Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1972
Trajanje: 37:25
Ocjena: 5/5
»Machine Head«, šesto studijsko ostvarenje legendarnih britanskih teških rockera Deep Purple, bio je njihov magnum opus kojim su početkom sedamdesetih trijumfalno zauzeli prijestolje najglasnijih i tehnički najrafiniranijih pionira tvrdog rocka/metala. Nijedan drugi album Deep Purple nije sadržavao toliko klasika, jer je grupa do danas na svojim koncertima izvela baš sve skladbe s ove monumentalne teškorockerske majstorije za koju je čak i hirovit gitarski virtuoz Ritchie Blackmore izjavio da mu je, uz »Deep Purple in Rock« (1970), najdraže studijsko ostvarenje ovog legendarnog engleskog rock kolektiva.
Koliko god to danas čudno izgledalo, nastajanje albuma »Machine Head«, koji je zbog nešto sirovije produkcije i općenito udarnijeg pristupa bio bliži ugođaju njihovog najžešćeg albuma »In Rock« nego eksperimentalnom prethodniku »Fireball« (1971), nije prošlo glatko, iako je nastajanje pojedinih kompozicija, uz različite izvore inspiracije, bilo gotovo mačji kašalj. Otvaračka klasika »Highway Star« nastala je, primjerice, kar u bendovom koncertnom autobusu, nakon što ih je netko u intervjuu pitao koliko brzo nastaju njihove skladbe, pa je dobar dio standarda s albuma »Machine Head« predstavljen već na turneji za »Fireball«.
Ovo legendarno studijsko ostvarenje, koje bi većina fanova ponijela sa sobom na pusti otok kad bi morala izabrati samo jedan album Deep Purple koji im najviše znači, bilo je manje udarno od »In Rock« i manje inovativno od »Fireball«, ali se ipak u srcima ljudi upisalo kao njihovo najdraže. Glavni čar albuma »Machine Head«, snimljenog u slikovitom švicarskom gradu Montreaux, gdje je kroz povijest uz Deep Purple nastupio priličan broj britanskih rock velikana, bio je naime u tome što su baš sve kompozicije na ploči bile začinjene izvanrednim skladateljskim perfekcionizmom, odgovarajućom produkcijskom ravnotežom, brzo pamtljivim glavnim motivima i naprosto zapanjujućom međusobnom kemijom legendarnog kvinteta, koji je uz emocionalno nevjerojatno intenzivne vokalne izvedbe pjevača Iana Gillana, Blackmoreove nepredvidljive gitarske vragolije, temperamentne orguljaške pasaže klavijaturističkog čarobnjaka Jona Lorda, razorne kanonade bubnjara Iana Paicea te kompleksne bas linije basista Rogera Glovera stvorio najsavršenije studijsko ostvarenje u povijesti postave Mark II, ako ne i cijele karijere.
Otvarački razarač »Highway Star«, prvo ostvarenje s albuma »Machine Head« koje je ugledalo svjetlo dana, ni nakon četiri desetljeća ne prestaje biti silovit početak albuma, koji i danas s više ili manje neuspjeha pokušavaju oponašati brojne tvrdorockerske i metalske grupe. Nakon stupnjevitog uvoda, u kojem Blackmoreov inovativni gitarski riff nemilosrdno reže zrak, a kroz Gillanovo pjevačko zavijanje pucaju stakla, nastupa trenutak za kataklizmični refren, koji se u tren oka usidri u memorijske receptore prosječnog ljubitelja dobre glazbe. U srednjem dijelu ne manjka žestokih okršaja Hammond orgulja i električne gitare, koji dodatno produbljuju užarenu atmosferu ovog supersonično navijenog evergreena. Ritchiejeva produkcija inovativnih gitarskih fraza, kao i putena fraza u melodramatičnoj instrumentalnoj sekciji, i danas je prava poslastica za uši. Gillanov tekst o fatalnoj ženi ne bi mogao biti tipičnije purpleovski.
Obavijen vragolastom atmosferom, »Maybe I’m a Leo«, koji se odnosi na Gillanov astrološki znak, iznenada uspori dotad navijeni tempo albuma, iako Paice i dalje oduševljava kao da se kladi, kompleksnim i kotrljajućim bubnjarskim prijelazima. Lordov klavir donosi suptilno osvježenje, dok Blackmore servira dva nebeska gitarska solaža koja su i danas prava nebeska mana u ušima štovatelja izvanrednog gitarskog talenta legendarnog čovjeka u crnom. Tvrdorockerski punjač energije »Pictures Of Home« tempo albuma ponovno vraća na bržu tračnicu, jer Blackmore pali ognjevitim gitarskim frazama kao da se kladi, dok Paice divljim bubnjarskim kroševima ruši sve pred sobom. Neutješni Gillanov vokal na izuzetno proživljen način pripovijeda priču o izolaciji i čežnji za domom. Postupno glavnu solističku inicijativu preuzima maestro Lord, koji priređuje nezaboravnu orguljašku orgiju, dok na kratko, ali temperamentno bas-gitarsko solo ne zaboravlja ni Glover. Ritchiejevo završno gitarsko solo unosi i nešto potrebne suptilnosti u ovaj udarni standard.
Na skladbi »Never Before«, koja je izašla i kao singl te je, suprotno očekivanjima benda, koji je bio uvjeren da će s njom doživjeti sljedeći veliki hit, komercijalno propala, ali je ipak uvjerila publiku da se isplati poslušati novi studijski album, legendarni kolektiv zaplovi u nešto funkom obojenije vode. Izmjena sporog i brzog tempa potkrijepljena je potentnim gitarskim frazama i moćnim bubnjarskim zamasima, dok Gillanov razigrani pjevački pristup, koji vrhunac doživljava u romantičnom refrenu, pripovijeda još jednu nesretnu ljubavnu priču. Lord se ovaj put jednako učinkovito snalazi na Hammond orguljama i električnom klaviru.
Slijedi legendarni »Smoke On The Water«, najveći hit njihove karijere i danas daleko najpoznatija skladba s albuma »Machine Head«. Steve Lukather, gitarist i pjevač grupe Toto, izrazio je u jednom intervjuu svoje razočaranje što Deep Purple još nisu u rockerskoj Kući slavnih. Po njegovu bi mišljenju već davno zaslužili mjesto u toj (pre)cijenjenoj američkoj ustanovi, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je glavni riff skladbe »Smoke On The Water« prvo što školarac nauči kad uči svirati gitaru. Nastanak ove nezaboravne rock klasike prati prilično zanimljiva priča o ključnoj inspiraciji, koja je neraskidivo povezana i sa samim tekstom o ‘dimu na vodi’.
Članovi benda prisustvovali su 6. prosinca 1971. u dvorani Casino usred Montreauxa nastupu legendarnog Franka Zappe te u prvim redovima uživali u veličanstvenom koncertnom nastupu nezaboravne glazbene ikone, sve do trenutka kad je zbunjeni posjetitelj koncerta u strop ispalio svjetlosnu raketu i izazvao požar. Nakon opće evakuacije dim se još dugo vio nad vodom, a promatrajući taj prizor kroz prozor hotela, iznenada se rodila inspiracija za njihovu najomiljeniju klasiku, koju ponajviše obilježava Blackmoreov ikonoklastični gitarski riff kojim stvaraju nabrijanu atmosferu. Gillanovo pjevanje super pjevnog refrena savršeno je spojeno s melodičnom gitarskom improvizacijom, potentnim bubnjarskim prijelazima i Lordovim pomalo suzdržanim orguljaškim finesama. On je zbog ‘podrezanih krila’ pri otvaranju vrata svog klavijaturističkog carstva bio i jedini član benda koji u ovu minimalistički obojenu klasiku nije bio do kraja zaljubljen.
No, sukladno tome, klavijaturistička legenda uz moćne orguljaške improvizacije se pošteno razmahne na evergreenu »Lazy«, koji je u usporedbi sa slavnim prethodnikom manje poznat Purple standard, ali zato na koncertima ništa manje omiljena klasika. Njegov monumentalni orguljaški uvod pobrine se za stupnjevanje vragolastog ugođaja u koji se uskoro uključe Blackmoreove inovativne gitarske fraze. Njih ubrzo proširi u brzoprsto bluesersko solo. Uz podršku snažnih bubnjarskih rafala brzo nastaje nezaboravan glavni motiv. Lordove orguljaške pasaže ovaj su put ipak glavna instrumentalna poslastica, dok Gillanov vokal, koji ovaj put pripovijeda pomalo crnohumoran tekst, upada tek u drugoj polovici skladbe. Legendarni pjevač usput si priušti i duhovito solo na usnoj harmonici.
Ognjeviti tvrdorockerski vrtuljak »Space Truckin’« do danas se afirmirao kao jedan od najomiljenijih koncertnih standarda, koji su u ‘zlatnim’ vremenima uz pomoć dugometražnih instrumentalnih jamova razvukli i na više od dvadeset minuta. Ponovno je u prvom planu snažna gitarska fraza, koja u sprezi sa šuštavim orguljaškim pasažama i kotrljajućim bubnjarskim prijelazima, kroz koje riče Gillanov zapanjujuće rastezljiv vokal, stvara kataklizmični ugođaj svemirskog leta brzinom svjetlosti. Gillanovo žestoko pjevačko režanje kojim dosegne nekoliko bezobrazno visokih visina i Rogerova temperamentna ponuda bas linija u sprezi čine glavni melodični izvor jedne od najudarnijih klasika Deep Purple.
Ponovno CD izdanje albuma »Machine Head«, koje je izašlo uz 25. godišnjicu izlaska, među bonus dobrotama sadrži fantastičnu baladu »When A Blind Man Cries«, koja bi nedvojbeno zaslužila mjesto na regularnom dijelu albuma da su tadašnja vremensko-prostorna ograničenja to dopuštala, jer je riječ o jednom od najljepših uradaka u cijeloj povijesti Deep Purple, kojeg se i danas povremeno sjete na koncertnim nastupima. Gillanovo neutješno pjevanje, koje je opet slika i prilika čovjeka slomljenog srca, na izrazito rafiniran ritmički način spojeno je s melankoličnim zvukom Lordovih Hammond orgulja, dok Blackmore uz pomoć plačljivog gitarskog solaža demonstrira svoju specifičnu suptilnost kojom će oduševljavati i u godinama kad više neće biti član Deep Purple.
»Machine Head« je zlatna kruna na vrhu najboljih studijskih ostvarenja Deep Purple i predstavlja vrhunac postave Mark II, koja je stvorila njihove i danas najomiljenije klasike. O tome da spada među najbolje rock albume svih vremena vrapci su na krovovima cvrkutali već ubrzo nakon njegova izlaska, a iako su Purpleovci kroz desetljeća na koncertnim nastupima određene evergreene, predvođene skladbom »Smoke On The Water«, već toliko oguljeli da se više ne bi moglo, album je kao cjelina i danas slika i prilika skladateljsko-aranžersko-virtuozne briljantnosti i savršenstva. Za kraj recenzije neka se spomene još jedna anegdota vezana uz susret Deep Purple i Franka Zappe, na koji su se prišiljeni fanovi početkom sedamdesetih lijepili jedan za drugim. Tijekom koncertnog izvođenja skladbe »Smoke On The Water«, ubrzo nakon vijesti da je Frank slomio nogu (uz brojne druge manje ozljede) jer ga je neki ludi i pijani obožavatelj tijekom nastupa gurnuo s pozornice, Gillan je viknuo »break a leg, Frank«, što se može čuti na kasnije objavljenom koncertnom albumu »Deep Purple in Concert« (1980).
Postava
Ian Gillan – vokal, usna harmonika
Ritchie Blackmore – gitara
Roger Glover – bas gitara
Jon Lord – klavijature
Ian Paice – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Deep Purple
Popis skladbi
1. Highway Star (6:05)
2. Maybe I’m A Leo (4:51)
3. Pictures Of Home (5:03)
4. Never Before (3:56)
5. Smoke On The Water (5:40)
6. Lazy (7:19)
7. Space Truckin’ (4:31)
