Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Ear Music Records
Izdanje: 2017
Trajanje: 45:37
Ocjena: 4/5
Deep Purple se nakon četverogodišnje studijske stanke vraćaju s »Infinite«, jubilarnim, dvadesetim studijskim albumom, koji je zbog zdravstvenih tegoba njihova jedinog izvornog člana, bubnjara Iana Paicea, možda njihov posljednji studijski potez prije umirovljenja. Nije tajna da eventualni odlazak bilo kojeg člana trenutačne postave Deep Purple ujedno znači i kraj legendarne grupe. Zasad je doduše još sve otvoreno, iako dolazeća turneja ima iznimno slikovit naslov: ‘The Long Goodbye Tour’. Kako god, Deep Purple su danas jedan od rijetkih žilavih bendova iz zlatnog doba rock glazbe koji još redovito svira na turnejama, a istodobno bez problema izdaje kvalitetne studijske albume, iako ne izlaze tako često kao nekoć. Od ‘velike trojke’ pionira hard rocka preživjeli su i Led Zeppelin i nedavno umirovljeni Black Sabbath, iako se i oni već suočavaju s određenim tegobama starosti.
Ponajprije zato što je trenutačna postava benda iznimno čvrst kolektiv još od 2002. nadalje, nema straha da bi ‘stari mačkovi’ s »Infinite« opalili mimo, jer je novi album po kvaliteti posve usporediv sa sjajnim prethodnikom »Now What?!« (2013), što znači da čuva njihovo karakteristično zvučno nasljeđe, a istodobno donosi i poneko manje skladateljsko iznenađenje. Djedovi tvrdog rocka još uvijek znaju udariti punom snagom, što dokazuju već uvodnim energetskim katalizatorom »Time for Bedlam«, koji nastavlja Deep Purple tradiciju snažnih otvaračkih skladbi. Tu su iskričave Morseove gitarske dionice, bogat zvuk Aireyevih hammond orgulja, Gloverove sočne bas linije, Paiceovi temperamentni bubnjarski prijelazi i Gillanovo karakteristično pjevačko junačenje. Tekstovi ostaju ‘standardni’, s introspektivnim nabojem, ponajprije na račun fatalnih žena i života rock glazbenika na dugoj turneji, a u manjoj mjeri sadrže i nešto društvene kritike.
Većina skladbi na albumu dovoljno je eklektična i istodobno sadrži dovoljno sočnih solaža da će zadovoljiti i najrazmaženije dugogodišnje poklonike, koji su uvjereni da njihovi miljenici i nakon gotovo pet desetljeća stvaranja još uvijek mogu ponuditi nešto novo. I ovaj put nekoliko puta posve lijepo iznenade i dokažu da se i nakon toliko desetljeća još uvijek može stvoriti nešto osvježavajuće, dok većina njihovih još aktivnih vršnjaka radije reciklira stare hitove. Še tipičnije djelo Deep Purple od uvodnog »Time for Bedlam« zahvaljujući Morseovu ikonoklastičnom rifu ispada u nešto sporiji ritam uvedeni »Hip Boots«, dok se »All I Got Is You« nakon početne suzdržanosti uz pomoć fantastične Aireyeve orguljaške solaže razvije u pravu hard rock/prog rock fusionističku poslasticu. »One Night in Vegas« uspješno šeta negdje između bluesa i funka, dok za nešto nostalgičnog šarma ponajprije brinu Aireyeve klavirske dionice. Skladbe poput »Get Me Outta Here« lijep su dokaz da Gillanov vokalni karizmatični šarm nakon svih ovih desetljeća nije ni najmanje izblijedio, iako su njegovi prodorni vriskovi već odavno stvar prošlosti.
Nagradu za najzanimljiviju i najosvježavajuću skladbu na »Infinite« nedvojbeno zaslužuje iznenađujuća progmetalska poslastica »The Surprising« sa svojim mračnim ambijentom zbog kojeg pomalo podsjeća na remek-djelo »Vincent Price« s »What Now?!«. Dramatične harmonije između gitare i orgulja u srednjem dijelu lagano podsjećaju na Morseova postignuća s progrockerima Flying Colors. Ljubitelji tradicionalnije, hardrockerske Purple magije doći će na svoje s funkovski usmjerenim »Johnny’s Band«, dok je »On Top of the World« pod snažnim utjecajem Morseove gitarske kombinatorike, a stilski prilično podsjeća na neka postignuća iz druge polovice devedesetih. Gillanov kriptični recital usred skladbe zvuči kao još jedan od brojnih poklona nepogrešivom britanskom glumcu Vincentu Priceu. Udarni »Birds of Prey« sadrži kratak, ali zanimljiv prijelaz u eteričnu sekciju u kojoj kraljuju melankolične harmonije, dok Gillan demonstrira svoj najuživljeniji vokalni nastup na cijelom albumu. Jedini promašaj na »Infinite« poprilično je suvišna obrada The Doors »Roadhouse Blues« koja bi bolje prošla kao bonus skladba na singlu. Deep Purple su u karijeri doduše napravili nekoliko iznimno posrećenih obrada, no s iznimkom »Hush« i »Kentucky Woman« nisu im davali nikakav vrijedan spomena značaj da bi ih slučajno često uvrštavali na studijske albume. Za razliku od dugogodišnje tradicije, na »Infinite« nedostaje snažna završna skladba, što je zapravo i jedina stvar koja se albumu zaista može upisati u minus.
Trdorockerski prvaci će 2018. proslaviti pedesetu obljetnicu osnutka, koju će zacijelo obilježiti na poseban način. Ako je »Infinite« njihov posljednji studijski album, oprostit će se svakako u velikom stilu, jer su stvorili vrhunski uradak koji je u svakom pogledu dostojan njihove slavne ostavštine i lijep dokaz da i rockerski veterani s tako golemom kilometražom još uvijek mogu ponuditi poneku iznimno zabavnu i pustolovnu skladateljsku ideju.
Sastav
Ian Gillan – vokal, usna harmonika
Steve Morse – gitara, prateći vokal
Roger Glover – bas gitara
Don Airey – klavijature
Ian Paice – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Bob Ezrin – dodatne klavijature, prateći vokal i udaraljke
Tommy Denander – dodatna gitara (8)
Produkcija
Bob Ezrin
Popis skladbi
1. Time for Bedlam (4:35)
2. Hip Boots (3:23)
3. All I Got Is You (4:42)
4. One Night in Vegas (3:23)
5. Get Me Outta Here (3:58)
6. The Surprising (5:57)
7. Johnny’s Band (3:51)
8. On Top of the World (4:01)
9. Birds of Prey (5:47)
10. Roadhouse Blues (6:00) (obrada The Doors)
