Izdavač: Ear Music Records
Datum izlaska: 2017
Produkcija: Bob Ezrin
Trajanje albuma: 45.47 min
Žanr: Heavy Rock/Hard Rock
Ocjena: 8.0/10
Deep Purple se nakon četverogodišnje studijske stanke vraćaju s »Infinite«, jubilarnim, dvadesetim studijskim albumom, koji im je zbog zdravstvenih problema jedinog originalnog člana, bubnjara Iana Paicea, možda i posljednji studijski potez prije umirovljenja. Nije tajna da bi odlazak bilo koga iz trenutačne postave Deep Purple ujedno značio i kraj legendarne grupe. Za sada je doduše još sve otvoreno, iako nadolazeća turneja ima vrlo značajan naslov: ‘The Long Goodbye Tour’. Kako god, Deep Purple su danas jedan od rijetkih žilavih bendova iz zlatnog doba rock glazbe koji redovito svira na koncertnim turnejama, a pritom bez problema izdaje kvalitetne studijske albume, iako ne izlaze tako često kao nekoć. Od ‘velike trojke’ pionira teškog rocka preživjeli su i Led Zeppelin i nedavno umirovljeni Black Sabbath, iako se i oni već suočavaju s određenim tegobama starosti.
Ponajprije zato što je trenutačna verzija banda iznimno čvrst kolektiv još od 2002. godine, nema straha da bi ‘stari mačkci’ s »Infinite« promašili, jer je novi album po kvaliteti posve usporediv sa sjajnim prethodnikom »Now What?!« (2013), što znači da čuva njihovo karakteristično zvučno nasljeđe, a istodobno sadrži i poneko manje skladateljsko iznenađenje. Djedovi tvrdog rocka i dalje znaju udariti punom snagom, što dokazuju već uvodnim energetskim katalizatorom »Time for Bedlam«, koji nastavlja tradiciju snažnih otvaračkih skladbi Deep Purple. Tu su iskričave Morseove gitarske dionice, bogat zvuk Aireyevih hammond orgulja, Gloverove sočne bas linije, Paiceovi temperamentni bubnjarski prijelazi i Gillanovo karakteristično pjevačko junačenje. Tekstovi ostaju ‘standardni’, s introspektivnim nabojem, ponajviše na račun fatalnih žena i života rock glazbenika na dugoj turneji, a u manjoj mjeri sadrže i nešto društvene kritike.
Većina skladbi na albumu dovoljno je eklektična i istodobno sadrži dovoljno sočnih solaža da će zadovoljiti i najrazmaženije dugogodišnje fanove, koji su uvjereni da njihovi ljubimci i nakon gotovo pet desetljeća stvaranja još uvijek mogu ponuditi nešto novo. I ovaj put nekoliko puta baš lijepo iznenade i dokažu da se i nakon tolikih desetljeća još uvijek može stvoriti nešto osvježavajuće, dok većina njihovih još aktivnih vršnjaka radije reciklira stare hitove. Još tipičnije djelo za Deep Purple od uvodnog »Time for Bedlam« zahvaljujući Morseovu ikonoklastičnom rifu ispada u nešto sporijem ritmu vođeni »Hip Boots«, dok se »All I Got Is You« nakon početne suzdržanosti uz pomoć fantastične Aireyeve orguljaške solaže razvija u pravu hard rock/prog rock fuzijsku poslasticu. »One Night in Vegas« uspješno šeta negdje između bluesa i funka, dok za nešto nostalgičnog šarma ponajviše brinu Aireyeve klavirske dionice. Skladbe poput »Get Me Outta Here« lijep su dokaz da Gillanov vokalni karizma nakon svih tih desetljeća nije ni malo splasnula, iako su njegovi prodorni vrišteći nastupi već odavno stvar prošlosti.
Nagradu za najzanimljiviju i najosvježavajuću skladbu na »Infinite« nedvojbeno zaslužuje iznenađujuća progmetal poslastica »The Surprising« sa svojom mračnom atmosferom zbog koje pomalo podsjeća na remek-djelo »Vincent Price« s »What Now?!«. Dramatične harmonije između gitare i orgulja u srednjem dijelu lagano podsjećaju na Morseova postignuća s progrockerima Flying Colors. Ljubitelji tradicionalnije, hardrockerske Purple magije doći će na svoje uz funkom obojeni »Johnny’s Band«, dok je »On Top of the World« pod snažnim utjecajem Morseove gitarske kombinatorike, a stilski dosta podsjeća na neka postignuća iz druge polovice devedesetih. Gillanov kriptični recital usred skladbe zvuči kao još jedan od brojnih poklona nepogrešivom britanskom glumcu Vincentu Priceu. Udarni »Birds of Prey« sadrži kratak, ali zanimljiv prijelaz u eteričnu sekciju, gdje vladaju melankolične harmonije, dok Gillan demonstrira svoj najživlji vokalni nastup na cijelom albumu. Jedini promašaj na »Infinite« prilično je suvišna obrada The Doorsa »Roadhouse Blues« za koju bi bilo bolje da je izašla kao bonus skladba na singlu. Deep Purple su u karijeri doduše napravili nekoliko iznimno uspjelih obrada, no osim »Hush« i »Kentucky Woman« nisu im pridavali neku značajniju važnost da bi ih slučajno često uvrštavali na studijske albume. Za razliku od dugogodišnje tradicije, na »Infinite« nedostaje snažna završna skladba, što je zapravo i jedina stvar koju se albumu može zbilja upisati u minus.
Prvaci tvrdog rocka 2018. godine slavit će pedesetu obljetnicu osnutka, koju će zasigurno obilježiti na poseban način. Ako je »Infinite« njihov posljednji studijski album, oprostit će se svakako u velikom stilu, jer su stvorili iznimno dojmljivo ostvarenje, koje je u svakom pogledu dostojno njihove slavne ostavštine i lijep dokaz da i rockerske starine s tako golemom kilometražom još uvijek mogu ponuditi neke vrlo zabavne i pustolovne skladateljske ideje.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Time for Bedlam (4:35)
2. Hip Boots (3:23)
3. All I Got Is You (4:42)
4. One Night in Vegas (3:23)
5. Get Me Outta Here (3:58)
6. The Surprising (5:57)
7. Johnny’s Band (3:51)
8. On Top of the World (4:01)
9. Birds of Prey (5:47)
10. Roadhouse Blues (6:00) (obrada The Doorsa)
Postava:
Ian Gillan – vokal, orgulje
Steve Morse – gitara, prateći vokal
Roger Glover – bas gitara
Don Airey – klavijature
Ian Paice – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Bob Ezrin – dodatne klavijature, prateći vokal i udaraljke
Tommy Denander – dodatna gitara (8)
