Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavačka kuća: Parlophone Records
Izdanje: 1968
Trajanje: 43:27
Ocjena: 3/5
Priča o nastanku prvijenca Deep Purple »Shades of Deep Purple« neizbježno je povezana s pričom o rođenju ove legendarne, višedimenzionalne britanske hard rock grupe. Uz brojne slavne podvige ‘zlatne’, tzv. Mark II postave, koju većina sljedbenika ovih teškorockerskih legendi i danas najviše cijeni, često se zaboravlja da je nekoć postojala originalna postava Deep Purple (Mark I), koja je svojom unikatnom mješavinom psihodelije, simfonike, bluesa i rocka igrala izuzetno važnu ulogu u razvoju ranih oblika teškog rocka, ali i progresivnog rocka. Iako ih danas gotovo jednako cijene pristaše heavy metala, hard rocka i progresivnog rocka, članovi Deep Purple i danas ne vole svrstavanje u pretince, što je s obzirom na to da je njihova glazba često prelazila žanrovske okvire posve razumljivo.
Sve je počelo kad je nekadašnjem bubnjaru grupe The Searchers Chrisu Curtisu sinula luda ideja da osnuje superzvjezdanu grupu imena Roundabout u kojoj bi se članovi neprestano mijenjali. Njegova vizija superzvjezdanog vrtuljka počela se polako ostvarivati kad je iz grupe The Artwoods kao svog prvog regruta doveo klasično obrazovanog svirača Hammond orgulja Jona Lorda. Lordu se ubrzo pridružio svojeglavi gitarski dragulj Ritchie Blackmore, koji se nakon nagovaranja ukorak vratio iz Hamburga kako bi se okušao na audiciji. Blackmore je već tada bio iznimno cijenjen povremeni gitarist, koji je iza sebe imao suradnje s raznim grupama poput The Outlaws, Neil Christian and The Crusaders te Screaming Lord Sutch. Curtisovo paranoidno ponašanje, koje je vrlo brzo izašlo na vidjelo, postajalo je sve nepodnošljivije, pa je na kraju bio primoran napustiti vlastiti projekt.
Lord i Blackmore, koji su u međuvremenu ustanovili da se njihovi stilovi sviranja nadopunjuju kao med i maslac na krušnoj kriški, ipak su odlučili nastaviti dalje s gradnjom na novo definiranog projekta Roundabout te su u bend u nastajanju doveli Blackmoreova starog znanca, basista Nicka Simpera (ex-Johnny Kidd and The Pirates). Na bubnjarsku stolicu trebao je prvotno sjesti Bobby Woodman, no tijekom audicija za pjevača, na kojima je izabran Rod Evans (ex-The Maze), dogodio se drukčiji razvoj događaja. Blackmorea je naime potpuno osvojio tek 18-godišnji Ian Paice, koji je prije toga zajedno s Evansom zarađivao za kruh u grupi The Maze, a bubnjarsko mjesto bilo je nakon audicije odmah njegovo. Paice je do danas još jedini preostali originalni član koji je sudjelovao u baš svim verzijama legendarne grupe. Tako je formirana originalna postava MK I Deep Purple, koja se s poletom bacila na snimanje prvijenca. Ime Roundabout ubrzo je nakon prvih koncerata završilo u smeću, a novi naziv grupe izabran je na Blackmoreov poticaj.
»Shades of Deep Purple«, koji je u domovini naišao na prilično mlak komercijalni odjek, dok je odziv na njega u SAD-u, ponajviše zahvaljujući hitu »Hush«, bio potpuno drukčiji, stilski je, zanimljivo, bio bliži psihodeliji i ranom progresivnom rocku nego hard rocku s kojim su nekoliko godina kasnije osvojili svijet. Većinom skladbi dominira fuzija masivnog i višeslojnog zvuka Lordovih Hammond orgulja, Blackmoreovih gitarskih umjetnina koje proizlaze iz bluesovske romantike i Paiceovih širokogrudnih bubnjarskih kroševa. Evansov melodični, klasični ‘staroškolski engleski’ pjevački pristup bio je ključan da im se već tako rano naširoko otvore američka vrata, dok je Simper osiguravao nespektakularnu, ali solidnu ponudu bas linija.
»Shades of Deep Purple« sadržavao je četiri autorske stvari i četiri obrade, među kojima je isticala prije spomenuta obrada Joea Southa naslova »Hush«, koju i danas izvode uživo. U osnovi je riječ o ugodnom pop rockeru s izrazito lijepim refrenom na krilima Evansova melodičnog vokala i ljubavnim tekstom, u kojem se lako osjećaju utjecaji Beatlesa. Sve je potkrijepljeno šuštavim zvukom Hammond orgulja i sladostrasnom Lordovom solažom u srednjem dijelu, koja je čak jedna od najslikovitijih u cijeloj karijeri ovog legendarnog klavijaturista. Unatoč Blackmoreovim bučnim gitarskim pasažama, »Hush« je praktički cijelo vrijeme poduprt gotovo plesnim ritmom, što omogućuje dobru zabavu i u mnogočemu je pridonijelo ranom američkom uspjehu.
Otvarački instrumental »And the Address«, na kojem se ističu sve prije nabrojene odlike pojedinih instrumentalista, bio je plod brojnih ranih jamova, što je kroz cijelu povijest Deep Purple postalo omiljena praksa stvaranja novih skladbi. »One More Rainy Day« još je jedna opuštajuća skladba s izrazito pjevnim melodičnim refrenom, koja uz podršku Lordovih punokrvnih orguljaških pasaža, Blackmoreovih bockavih gitarskih fraza i Paiceovih dobro odmjerenih bubnjarskih kroševa, pomalo iznenađujuće nije naišla na veći komercijalni odjek.
Slijedi progresivnorockerski hibrid »Prelude/I’m So Glad«. Uvodni dio je instrumentalistički obojena orgija, utemeljena na aranžmanu iz prvog dijela suite Šeherezada u izvornoj režiji klasičnog ruskog skladatelja Nikolaja Rimskog-Korsakova, koji je Lord vrlo vješto pretvorio u pravi orguljaški dvoboj između Hammondica i Blackmoreove električne gitare. Potonja je već tada rezala zrak neobičnom oštrinom, pa kasniji stilski prijelaz u hard rock uopće nije bio toliko iznenađujući. U drugom dijelu ovog zabavnog eksperimenta slijedi preljev u obradu »I’m So Glad« (originalno Skip James), koju su prije toga već obradili Cream. Evans i Paice su je obradili još u svojoj prethodnoj postavi The Maze. Deep Purple ugledali su se na verziju Creama, kojoj je njihova obrada u mnogočemu srodna, uz važnu razliku da je duža i da kao cjelina zvuči znatno tvrđe, dok razigrani Hammondi ponovno pomažu Paiceovim bubnjevima da diktiraju izrazito temperamentan ritam.
Nepredvidivim instrumentalnim meandrima obilježena progresivnorockerska orgija »Mandrake Root« još je jedna omiljena klasika Deep Purple, nastala kao rezultat dugog grupnog jama i možda od svih skladbi na ovom albumu najbolje svjedoči o kvaliteti originalne postave MK I. Instrumentalni jam u srednjem dijelu odlikuje se ponajviše zahvaljujući gastronomskoj Lordovoj orguljaškoj solaži i Paiceovu neukrotivom krotenju bubnjarske postave. I Blackmore sa svojom ponudom vrtoglavih gitarskih rifova dokazuje zašto je ubrzo postao cijenjen kao jedan od najboljih gitarista svih vremena. Na kasnijim koncertima to je postala jedna od onih Purple klasika koje su imali običaj razvući i na više od 20 minuta.
Vrlo posrećena obrada klasika The Beatles »Help«, koja se navodno svidjela čak i legendarnim Buhama, također je naišla na lijep komercijalni odjek kod Amerikanaca. Evansov melodični, klasični engleski vokalni pristup bio je kao rođen za pjevanje beatlesovskih klasika, dok Lordove orgulje ovom zimzelenu dodaju još dodatnu toplinu posebne vrste. Deep Purple ne bi bili veliki inovatori da sve to nisu začinili još kraćim instrumentalnim umetkom usred kojeg se ističe kratka, ali moćna gitarska solaža. Psihodelični standard »Love Help Me« tipičan je predstavnik veseljačkog i pozitivistički obojenog stila MK I s preskočnim ritmovima i Evansovim simpatično melodičnim vokalnim pristupom pod jakim utjecajem The Beatles. Ipak, unatoč prilično prozirnom ljubavnom tekstu, ne nazire se ni traga bilo kakve instrumentalne naivnosti.
Završni melankolični prog rock-blues hibrid »Hey Joe« (originalni autor Billy Roberts) još je jedna instant klasika Deep Purple, koja u instrumentalnom uvodu sadrži vojnički marš na bubnjevima, nazubljen slijed gitarskih fraza i gromoglasan sloj Hammond orgulja. Lordove orguljaške vragolije odlično se vežu na Blackmoreove neukroćene gitarske eskapade te sve zajedno dovode do bluesrockerski obojenog dijela u koji se uključuje i Evansov vokal. Pod teretom neočekivanog američkog uspjeha, originalni pjevač Purplea ovdje s bluesovski začinjenim pristupom prvi put izraženije demonstrira svoju često previđenu vokalnu varijabilnost. Sve to cijelo vrijeme prate masivni slojevi Hammondica, dok je Blackmoreova gitarska solaža ovaj put možda čak i najbolja na cijelom albumu. Iako je originalni tvorac »Hey Joe« bio Billy Roberts, bendu je pri adaptaciji glavni nadahnuće bila obrada u režiji Jimi Hendrix Experiencea iz 1966.
Psihodelično obojen prvijenac Deep Purple vjerno je zrcalo originalne postave Mark I, za koju je bilo karakteristično da je sa svakim sljedećim izdanjem skokovito napredovala u razvoju, a danas je prije svega zanimljiv svima koji istražuju korijene heavy metala, hard rocka i progresivnog rocka. Unatoč tome što ne odražava kasniji znatno teškorockerskiji pristup po kojem su postali prepoznatljivi, »Shades of Deep Purple« bolji je prvijenac od mnogih dostignuća usporedivih legendarnih grupa i s gledišta zapanjujuće brze stilske evolucije Deep Purple izuzetno je vrijedan dokument njihovih ranih dana.
Ova recenzija posvećena je Jonu Lordu (1941-2012).
Postava
Rod Evans – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – Hammond orgulje, klavijature, prateći vokal
Nick Simper – bas gitara, prateći vokal
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Derek Lawrence
Popis skladbi
1. And The Address (4:37)
2. Hush (4:25)
3. One More Rainy Day (3:39)
4. Prelude: Happiness / I’m So Glad (7:20)
5. Mandrake Root (6:08)
6. Help (6:00)
7. Love Help Me (3:48)
8. Hey Joe (7:32)
