Deep Purple: The Book of Taliesyn

0 84

Izdavač: Harvest Records
Datum izlaska: listopad 1968. (SAD) / lipanj 1969. (Velika Britanija)
Produkcija: Derek Lawrence
Trajanje albuma: 43.57 min
Ocjena: 7.5/10
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock


»The Book of Taliesyn« bio je drugi studijski album engleskih hard rock kolosa Deep Purple. Oni su se 1968., nakon izlaska prvijenca »Shades of Deep Purple«, koji je prvo izašao za američko tržište, našli u čudnoj situaciji: u SAD-u su na krilima singla »Hush« već važili za zvijezde, dok ih na britanskom tlu gotovo nitko nije ni primijetio, a netko jedva da je uopće znao da postoje. Članovi benda nisu si s time razbijali glavu pa su odlučili da će na svom drugom studijskom ostvarenju, koje su, slično kao i prvijenac, snimili pod priličnim vremenskim pritiskom i uz brojne umjetničke blokade, kad je često nedostajalo inspiracije, još više izbrusiti i proširiti svoj dotadašnji stil, obilježen fuzijom psihodelije i blues rocka te ranih oblika progresivnog rocka i teškog rocka.

Svoju prepoznatljivu aranžersku osobinu, da jednostavnim skladbama dodaju raskošne aranžmane ili dulje instrumentalne jam dionice, Deep Purple su na »The Book of Taliesyn« još više proširili, tako da je njihov zvuk postao još kompleksniji i nepredvidljiviji u prog rock maniru. Na odlučan instrumentalni i skladateljski poticaj klavijaturista Jona Lorda i gitarista Ritchieja Blackmorea većina je kompozicija na ovom studijskom ostvarenju zvučala manje psihodelično i osjetno tvrđe nego na prvijencu, pa do njihova kasnijeg prepoznatljivog hard rock izraza, koji se pobjednički razvio nakon prve izmjene članova, nije bilo daleko.

Kao i na prvijencu, i na »The Book of Taliesyn« uključili su četiri autorske skladbe i četiri obrade drugih izvođača, za koje su se nadali da će im barem u SAD-u donijeti komercijalni uspjeh. Glavni razlog zbog kojeg su Deep Purple u originalnoj, tzv. Mark I postavi svirali obrade drugih izvođača krio se u tome što se tadašnjoj izdavačkoj kući njihov autorski materijal činio premalo komercijalno zanimljiv, dok je članovima originalne postave u studiju, gdje su se najradije zabavljali sviranjem dugometražnih jamova, često nedostajalo nadahnuća za svježe skladateljske ideje. Lord sa svojim virtuoznim vragolijama na Hammond orguljama, ‘čovjek u crnom’ Blackmore s razornom ponudom gitarskih rifova i Ian Paice sa svojim već tada divljim obračunavanjem s bubnjevima ponovno su bili ključni nositelji zvučnog kolaža Deep Purple Mark I postave, dok je tehnika basista Nicka Simpera bila dovoljno kompleksna za rane prog rock eksperimente. Ključni faktor pri prodoru na američko tržište bio je inače pjevač Rod Evans sa svojim izrazito melodičnim vokalnim pristupom, izgrađenim u klasičnoj beatlesovskoj pjevačkoj školi.

O tome da je »The Book of Taliesyn« ambiciozniji uradak od svog prethodnika može se zaključiti već iz umjetničkog omota i samog naslova albuma, koji potječe iz srednjovjekovnog rukopisa. Taj je rukopis navodno nastao u 14. stoljeću i trebao bi sadržavati stihove koji se pripisuju legendarnom britanskom bardu Taliesinu, koji je živio u 6. stoljeću i svojim je pjevanjem navodno zabavljao najmanje tri različita keltska kralja. Perfekcionist Ritchie Blackmore oduvijek je obožavao sve što je mirisalo na mističnost i tajanstvenost, pa ne čudi da je bio vrlo aktivan u skladateljskom i produkcijskom procesu oko ovog albuma, koji je ponovno producirao Derek Lawrence. On je osigurao znatno bolju produkciju nego na prvijencu, prije svega osjetno puniji i življi zvuk.

Psihodelično-hard rock hibrid »Listen, Learn, Read On«, koji se zbog teksta može promatrati i kao naslovna skladba i kojem nekako nije bilo suđeno da postane purple klasik, za uobičajene, brzinom prilično više ‘navijene’ Deep Purple teškorockerske standarde vrlo je netipičan otvarač, jer je uglavnom postavljen u srednji tempo, gdje Paice na bubnjevima djeluje neobično repetitivno i općenito, usprkos lijepo pjevnom refrenu, ima prilično suzdržan razvoj događaja. Evansu u refrenu s pratećim vokalima lijepo pomažu Lord i Simper, dok se Blackmore nekoliko puta pošteno razbjesni sipajući bockave gitarske fraze. Lord melankoličnim orguljaškim hirovima unutar kompozicijskog kostura unosi i elemente psihodelije.

Zanimljivi prog rock eksperiment »Wring That Neck« (u Americi je izašao pod naslovom »A Hard Road«)  jest, slično kao »And the Address« na prvijencu Deep Purple, jedini instrumental na albumu. Odlikuje ga kombinacija prepredenog orguljaškog motiva i nakostriješenog gitarskog rifa, što s vremenom vodi do Lordove orguljaške orgije i još jedne Blackmoreove duhovite solističke gitarske predstave. Ovo prekrasno instrumentalno ostvarenje zaslugom spomenutog dvojca i kao uvijek uvjerljive Paiceove bubnjarske dramatike sadrži brojne instrumentalne finese po kojima će Deep Purple slovjeti i u nastavku karijere.

Pop rock standard »Kentucky Woman«, koji je izvorno stvorio Neil Diamond, bio je na sjevernoameričkom tlu (SAD i Kanada) hit singl, iako nije ponovio uspjeh svog prethodnika »Hush«. Deep Purple su od relativno jednostavnog pop rockera stvorili pravo hard rock ostvarenje s gromoglasnom ponudom gitarskih rifova i kompleksnim vremenskim prijelazima nad kojima caruju Lordovi sjajni orguljaški čarobnjaštvo. U prvom je planu lijep, višeglasjem ovjenčan melodični refren, koji je kao stvoren za Evansov pjevački pristup. I zahvaljujući ljubavnom tekstu o ženi iz Kentuckyja izrazito je prilagođen američkom ukusu.

Ambiciozna prog rock suita »Exposition/We Can Work It Out« još je jedan zanimljiv stilski hibrid, koji u prvom dijelu sadrži drugu temu Beethovenove 7. simfonije. Nju je Lord lukavo preodjenuo u pravu orguljašku kanonadu, dok je drugi dio obrada popularne klasike The Beatles. Ona doduše nije tako uvjerljiva kao njihova izvrsna verzija »Help«, ali je na krilima Evansova melodičnog pjevanja ipak dovoljno zanimljiva da će se i danas svidjeti čak i najvećim Beatles puristima. Kao što su Deep Purple uvijek znali, relativno jednostavnu skladbicu protkali su kompleksnim aranžmanima i odveli je u potpuno nepredvidljive vode. Odluka o ponovnoj obradi Beatles klasike navodno je pala nakon što je Paul McCartney izjavio da mu se svidjela Deep Purple verzija »Help«.

Psihodelični eksperiment »The Shield« bio je još jedno zanimljivo ostvarenje, koje je savršen odraz Mark I stila na koji su već godinu dana kasnije stavili križ. Mračno ozračje i tekst sadrže slutnju zalaza hipijevskog pokreta, koji se tada nalazio na vrhuncu. Blackmoreove šaljive gitarske fraze potkrijepljene su nježnim klavirom i smirenim ritmičkim finesama, dok Evans za mikrofonom ovaj put zvuči neobično mrko. Paice je ovdje namjerno zamijenio prave bubnjeve improviziranim udaraljkama kako bi stvorio još dublje psihodelično ozračje.

»Anthem« je još jedno ambiciozno, obično pomalo previđeno ostvarenje, gdje se na račun kombiniranja pastoralnih aranžmana na Blackmoreovoj akustičnoj gitari i orkestralnih aranžmana pod Lordovom palicom može govoriti o ranom progresivnom rocku. Središnja melodija predvođena refrenom izrazito je romantična i hipnotična. U nastavku slijedi fuzija srhljivo obojenog zvuka orgulja i baroknih orkestralnih aranžmana uz koje bi zaplješkao i Johann S. Bach, dok ‘čovjek u crnom’ tka neutješnu gitarsku solažu. Sve zajedno po strukturi pomalo podsjeća na originalnu verziju King Crimson.

Završna, više od 10-minutna obrada popularnog standarda Ikea i Tine Turner naslova »River Deep, Mountain High«, koju su preodjenuli u epsku košulju, jedan je od najzabavnijih Deep Purple Mark I eksperimenata uopće i zasigurno najneobičniji što se tiče inovativnih interpretacija djela drugih izvođača. Lord je ovaj put za epski intro iskoristio središnji motiv klasike Richarda Straussa Also sprach Zarathustra, što je 1968., kad je izašao klasični znanstvenofantastični film 2001: Odiseja u svemiru, nedvojbeno bio prilično komercijalno obojen potez. Legendarni klavijaturist temeljito je preradio poznati, pobjednički, epski motiv na orguljama i na gastronomski ga način iskoristio kao uvod u vokalno obojeni drugi dio u kojem Evans uz pomoć izvrsnih pratećih vokalnih harmonija pokušava eksperimentirati i s unošenjem mrvice souła u svoj vokal, što mu ne leži baš najuvjerljivije. Iako se to zbog njegove kompleksne naravi danas čini prilično neobičnim, Deep Purple su ovu s eksperimentalno-pustolovnog aspekta prilično zanimljivu obradu u skraćenoj i prilagođenoj verziji izdali i kao singl.

»The Book of Taliesyn« predstavlja osjetan umjetnički napredak u usporedbi s prvijencem Deep Purple i dokazuje da su članovi ove legendarne skupine bili u neprestanom evolucijskom pogonu kad je riječ o oblikovanju prepoznatljivog zvuka i razvoju inovativnih skladateljskih ideja. Iako je bend bio u naglom kreativnom usponu, album je komercijalno na britanskom tlu potpuno propao, dok je i američki odaziv bio ispod očekivanja. Između Lorda, Blackmorea i Paicea s jedne te Evansa i Simpera s druge strane već su se počele pojavljivati prve nepremostive razlike oko daljnjeg stilskog smjera.

Autor: Peter Podbrežnik


Popis skladbi:
1. Listen, Learn, Read On
2. Wring That Neck
3. Kentucky Woman
4. Exposition/We Can Work It Out
5. Shield
6. Anthem
7. River Deep, Mountain High

Postava:
Rod Evans – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – Hammond orgulje, klavijature, prateći vokal, orkestralni aranžmani na “Anthem”
Nick Simper – bas gitara, prateći vokal
Ian Paice – bubnjevi

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići