Mjesto: Stadion Ernst Happel / Beč / Austrija
Datum koncerta: 13.07.2006
Broj posjetitelja: 50
Cijena karte: 95,72 € (cijena stajanja)
Naš Rolling Stones dan počeo je u 7 ujutro, kad je 5 autobusa pod vodstvom našeg narodnog heroja Concert Freaka krenulo iz Slovenije prema Beču, gdje smo nekoliko sati poslije svjedočili veličanstvenom i nezaboravnom događaju.
Dobili smo dozu od dobrih dva sata čistog, vrhunskog Rock&Rolla i spektakularnog ˝performansa˝ još uvijek najvećeg Rock&Roll benda na ovoj zemaljskoj kugli.
Autobusi su bili puni fanova svih generacija, od srednjoškolaca koji su, pretpostavljam, kao i ja legende prvi put vidjeli uživo, pa sve do najzagriženijih fanova koji godinama idu na njihove turneje. Treba posebno spomenuti gospodina koji je Rolling Stonese prvi put vidio davne 1969. Zajedno s Bečom doživio je njihove koncerte dvanaest puta. Svaka čast.
U Beč smo stigli oko 14 sati i nakon nekoliko komplikacija pronašli parkiralište za autobuse. Kako su na stadion počeli puštati u 17:30, vremena je bilo napretek.
˝Merchandising˝ štandovi grupe radili su punom parom. Činjenica je da je Jezik (vrijedan velikog početnog slova) najpoznatiji i najprodavaniji logotip na svijetu. Oko Ernst Happel Stadiona mogla sam tako vidjeti sve moguće varijante Rolling Stones majica. Našli su se i fanovi u Rolling Stones hlačama.
U 17:30 na stadion su počeli puštati prve posjetitelje. Prošlo je još nešto vremena prije nego što sam mogla podići akreditaciju, ali napokon sam uspjela dobiti kartu. Nakon rutinskog pregleda osobne prtljage uputila sam se na tribinu i zauzela svoje malo, neudobno sjedalo na VIP tribini. Sad je bilo vrijeme da stadion razgledam iznutra, u pravom smislu riječi.
Pred nama se dizao golem pozornički kompleks. Odmah mi je bilo jasno da su Rolling Stones bend koji voli što veći kontakt s publikom. A ta pozornica to i omogućuje. Na samoj pozornici dižu se nekakvi balkoni za koje je potrebno kupiti ˝on stage˝ kartu. Još je zanimljivija pista koja se iz sredine pozornice zabija duboko u unutrašnjost, izravno među posjetitelje, i seže gotovo do tribine. Završava je mala pozornica (takozvana B-stage) na kojoj su odsvirali 3 komada. Osjećaj je takav da je koncert na tribini doista bezličan. Pozornica daleko, doduše imaju ogroman ekran, ali to je ipak drugačije nego kad stojiš pod pozornicom.
U 19:30 pozornicu je zauzelo biće imenom Paolo Nutini. Zbog pomaknutog datuma očito je bilo teško pronaći neku poznatiju predgrupu. Kako su našli tog mladića, teško bih rekla.
Kako sam se poslije raspitala na njegovoj internetskoj stranici, ima tek 18 godina. Nije loše da se na početku karijere otvara koncert za grupu poput Rolling Stonesa.
Njegova glazba i nastup lagano su podsjećali na Jamesa Blunta u manje plačljivoj, rockerskijoj izvedbi. Teško je reći je li doista zagrijao publiku, mene je ipak prilično uvjerio. Publika ga je također tolerantno ispratila pljeskom. Nakon 40 minuta nastupa s bendom je napustio pozornicu.
Počele su pripreme za veliki događaj. Sve je teklo normalno, kad su se iznenada nekoliko minuta prije pola devet nad stadionom pojavili crni oblaci iz kojih se sručio pljusak koji je trajao 15 do 20 minuta. Posjetitelji na parteru navukli su na sebe raznobojne vrećaste kabanice, drugi su se prepustili velikim kišnim kapima, a neki zluradi posjetitelji s tribina veselo su uživali promatrajući pokisnutu masu pod pozornicom. Mi koji smo sjedili na tribinama imali smo barem krov nad glavom. Bar jedna prednost.
Snažni i mišićavi roadieji koji su prije pripremali pozornicu sad su se pretvorili u spremačice s metlama i marljivo brisali vodu s pozornice.
Iako nije izgledalo baš obećavajuće, kiša je srećom prestala. Definitivno bi bilo riskantno postaviti već ostarjele glazbenike na razmočenu i klizavu pozornicu. Pripreme su krenule dalje i ubrzo je pozornica bila spremna. Još nekoliko završnih kozmetičkih popravaka i napetost je bila na vrhuncu. Ljudi su već nestrpljivo zviždali i cijeli je stadion zujao od iščekivanja.
Sat je otkucao 21.15 kad su se ugasila svjetla. Pozornica je zasjala u svom veličanstvu. Svi smo nestrpljivo zurili u pozornicu kad su se začuli prvi akordi.
Koncert su otvorili pjesmom ´Jumpin Jack Flash´. Na pozornici su se pojavili naši večerašnji definitivno najdraži šezdesetogodišnjaci u svom sjaju.
Mick, još uvijek šik, bio je odjeven u uske crne hlače, crnu sjajnu majicu i vrlo dobro skrojen crveni prsluk. Ron i Keith blistavih osmijeha i simpatični Charlie koji je kraljevao za bubnjevima. Doista su bili privlačni, blistavi, super.
Pogled po stadionu me ipak jako zasmetao. Tribine su manje-više pasivno promatrale, dok je masa pod pozornicom oduševljeno sudjelovala. Dobro, bar ovi sprijeda. Očito su Austrijanci vrlo zahtjevni slušatelji jer su se zagrijali tek pred kraj koncerta i napravili dobru atmosferu.
Slijedio je hit ´It´s Only Rock&Roll´. Mickov glas bio je u odličnoj formi, a njegova golema usta još su uvijek takva kakva moraju biti.
Zatim je Mick najavio komad s njihove ploče Bigger Bang, ´Oh No, Not You Again´.
Jako dobra pjesma posve u njihovu stilu.
Nastavili su s mirnijom i romantičnijom ´Lets Spend The Night Together´, koja je atmosferu na stadionu još više smirila.
Nakon pjesme Mick je publiku priupitao: ˝Are we feelin Good?˝ Naravno, svi su oduševljeno odgovorili. Najavio je još jednu s njihova najnovijeg izdanja, ´Rain Fall Down´. Doista erotična pjesma u kombinaciji s funky ritmom. Tu je Mick prvi put zgrabio gitaru. Oduševio me i njihov prateći basist Darryl Jones, koji je odsvirao svoj solo. Savršen glazbenik i basist.
Slijedila je pjesma She´s So Cold. Taman za sad već raspoloženije Austrijance. Na golemom ekranu pojavile su se projekcije starih videosnimaka.
Zatim je Mick najavio pjesmu ´Streets of Love´. Još jedna s novog albuma, ali već provjereni hit s radijskih i TV postaja.
Lagani lapsus s notama dodatno je začinio stvar, kad su se Keith i Mick vrlo simpatično pogledali.
Prije sljedeće pjesme Jagger je opet pozdravio publiku s: ˝Are we OK? Lookin Beautiful˝. I najavio ˝pretty old song˝ ´As Tears Go By´. Pjesma je izazvala gromoglasan pljesak.
Posebno su me oduševila dva Hrvata koja su sjedila iza mene i s oduševljenjem primala svaki Mickov dah i pokret.
Slijedila je pjesma ´Tumbling Dice´. Za njom pjesma nažalost već preminule jazz legende Raya Charlesa, ´Night Time Is The Right Time´. Jagger ju je najavio kao ˝Ein Blues˝.
Na početku pjesme na ekranu su se pojavile fotografije Raya Charlesa.
Ronnie i Keith sjedili su ispred bubnjeva i muzicirali. Izuzetne vokalne sposobnosti ovdje su pokazali njihovi prateći vokalisti. Posebno treba istaknuti jednu od njih, i jedinu žensku predstavnicu na pozornici. Tamnoputa ljepotica Lisa Fisher posve me oduševila svojim nevjerojatnim glasom i energijom.
Slijedila je predstavljanje prateće grupe i benda. Prateću grupu čine tri prateća vokalista, puhačka sekcija (4 glazbenika), klavijaturist i basist.
I naravno Ron Wood, Keith Richards, Charlie Watts i Jagger.
Dok ostali glazbenici veselo pozdravljaju s pozornice, zanimljivo je koliko je sramežljiv bubnjar Stonesa Charlie, kojeg je Keith za ruku doveo pokazati publici, a on mu je brzo pobjegao natrag u sigurno sklonište bubnjeva.
Sad je pozornicu pod svoju kontrolu preuzeo Keith i otpjevao dvije pjesme. ´This Place is Empty´ i ´Before They Make Me Run´.
Vrlo srdačan performans gitarista koji je, kako izgleda, oporavio od nedavne nezgode. Sa svojim pripovjedačkim blues stilom i dirrty zvukom ispao je doista keithovski. Uz njega je koketirao Ron s gitarom i cigaretom u ustima.
Slijedio je Mickov blistavi povratak u doista odličnoj ljubičastoj jakni u baseball stilu (jednostavno ne mogu mimo komentara njegove odjeće) i super hit ´Miss You´. Mick, Keith, Ron i klavijaturist okupili su se oko Charliea, a zatim se pozornica počela pomicati prema publici. Pred kraj pjesme pozornica se zaustavila i omogućila posjetiteljima u zadnjim redovima bliski susret sa Stonesima. A i nama s tribina otkrio se malo bliži pogled na bend.
Na maloj pozornici zatim su odsvirali ´Rough Justice´. Slijedila je ´Start Me Up´. I tada je publika doista eksplodirala od oduševljenja. Atmosfera je postala fantastična, luda.
Tijekom izvođenja sljedeće, ´Honky Tonk Woman´, u pozadini glavne pozornice pojavio se golemi napuhani jezik koji se nakon pjesme povukao natrag, a članovi benda također su se pomaknuli natrag prema pozornici.
Nakon par minuta pozornica se obojila u crveno, a na ekranima su se pojavili motivi zmijskog uzorka. Odmah je bilo jasno koji komad slijedi. Mick u crvenom ogrtaču i sa šeširom na glavi. S obje strane pozornice palile su se rakete, a dodatni vražji slatkiš bio je erupcija vatrenih jezika nad pozornicom koji su zagrijali cijeli stadion.
Definitivno vrlo spektakularna izvedba ´Sympathy For The Devil´, nakon koje je slijedila jednako spektakularna ´Paint It Black´. Ovaj put pozornicu su oblijevala tamnija svjetla, a svjetlosne efekte davali su bijeli reflektori koji su se palili u ritmu glazbe.
Slijedio je još jedan hit (Rolling Stones znaju kako oduševiti publiku), a to je bio Brown Sugar.
Dečki su napustili pozornicu s ˝Guter Nacht˝.
Par minuta poslije kao dodatak su zasvirali najprije ´You Can´t Always Get What You Want´.
Zatim je Mick izjavio nešto kao: ˝You seid die fantastiche publikum˝.
Nakon toga slijedio je završetak sa ´Satisfaction´ – dobar izbor za kraj. Sad su bile u zraku i sve tribine (osim nekih očito invalidnih VIP-ovaca) i cijeli je stadion poludio zajedno sa Stonesima. Te posljednje minute izgledale su kao vrhunac večeri. Oduševljenje, pljeskanje, vriska…
Nažalost, svemu lijepom jednom dođe kraj, pa su tako i Rolling Stones nakon zajedničkog pozdrava, bacanja palica i trzalica napustili pozornicu i 50.000-glavu publiku. Unatoč zviždanju, dozivanju i pljeskanju, sve što smo dobili bilo je još nekoliko svjetlosnih raketa i, napokon, luđački dobar koncert koji se ne zaboravlja tek tako.
Teško je opisati tako fenomenalan događaj – treba ga jednostavno doživjeti.
Stari mačkovi glazbene scene u takvoj savršenosti (savršen zvuk, odlični lightshow i videoprojekcije…) i s toliko energije ostavili su nam doista nezaboravnu uspomenu na tu večer.
Najbolje da zaključim kar s vrlo prikladnim naslovom jedne od njihovih pjesama.
˝Till the Next Goodbye˝.
Setlista
1. Jumping Jack Flash
2. It’s Only Rock’n Roll
3. Oh No Not You Again
4. Let’s Spend The Night Together
5. Rain Fall Down
6. She’s So Cold
7. Streets Of Love
8. As Tears Go By
9. Tumbling Dice
10. Night Time Is The Right Time
11. Band’s introduction
12. This Place Is Empty (vokal Keith)
13. Before They Make Me Run (vokal Keith)
14. Miss You (mala pozornica)
15. Rough Justice
16. Start Me Up
17. Honky Tonk Women (glavna pozornica)
18. Sympathy For The Devil
19. Paint It Black
20. Brown Sugar
—dodatak—
21. You Can’t Always Get What You Want
22. Satisfaction
Galerija slika
