Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Zagreb / Arena / Hrvatska
Datum koncerta: 23.05.2013
Broj posjetitelja: 15.000
Cijena ulaznice: 400,00HRK / 500,00HRK
Depeche Mode danas se smatraju jednom od onih grupa koje su svojim adventivnim artizmom prijelomno utjecale na suvremena saznanja zabavne grane glazbene umjetnosti. Njihovo revolucionarno preobraćenje rock n’ rolla u strogo elektronski izražajan ritual u svoj je genijalno provokativnoj slici zauvijek promijenilo poimanje glazbe kao umjetnosti. Depeche Mode su glasnici novog doba osamdesetih godina. Oni su definicija tog vremena. Njegovo utjelovljenje.
S trinaestim albumom u džepu, Depeche Mode krenuli su na novu svjetsku turneju. Nakon posjeta Sjevernoj Americi u travnju ove godine, došao je na red novi posjet starom europskom kontinentu. Album »Delta Machine« (RockLine recenzija OVDJE) tako je grupu drugi put u karijeri doveo u hrvatsku prijestolnicu. Dečki su prvi put nastupili u Zagrebu u veljači 2010., kad su predstavljali album »Sounds Of The Univese« (2009). Tko se sjeća tih vremena, znat će reći da se dio te turneje pomaknuo gotovo za godinu dana. Među tim terminima našao se i zagrebački koncert, jer su Depeche Mode tada trebali nastupiti već u svibnju 2009., no nastupe su zbog teške bolesti pjevača Davea Gahana morali odgoditi na kasnozimsko razdoblje 2010.
Ovaj put zagrebačka Arena nije pod svoj krov skupila 20.000 ljudi. Parter je doduše opet bio potpuno rasprodan, a tribine ozbiljno popunjene. Točno u devet navečer svjetla se gase, a postava po očekivanju svojim glazbenim ritualom počinje najavljivati lik i djelo aktualnog studijskog dosega »Delta Machine«. Buđenje u svjetlosnim koprenama ljubičastih tonova, kroz uvodni Welcome To My World i za njim Angel, prvi je put konkretno prenulo auditorij izvedbom standarda Walking in My Shoes. Tu sjajnu artističku postaju izvornosti Depeche Mode u glazbenom spajanju elemenata elektronike i techna s bluesom, naslijedila je lakša Precious, koja je rasteretila mračnu svečanu uvertiru spektakla, a također otkrila poneki manji propust u stihovima prve kitice Davea Gahana, koji je »nehotice izmaknuo« vokalom iz idealne melodijske linije. Oni, a bilo ih je u publici podosta, koji su tinejdžerske godine proživljavali u doba uspona grupe, dakle osamdesetih, zasigurno su doživjeli pravo malo biblijsko otkrovenje kad se pred njima ocrtao prvi vrhunac koncertnog spektakla. Izvedba skladbe Black Celebration.
Scenska hiperprodukcija na koncertima Depeche Mode naravno je poglavlje za sebe. Zapravo je upravo to važan element koji u kombinaciji sa scenskom igrom postave suoblikuje zarazno atmosfersko raspoloženje. Ono hipnotički opija sve pred sobom. Kombinacija filmskih projekcija na golemim platnima (u pozadini) te svjetlosnih efekata do savršenstva je promišljena i izrađena komponenta koncertnih spektakala Depeche Mode, koja je i ovaj put generirala besprijekornost.
Trio Dave Gahan (vokal), Martin Gore (vokal, gitara, klavijature, prateći vokal), Andy Fletcher (klavijature, prateći vokal) i pomoćnici na turneji Christian Eigner (bubnjevi) te Peter Gordeno (klavijature, prateći vokal), odradili su svoje zadatke u skladu s očekivanjima. Jedina figura na pozornici koja je iz sebe istiskivala konkretnu dozu kinetike, kombinacijom plesno-okretne vrtnje, mačo šoua egzibicionizma, kojeg produbljuje muževan, dublje intoniran i karakterističan, prema curama zasigurno fatalno postavljen vokal, bila je jedinstvena silueta preznojenog i (također) golog do pasa Davea Gahana! Ultimativno!
Depeche Mode su izvedbu repertoara konkretno začinili. Na taj je način smisleno sažeto sazrijevanje grupe, koje se kroz godine prenosi na klasične standarde Depeche Mode. Oni kroz godine doživljavaju konstantnu izvedbenu nadogradnju. Mega hit Enjoy The Silence uključivao je atraktivnu lekciju ulaznog i izlaznog udaraljkaškog uloška. U repertoaru su se našle lukavo prearanžirane A Pain That I’m Used To te u bisu (još jedna) »Violator« klasika Halo (zapravo izuzetno iznenađenje u set listi). Obje su sažele izvedbe prerađenih izvornika Depeche Mode u režiji Jacquesa Lu Conta i Goldfrapp (album »Remixes II.« iz 2011.). U tom kontekstu nisu bili preslušani ni »bluesovski« obojeni i usporeni uvodni dio skladbe Personal Jesus te u pokrivalo akustike odjeven Home (u obaveznom bisu).
Depeche Mode sazrijevaju u aranžmanima. Koncertni zvuk je pun, ritmički su Depeche Mode definirani maksimalno. Učinak kompaktnih ritmova koji tjeraju u plesni korak razradili su do u detalje, a škrip dubljih tonova u kombinaciji s programskim uzorkovanjem važan je generator koji izaziva naježenost na njihovim koncertima. Martin Gore je i ovaj nastup iskoristio za razmetanje svojom bogatom zbirkom poluakustičnih gitara. Očito je zaljubljen u modele s f rupama. Većinom ipak drži u rukama modele Gretschova Sokola, kao i Bo Diddleyjevu verziju gitare s kutijastim trupom. Gitara je za Depeche Mode zvučni začin i doista je zanimljivo promatrati sviranje Martina Gorea, koje po odabiru nekoliko tonskih jednoglasnih melodijskih motivskih “složenica” podsjeća na potpunog glazbenog početnika. No kod Depeche Mode je situacija s gitarskim aranžmanima, kakve bi inače očekivao svijet rock n’ rolla, okrenuta naglavce.
Set lista bila je jako opterećena novim skladbama. Unatoč činjenici obilne zastupljenosti albuma »Delta Machine«, kao i dviju uzastopnih točaka koje je kroz regularni dio u cijelosti otpjevao u svojoj režiji s gitarom u rukama Martin Gore (Higher Love, When The Body Speaks), postava je održavala izuzetnu atmosferu kroz puna dva sata i pet minuta koncerta. Ponajprije zahvaljujući izvedbi ultra užarenih standarda u seriji izvedbe “poznatih” neuvelih klasika Barrel Of A Gun, Personal Jesus, Enjoy The Silence, Walking In My Shoes, Black Celebration te Queston Of Time. Na sličan način kao spomenute, “podigle” su sanjivi početni dio obaveznog bisa, I Feel You, “pretpovijesni” hit Just Can’t Get Enough i posebno kataklizmični vrhunac novog koncertnog iskustva s Depeche Mode te jedna od najboljih kompozicija cjelokupne njihove diskografije, Never Let Me Down Again. Potonja je natjerala na lepršanje baš sve ruke publike u Areni. Dakle, pomnoži broj od cca 15.000 glava s dva da dobiješ približan osjećaj koliko je “pipaka” bilo ispruženo prema visinama! Zato je koncert doživio pravi atmosferski krešendo upravo u završnom dijelu! Njega je teško opisati riječima. Jednostavno moraš biti dio njega. Jedini manje primjeren izbor grupe u aktualnom koncertnom repertoaru leži u odluci da regularni dio zaključi suzdržano. S novom Goodbye. Tu je trebao biti postavljen obavezni neuveli klasik kojih u diskografiji takve grupe zasigurno ne nedostaje.
Depeche Mode ostaju stroj! Nove skladbe odlično funkcioniraju uživo te u društvu standarda grupe, iako album »Delta Machine« nikada neće biti zapisan kao album »zlatne ere« grupe. Koncertna verzija nove skladbe Soothe My Soul tako je izražajno snažna da je grupa mirne duše može zadržati i u repertoarima budućih koncertnih turneja. Bez obzira na to što se cijene ulaznica iz godine u godinu nemilosrdno poskupljuju, spektakl s Depeche Mode, dug dobra dva sata, vrijedan je baš svakog centa koji ćete odbrojiti iz inače (»recesijski umjetno nametnutih«) mršavih novčanika. Jednostavno. To su godine, znanje, iskustvo! To su Depeche Mode! Ništa manje, ništa više!
Setlista
1. Intro
2. Welcome to My World
3. Angel
4. Walking in My Shoes
5. Precious
6. Black Celebration
7. Policy of Truth
8. Should Be Higher
9. Barrel of a Gun
10. Higher Love
11. When the Body Speaks
12. Heaven
13. Soothe My Soul
14. A Pain That I’m Used To
15. A Question of Time
16. Secret to the End
17. Enjoy the Silence
18. Personal Jesus
19. Goodbye
—dodatek—
20. Home
21. Halo
22. Just Can’t Get Enough
23. I Feel You
24. Never Let Me Down Again
Galerija slika
