Nastupaju: Deep Purple, No Bros
Lokacija Wiesen / Festivalgelände / Austrija
Datum: subota, 8. 7. 2006
Dan nakon Legends Of Rock! Jutro u kampu! Uuuu, glava! Kao da je preko nje prešao tenk. Emerson je prošle noći pomeo konkurenciju! Jutarnja šetnja kroz Wiesen odlično je došla kao dio laganog, postupnog dolaženja k sebi. Ionako nitko neće ništa propustiti ako si takvu jutarnju šetnju kroz Wiesen u životu nikad ne priušti. Wiesen je “patuljasto” mjesto, bolje rečeno selo, u kojem žive mali ljudi koji žive “mala djela” i govore “male riječi”. Nespojivo s utripom slovenstva kakav poznajem. Wiesen je selo koje, eto, ima dvije crkve, uz njih divovsku lipu, frizera, čak i gradsku vijećnicu (!), poštu, trafiku, trgovinu mješovitom robom i regulirani potok iz 1937., koji vječno zarobljen u kanalu teče kroz selo, sramotan podsmijeh čovjeku i njegovom podjarmljivanju prirode! Bljak!
Odmah na odvojku s glavne ceste koja vodi prema glavnom ulazu u ovogodišnji festival u Wiesenu nalazi se restoran koji nikako ne posjećujte! Kad dođeš i sjedneš da bi nešto prigrizao, konobarica preko šanka dovikne “Bitte!!!”. Nakon toga je zamoliš za jelovnik i shvatiš da je to u najvećoj mjeri pizzeria. Hmm… U svakom slučaju, pomiren s činjenicom da su austrijske pizze jednostavno duplo skuplje nego kod nas i svjetlosnim godinama daleko od kvalitete onih koje se peku u Sloveniji, gladan da bi pojeo i sve dosadne muhe ovog svijeta, ipak naručiš. Naručiš pizzu i nakon sat vremena čekanja ta ista konobarica dođe pitati koju si pizzu, za ime Boga, naručio? Tako smo si Peter i ja odzviždali slovenski evergreen “Kje so tiste stezice”, platili piće i ljubazno rekli “ljubaznoj gospođi” da idemo natrag na festival po “doggy bag food” i da smo izgubili sav “gušt” za pizzu. U 17:30 pojavljujemo se na šalteru i tu nas razveseli Wal, koji nam daje VIP ulaznice za Deep Purple, što nismo očekivali ni u snovima. Nevjerojatno je kakvo je zadovoljstvo raditi s promotorima iz zapadnog dijela Europe.
NO BROS: 20.00 – 20.45
Predgrupa No Bros otvorila je događaj! U tome je bilo poprilično simbolike. Riječ je naime o reunionu postave nakon 20 godina potpunog mirovanja. Također, bend je prošle godine objavio come back mini EP “Mighty And More” (2005) i trenutno je u fazi snimanja novog albuma. Kleni hard rock rifovi, začinjeni odličnom mjerom melodike, savršen melodični vokal koji je žario trzajućom snagom i prisutnost topovske ritam linije odmah su uvjerili da je riječ o majstorskom hard rock bendu iz Austrije koji se može pohvaliti statusom pravih legendi. Nevjerojatno klasično engleski pristup zauzima njihov izričaj. Da nisam znao odakle su, proglasio bih ih stanovnicima Velike Britanije, a o odličnom engleskom akcentu koji posjeduje pjevač No Brosa da i ne govorim. Uz klasično izrezbarene hard rock rifove tu su još i klavijature, svakako orgulje, i heavy veselica ljubitelja kobasica i kupusa, ili preciznije naših sjevernih susjeda, tako je započela. No Bros su sjekli ukupno 45 minuta. Njihov nastup bio je intenzivan i silno proživljen. Lako se dalo primijetiti da su dečki gladni koncertiranja pa nisu nimalo škrtarili s energičnošću i nepopustljivošću na pozornici. Naravno, burne reakcije domaće publike dodatno su ih potpirivale i bilo je prelijepo promatrati nabijeni plato od cca 4000 ljudi koji oduševljeno skandira i aplaudira tijekom nastupa svojih miljenika, koji su nakon 20 godina ipak ustali od mrtvih. Postava Enzinger (vokal), Schubert (gitara), Opperer (klavijature), Ausserhofer (bas gitara) i Heumader (bubnjevi) ponudila je odličan zvuk i savršenu mjeru uigranosti. Od cjelokupnog materijala posebno je impulzivno odjeknula skladba sporijeg tempa Be My Friend. Dečki su koncert stupnjevali iz minute u minutu pa je vrhunac doživio baš pred kraj, kad su odžgali Hungry For A Good Times, za njom obradu Boba Dylana Mighty Quinn i zaključili odličan koncert dodatkom Heavy Metal Party. Ukratko, s No Bros se k životu vraća bend koji obilježava klasičan pristup hard rocku velikih rifova, ukusna bombastičnost i epičnost koje unose melodični hard rock ukrasi, s osjetnim previsima prema dobrom starom N.W.O.B.H.M.-u, što samo dokazuje kada su No Bros rođeni. Dečki su danas smireni gospoda i čupavce u Spandexu danas na pozornici zamjenjuju ošišani muškarci u lijepo zakopčanim košuljicama, koji ipak nisu zaboravili kako se prašu pravi rifovi! Izbor predgrupe od strane organizatora bio je odličan i No Bros su nam do kraja ugrijali uši!
DEEP PURPLE: 21.15 – 23.05
No no! Takvu grozničavu euforiju pred bilo kojim bendom festivala Legends Of Rock prošle večeri nije se moglo osjetiti. Prostor se maksimalno napunio ispod šatora i brojao je sigurno 5000 glava. Ako dodamo i one koji su koncert gledali sa zelenice i iz vreća za spavanje, provirujući kroz drveće potpuno na vrhu prostora, te im pridodamo još i “VIP-ovce” na balkonu, dobijemo nekih 6500 ljudi sveukupno, koji su došli navijati za legende. Osjetilo se da će Deep Purple (opet) dočekati pravi zagriženi i vjernošću bendu vječno predani fanovi. Kamo god si se okrenuo, prostor su punili ljudi krepko preko 50 godina, što je samo potvrđivalo zagriženost i vjernost jednom od najlegendarnijih bendova u povijesti rock glazbe, koji je zapravo u velikoj mjeri sam izgradio rock.
Kakav uvod priprema naš stari dobri Paice? Hoće li opet solistički stupnjevati uvodni ritam i odvesti nas u Highway Star ili? Tu su! Narod ih bučno pozdravlja! Paiceov “rolling” i? Dečki upadaju u Pictures Of Home. Štimung je praktički odmah “iz prve” bio savršen. Klasik je ispao nostalgično i sam početak najavio je da će ovaj put koncertno druženje s legendama biti ono pravo. Bend nije dugo čekao s predstavljanjem prošle godine izdanog albuma “Rapture Of The Deep” (2005) i nastavio je vatreno s Things I Never Said. Slijedili su klasici Hush i Strange Kind Of Woman i prvi dojam pokazao se točnim. Posebno je iznenadio Ian Gillan, koji je prvo i prvo napravio novi veliki osobni iskorak i smršavio tako da je izgledao nevjerojatno stasito, kao da čovjek ima 40 godina manje nego što ih zapravo ima. Ove godine napunit će 61 (20.08.2006. i zagonetka za vještice: Maybe he is a leo,… or maybe he is not…) i odlično se drži. Istina, Gillan što se vokala tiče više dugo nije Gillan iz sedamdesetih, ali dobro. Tko je od njegovih vršnjaka danas još u formi iz sedamdesetih? Glenn Hughes vjerojatno jedini. Još tko? Ukratko, čovjek je spretno upravljao kroz vokalne glazbene forme i pazio da u visokim tonalitetima zadrži snagu vokala, tako da je jako skratio “screamove” ili ih je s improvizatorskom žilicom odvozio u dubljem tonalitetu. Ukratko, spretno rutinski iskusno. Uvijek nasmiješeni Ian Gillan nekoliko nas je puta do kraja nasmijao svojim izjavama tijekom koncerta, a posebno kad je tijekom Lazy i kasnije u nastavku (je li to bio Space Truckin’) umjesto “screamova” “kokodakao”. Odlično je došla pjesma Rapture Of The Deep, koja je neka vrsta adekvata ili novodobnog Perfect Strangers. S dobrom mjerom simfonijske epičnosti, odjeven u arapski melos, prvi je put uozbiljio prisutne i odveo ih u kratko stanje transa, osobito u izlaznom dijelu. Slijedio je povratak na realno tlo s najboljim mogućim izborom. Legendarna napeta kanonada Fireball, koja se nakon deset godina ponovno našla na set listi. To je bio prvi mini vrhunac koncerta. I Steve Morse se razživio tijekom ove pjesme i svoju raspoloženost od tu naprijed kroz koncert samo je stupnjevao. Glover je neprestano potpirivao publiku i dečki su djelovali kao da su stvarno došli opčarati i pretvoriti Wiesen u prah. Svirali su punom parom i na pozornici vidno uživali gledajući nabijenu dvoranu u kojoj su se pod njihovim klasičnim taktovima ljuljale glave okolo. Koliko su Purple i danas omiljeni i popularni dokazivao je osobito Ian Gillan, kojem je svakim gestom ili pokretom uspijevalo natjerati ljude pod pozornicom na suradnju. Narod je pjevao s bendom, a istodobno je na Gillanov znak usklađeno vitlao rukama u zraku kad god bi se Gillan za to odlučio (pogotovo tijekom divljih Aireyevih solaža na klavijaturama).
Bend je začinio set listu uključivanjem Lazy i When A Blind Man Cries. S njima se koncert polako prevagnuo u drugu polovicu. Nakon bezprimjernog šaljivčenja tijekom Lazy slijedilo je otrežnjenje uz solo Dona Airey, koji je čovjek završio uključivanjem glavne teme iz filma Star Wars. Naravno, kako je običaj kod Deep Purple, stvar sa Skywalkerom i Yodom nije se tek tako završila, nego je Airey pri kraju prefinjeno nepredvidljivo prešao u uvodni Hammond dio Perfect Strangers, vjerojatni atmosferični vrhunac koncerta. Tome je u velikoj mjeri pridonijela i posebna reflektorska “bijelo treperava transcendentalna” rasvjeta tijekom izvedbe same skladbe, a začinio ju je i sam Ian Gillan, koji se vrtio tijekom solaže po pozornici u stilu najspretnije trbušne plesačice. Bombastičnost i epska veličina skladbe u Perfect Strangers uvijek su maksimalno pojačane na koncertnim nastupima Purple.
Gillan je navukao staru dobro poznatu šarenu košuljicu bez rukava i u njoj je opet podsjećao na slovenske narodne običaje, odnosno na našu staru majku u “fertahu” koja je u izbi upravo dobro skuhala žgance. Perfect Strangers bio je početak završne opće koncertne veselice! Za njim su naime slijedili neosporni ultimativni klasici s albuma “Machine Head” (1972). Među njima Space Truckin’ i Highway Star, u kojima su Deep Purple samo potvrdili svoje odlično raspoloženje, jer su se doista zabavljali na pozornici dok su svirali i pritom svirali s impozantnom dovršenošću i intenzitetom, kao da je riječ o sudnjem danu. Posebno je u tim skladbama na sebe skrenuo pozornost Ian Paice, koji je napao bubnjeve s osobito čvrstim intenzitetom i zamahom. Ohoho! Glover u pauzi mijenja Vigier bas gitaru za legendarni Rickenbecker, originalni Rickenbecker kojim je snimljena ploča “Machine Head”. Zamirisalo je na dim. Bez okolišanja! Udarac iz prve. Nezaboravni riff, riff koji je vjerojatno do sada sviran najviše puta na planetu Zemlji. Lekcija iz učenja. Čemu ga uopće naslovljavati. “Dim na vodi”. Nezaboravno! Kraj regularnog dijela.
Dečki su se vrlo brzo vratili na pozornicu. Nakon nekoliko minuta zabavnog međusobnog improvizatorskog ugađanja to je spontano prešlo u izvedbu očekivanog klasika. Black Night ili Speed King? Prva od njih dvije. Svakako očekivan završetak, koji je za kraj razveselio ionako do kraja podivljalo općinstvo.
Deep Purple su me osobno iznenadili. Očekivao sam rutinu. A bilo je više od toga! Dečki doslovno “žare”! Žare kao klinci. Očito smo imali sreće s posjetom, jer je prije dva dana njihov koncert u Innsbrucku pratila kiša i Deep Purple su i tamo ostavili mnoštvo kiselih lica, sa svojim vlastitim kiselim licem (čitaj: koncertnom izvedbom). Kemija između publike i benda tijekom koncerta bila je izvanredna. Nije se čuo nijedan kiks. Purple su, kao i uvijek, oduzimali dah svojim poznatim zaštitnim znakovima. Besprijekorni solo dijelovi i preljevanje između pjesama kroz duhovite upade improvizacija. Jedinstvena energija i snaga koju mogu dočarati samo jedinstveni i nezaboravni Deep Purple. To je jednostavno bio događaj na kojem je očito bila ponuđena mogućnost da se sve skupa slije u koncertni optimum. Deep Purple su jednostavno kraljevali u svom sjaju. Nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti, dečki. Možda bi bilo lijepo da opet iznenadite kojim “zaboravljenim” klasikom s ploča “In Rock” (Living Wreck, Blood Sucker, Flight Of A Rat) ili “Fireball” (Mule, No, No, No ili No One Came). Hvaljeno božanstvo “Rock”! Odsvirali ste, pak, praktički cijeli “Machine Head”! Moj naklon.
NO BROS:
1. Ready For The Action
2. Good Morning Sir
3. Manifest Your Destiny
4. Hello Hello
5. Be My Friend
6. Blind
7. Hungry For Good Times
8. Solo Drums
9. Mighty Quinn
10. Metal Thanx
—dodatak—
11. Heavy Metal Party
DEEP PURPLE:
1. Pictures of Home
2. Things I Never Said
3. Hush
4. Strange Kind of Woman
5. Rapture of the Deep
6. Fireball
7. Wrong Man
8. Steve Morse’s solo
9. The Well-Dressed Guitar
10. Junkyard Blues
11. When a Blind Man Cries
12. Lazy
13. Don Airey’s solo
14. Perfect Strangers
15. Space Truckin’
16. Highway Star (with Steve & Roger jam leading intro)
17. Smoke on the Water
—dodatak—
18. Black Night
