Prošli petak se većina Slovenije vjerojatno gostila mlincima, crvenim kupusom i patkom te zalijevala to mladim vinom, a oni željni doze brutalnosti zgrnuli su se u Orto bar na deathcore paket kakav kod nas vjerojatno nismo vidjeli još od Never Say Die turnejskih paketa prije nekoliko godina. U Orto je prihrumilo čak pet bendova, a unatoč ranom početku ne sjećam se da je ikad već u šest popodne pred ulazom stajala kolona ljudi, što je upućivalo na dobar odaziv. I doista, već je prvi nastupajući imao ispod pozornice brojnu publiku vrijednu zavisti.
Kao prvi na pozornicu su tako stupili mladi britanski deathcoreovci Viscera i pod pozornicu već privukli lijep broj ljudi, što je za relativno nepoznat bend, koji je svoj prvi i zasad jedini album, Obsidian, izdao tek prije dvije godine, prilično velik uspjeh. Britanci su u pola sata predstavili svoju viziju modernog deathcorea, koji u prvom redu čine brojni breakdowni, mjestimice čak i elementi slama. Instrumentalno su Viscera zvučali prilično svježe i za žanr također raznovrsno i razigrano, no slabije su se pokazali na vokalnom području. Vokalist Jamie Graham naime nikako nije uvjerio generičnim vrištećim vokalom, a još manje slabašnim čistim vokalom, koji refrenima baš nije činio uslugu. No za potpuno prvi bend večeri sasvim solidno.
U sličnoj maniri deathcore maraton nastavio je nizozemsko-slovački kvintet Distant, koji su zvučali još teže i monolitnije od prethodnika. Distant naime sviraju klasičan deathcore, koji pak često nadograđuju elementima slama, a ponajviše brojnim downtempo dionicama, koje vrijeme uspore poput »bullet time« scena u Matrixu. Ultramasivnu sliku nadogradili su još i torpedirajući bubanj s brojnim blastbeatovima te snimljeni atmosferični umeci i još »gutularniji« i vrišteći vokal nego kod prethodnika.
Distant su deathcore štafetnu palicu predali prvom zvučnijem imenu večeri, i to američkim Oceano, kojih nije bilo čuti već priličan niz godina, jer je od izlaska njihova posljednjeg albuma prošlo debelih pet godina. No studijsku šutnju Oceana ovaj je put bilo vrlo lako previdjeti, jer su prikazali odličan pozornički nastup, koji su poduprli još odličniji zvuk i aktivna publika. Pa, posve studijski mrtvi Oceano ipak nisu, jer su u Ortu predstavili i svježi singl Mass Produced, a i inače su Oceano zvučali mnogo, mnogo bolje te ponajprije razigranije i profesionalnije od prethodnika. Amerikanci su zvučali masivno i apokaliptično kao monolit iz Kubrickove 2001: Odiseja u svemiru, što su stvorili ponajprije snažnim utjecajima death metala, teškim breakdownima, grooveom, potresnim bubnjem i brutalnim vokalom Adama Warrena, koji je spretno i učinkovito povezivao i program. Prema viđenom i čutom Oceano su u izvrsnoj formi, i ako Mass Produced najavljuje novi album, on mora biti bez sumnje na radaru svakoga tko išta drži do ovog žanra.
Nakon kraće pripreme pozornice napokon je uslijedio dugo očekivani prvi co-headliner turneje, poljski magnati tehničkog death metala, koji su nakon svih peripetija iz prošlosti jači nego ikad prije (čemu je vjerojatno malo pridonijelo i Voggovo djelovanje u velikanima Machine Head). Decapitated doduše nisu stranci na našim pozornicama, jer kod nas nastupaju prilično često, ali ih je uvijek lijepo uloviti, pogotovo jer konstantno izdaju kvalitetno vrlo jake albume. Ništa drugačije ne vrijedi ni za aktualni Cancer Culture, s kojeg su Decapitated udarili naslovnom skladbom, a zatim odsvirali glavninu ploče. Zato je nažalost nedostajalo vremena za dulji izlet u prošlost, ali ništa zato, dobro je da bend predstavi novi materijal, pogotovo ako je tako jak kao Cancer Culture. Decapitated su unatoč lošijem početnom zvuku zvučnu sliku brzo namjestili i gurnuli ravno u vihor tehničkog death metala, kojem parira tek malo tko, a Poljaci idu još brže u uho i vratne mišiće zbog izdašne doze groove elemenata. Uz Decapitated je jasno da uživo možeš dobiti samo izvedbu na najvišoj razini, što su osigurali i ovaj put, samo što su ostali članovi gotovo malo problijedili uz ubojito dobro bubnjanje Jamesa Stewarta, bez sumnje najboljeg bubnjara benda barem od Krimha, ako ne i od Viteka naovamo. Daleko najizrađenije bubnjanje večeri, koje se nije oslanjalo samo na beskrajno blastbeatanje. Kao rečeno, zbog izdašne doze novog materijala nedostalo je vremena za starije, ali jasno nije izostao buldožerski Spheres of Madness uz koji je dvorana poludjela, a za još stariju slasticu pobrinuo se Nine Steps s prvijenca Winds of Creation. Decapitated su se prebrzo oprostili uz Iconoclast, tijekom kojeg je iz zvučnika zavijao i preljupki glasić Robba Flynna, no bučno zahtijevanog dodatka nažalost nismo dočekali.
Maratonsku večer kao zadnji su zaključili kanadski deathcore veličine Despised Icon, koji vrijede za jedne od otaca žanra, a kod nas smo ih zadnji put vidjeli u sklopu Never Say Die turneje davne 2009. godine. Despised Icon pravi su veterani žanra i kao njegovi (su)osnivači tako i zvuče – proto-deathcoreovski. U usporedbi s prethodnicima Kanađani su mjestimice tako ispali pomalo predvidljivo i jednolično, jer se njihova glazba oslanja ponajprije na sporiju brutalnost punu breakdownova, bubnjanje koje se izdašno oslanja na blastbeatove te dvostruki vokalni napad Alexa Eriana i Stevea Maroisa. Prvi je svojim jasno zvučećim growlom zvučao prilično hardcoreovski, dok je drugi brinuo za visoke krikove, brutalni gutularni growl i pig squealove. Despised Icon su nakon dobrog sata koncert rutinirano i uz visoku razinu energije zaključili sa Purgatory te i neznalicama i nesljubiteljima žanra, među koje se mogu ubrojiti i sam, dali do znanja da se i u deathcoreu može pronaći štošta zanimljivo.
Fotografije: Nina Grad
