čak i najbolji od svih neo prog rock gitarista, jer mijenja ljestvice i raznolike solaže kao od šale. U svom izrazu osobito vjerno slijedi nasljeđe Davida Gilmoura (Pink Floyd) i Andyja Latimera (Camel), a time i opsežnu upotrebu slide gitare. Na ovom je albumu pak vrlo rado koristio za njega neuobičajeni teški rifing.
Otvarajuća, veseljački intonirana “Higher Circles” nije baš tko zna kako impresivan uvod, ali je prilično solidan križanac između AOR-a u stilu nekih Saga i Asia te klasičnih neo prog trikova predvođenih poskočnim Wakemanovskim pasažama na sintisajzerima prevučenima preko energičnih rifova i dinamičnih bubnjarskih prijelaza. O niskoj razini originalnosti svjedoči očita srodnost s Marillion klasikom “Market Square Heroes”. “The Pleasure Of Hope” je već nešto karakterističnije Pendragon djelo, snažno oslonjeno na slojevite teksture sintisajzera koje tvore melodične simfonijske aranžmane u suzvučju s melankoličnim Barrettovim gitarskim solažama i sadrži brojne utjecaje ranih Camel.
“Leviathan” ima vrlo dobar otvarački dio na gitari i zanimljive militarističke ritmičke umetke, ali po načinu upotrebe sintisajzera previše očito podsjeća na Marillion klasik “Garden Party” da bi mogao uistinu oduševiti. Daleko najbolji komad na albumu je dramatični ep “Alaska”, podijeljen na tri dijela, koji već nagovještava njihova buduća, daleko bolja ostvarenja. Prvi dio “At Home With The Earth” sadrži brojne suptilne sekcije s valovitim klavijaturama i melankoličnim akordima gitare u prvom planu. Dramatični klimaks najavljuje sljedeću sekciju, “Snowfall”, u kojoj se redaju brojni uzbudljivi dueli između gitare i sintisajzera, koji unatoč brojnim više nego očitim aluzijama na Camel ispadaju vrlo dobro. Solidni “Circus” se sa svojim simfonijskim aranžmanima i ritmičkim ukrasima previše koketira s nasljeđem Genesis da bi ga se moglo proglasiti tko zna kako relevantnim djelom, iako ga prate brojne druge kvalitete.
“Oh Divineo” oduševljava vrlo dobrom uvodnom gitarskom solažom. Interakcija linija sintisajzera i slide gitarski zavijuci u nastavku stvaraju izvrsno melankolično ozračje. Prilično su neumjesni tek neki Barrettovi vokalni dijelovi, koji uspješno oduzimaju zalet inače veličanstvenoj kompoziciji. Završni “The Black Knight”, s dobrim instrumentalnim uvodom i nekim atmosferičnim sekcijama koje podsjećaju na Genesis iz razdoblja “Wind And Wuthering”, pobrine se za dobar završni klimaks. Slijede brojni dramatični prijelazi i motiv koji prilično podsjeća na onaj iz njihove klasike “Fly High Fall Far” (koja se nalazi na istoimenom EP-ju). Bend kroz brojne preokrete i razgranate solaže u završnici na pompozan način obnavlja uvodnu temu.
Aktualno reizdanje “The Jewel” ponosi se i time da sadrži četiri bonus skladbe. Prva među njima je ”Fly High Fall Far” s istoimenog EP-ja, prvog izdanja u povijesti benda koje nikad nije izašlo na CD-u. Ona prikazuje još opskurniju i “razuzdaniju” verziju benda, osobito što se tiče zastupljenosti pompoznih himničnih antema i gotovo heavy metal rifova provedenih preko zaštitne klavijaturske sintetike. Ovo izdanje se pak ponosi i poboljšanom produkcijom te novim, također poboljšanim omotom.
Neki “The Jewel” smatraju čak i remek-djelom neo progresivnog rocka, što je svakako jako pretjerana tvrdnja, pogotovo ako ga se usporedi s prvijencem Marillion, koji ostaje nedostižno mjerilo za sve neo prog sastave, ali i u usporedbi s prvijencima Twelfth Night, Pallas i IQ, koji su svi redom bili bolji proizvodi. Tamo gdje mu nedostaje originalnosti, uvjerava ukusnim simfonijskim aranžmanima i sveprisutnom energičnošću benda gladnog dokazivanja. Nedvojbeno je riječ o jednom od najvažnijih albuma u povijesti novog vvala progresivnog rocka i o posebnom albumu u povijesti benda, prije svega zbog isticanja njegovih heavy rock elemenata. Za prog ljubitelje u 80-ima koji su bili razočarani novim usmjerenjima svojih miljenika, zasigurno je predstavljao vrlo dobar desert. “The Jewel” je, unatoč svojim manama, vrlo solidan album koji je uspješno predstavio još jedan bend koji je iz mrtvih oživljavao zanimanje za progresivni rock. Iako su ga kasniji albumi iz 90-ih s Nolanom za klavijaturama posve zasjenili, prije svega kad je riječ o zrelosti aranžmana, “The Jewel” ostaje važan glazbeni dokument za sve (neo) prog rock zaljubljenike.
Postava
Nick Barrett – vokal, gitara
Rik Carter – klavijature
Peter Gee – bas gitara, gitara, bas pedala
Nigel Harris – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Pendragon
Popis skladbi
1. Higher Circles (3:29)
2. The Pleasure of Hope (3:43)
3. Leviathan (6:13)
4. Alaska (8:39)
a) At Home With the Earth
b) Snowfall
5. Circus (6:34)
6. Oh Divineo (6:51)
7. The Black Knight (9:57)
Bonus skladbe s reizdanja:
8. Fly High Fall Far (4:56)
9. Victims of Life (6:53)
10. Armageddon (6:15)
11. Insomnia (4:19)
Trajanje albuma: 57:15
