Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Arena / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 14.02.2010
Broj posjetitelja: 20
Cijena karte: 42,50€ (parter) / 48,00€ (tribine)
I napokon smo dočekali i taj veliki trenutak. Depeche Mode su u elegantnoj novoj zgradi zagrebačke Arene, kapaciteta koji pod svoje okrilje prima 20.000 ljudi, konačno stigli obaviti svoju misiju. Obećani koncert, prvotno najavljen za 22.05.2009, manje od mjesec dana nakon izlaska aktualnog studijskog albuma “Sounds Of The Universe” (2009, Mute Records) – RockLine recenzija OVDJE, bio je jamac opće euforije, zbog koje su ulaznice išle kao alva i koncert se vrlo brzo rasprodao. Svejedno je trebalo stisnuti zube da bismo ga dočekali. Pjevač Dave Gahan naime je dobio upalu želuca, a kasnije su otkrili čak i da je riječ o početnom stadiju maligne vrste raka mokraćnog mjehura. Tako se dio europske turneje s proljeća 2009. prebacio na kasnu zimu 2010. Valentinovo, dan kad se ptičice ponovno žene, čije bi izjave svih zaljubljenih trebale otopiti nešto leda i snijega kojega je ove godine u izobilju, tu ulogu na početku baš i nije najbolje odrađivalo. U 17.00 sati nekoliko je od hladnoće posve smežuranih obožavatelja doduše šetkalo oko podnožja Arene, no neke opće euforije još nije bilo moguće osjetiti. Zima je naime bila paklena. Zato smo se evakuirali u obližnju pivsku beznicu, gdje smo se gurali među supatnicima sličnih ciljeva tog dana i stiskali, i mi, još malo zube. Pogotovo u redu za WC i piće.
“Tour Of The Universe”! Akcija. Sat je pravi. Arena je odlična zamisao. Uz iznimku problema s parkiranjem, to je prostor s “milijun” ulaza i izlaza. Zato se krećući kroz prostore Arene ne osjeti neka posebna gužva, iako se u prostor istodobno valja 20.000 ljudi zajedno s tobom. Službeni “merchandise” bio je unatoč napuhanim cijenama artikala doslovno opljačkan još prije početka koncerta Depeche Mode. Usprkos tome što su postavili poprilično štandova sa službenim artiklima grupe u predvorju ulaza na tribine i parter. Nevjerojatno, a opet u skladu s činjenicom da je koncert odavno rasprodan
Prije Depeche Mode publiku su zagrijavali Nitzer Ebb. Britanski elektronsko-zvučni mazohisti svojom su “torturom” zapravo počastili posjetitelje. Legendarna su to grupa koja je isplivala na temeljima isprobavanja elektroničkih zvukova i jednostavno vođenih programiranih plesnih ritmičkih uzoraka sintetičkog topota. Još početkom osamdesetih. Nema što. Tijelo takva vrsta emulacije i u velikoj mjeri instant repeticije, preko koje vrišti nametljiv punkoidno nastrojen vokal, prije ili kasnije dovede u hipnotičko previjanje, otud kratica EBM (electronic body music). I prva je skladba nostalgično dočarala godine velikih zamaha, ideja, nadahnutog eksperimentiranja i pionirstva novog avangardnog glazbenog smjera. Otvaranje skladbom Let Your Body Learn s drugog studijskog albuma “That Total Age” (1987), objavljenog za Mute Records, koji i danas brine za “bratske” Depeche Mode, kao i Nitzer Ebb. Bizarna jednostavnost, koja je nekoć šokirala banalnošću, a istodobno uzbudljivo privlačila, danas doduše zvuči arhaično. A i ljudi u dvorani nisu baš kako treba oduševljeno proživljavali prvih 40 minuta koncertne večeri. Stvar su primali kao uobičajen protokolarni čin. No lijepo iskustvo u svakom slučaju i prilično posrećen izbor za zagrijavanje. Trio Bon Harris, Douglas McCarthy, Jason Payne objavio je prije tri tjedna novi studijski album “Industrial Complex” i predstavio ga skladbama Payroll, Once You Say te Down On Your Knees. Posebnjaci bizarno jednostavne, a nabijačko sintetičke šminke neke prošle ere, koje će u svakom pogledu biti još zanimljivije doživjeti uživo, u intimnijem ozračju ljubljanskog Kina Šiška, 04.03.2010!
Parter je bio nabijen do zadnjeg kutka pa sam se prebacio na tribine. Jedva sam dobio stajaće mjesto na tribini, kamoli sjedalo. Naravno, davno prije početka koncerta Depeche Mode. Najavu glavne grupe napokon je petnaest minuta do deset navečer označilo potpuno zatamnjenje Arene, koje je pratio euforičan krik masovnog sadržaja i tako najavilo posebno doživljaj. Trio Dave Gahan (vokal), Martin Gore (vokal, gitara, klavijature, prateći vokal), Andy Fletcher (klavijature, prateći vokal) i pomoćnici na turneji Christian Eigner (bubnjevi) te Peter Gordeno (klavijature, prateći vokal) počeli su u skladu s očekivanjima. Ton na ton marljivo su slagali. Množenje tonova složi se i stvori pravi ambijent za Davea da počne lijeno opjevavati stihove skladbe In Chain. U pozadini golemi ekran, koji je ispunjavao pozornicu po širini i dosezao konkretnu visinu, tako da je vizualizacija doista postizala željeni učinak, uz pomično gibljivu kombinaciju dodatnih reflektorskih svjetala, smještenih na konstrukcijama koje su se tijekom cijelog koncerta dinamično micale! Naravno, isprva malo suzdržani, čak sramežljivi, prvi su put konkretnije raspalili publiku sa Wrong, singlom koji se dosad s novog albuma među publikom najbolje primio. No prava prva ludnica obuzima dvoranu uz (posve logično) Walking In My Shoes i prostor kipi od ludovanja, suradnje s grupom koja pri takvoj masovnoj vibraciji, kao za šalu izaziva naježenost. Puno pjevanje dvorane, posebno parterira! More ruku zavijori pod tribinama svaki put kad Gahan podigne ruke ili zaurla: “C’mmon!” Pravi je bombončić ponudilo uključivanje fenomenalnog “Ultra” hita It’s No Good. Intenzivan prvi dio, koji je poslužio nostalgičnom A Question Of Time, zaključila je World In My Eyes, a onda su se Fletch, Dave i Christian povukli s pozornice. Tu je sad kraljevao, uz podršku Petera Gordena u pozadini na klavijaturama i pratećem vokalu, idejni vođa Depeche Mode Martin Gore, koji je u gotovo kabaretskoj režiji, vidno dirnut energijom ispuštanja dvadeset tisuća glava mnoštva, odveo narod na “Ultra” album skladbama Insight te Home, a potom začinio trojac smirivanja koncerta još i novom skladbom Miles Away/The Truth Is. I sam je dodatak, nakon regularnog dijela koncerta, odzvonio dodatno začinjeno, kad su kamerada ponovila takvu avanturu, izvedbom skladbe Dressed In Black s albuma “Black Celebration”, bez podloge valcer ritma.
Veliki finale momci su izveli u skladu s očekivanjima i velikim hitovima, koji sami po sebi predstavljaju jedinstven katapult, za stapanje s čvrsto erogeno zavodljivim ritmovima, udarnim diktatima sintetizatorskog uzorkovanja, Goreovim gitarskim zvukovima, koje je izvlačio iz zbirke najskupljih gitara, vodećih motiva po kojima slove skladbe Never Let Me Down Again, Enjoy The Silence ili I Feel You. Gore je većinu vremena opet proveo u ulozi gitarista. Za svoju ploču sintetizatora pomaknuo se prvi put tek uz World In My Eyes te kasnije uz Policy Of Truth.
Završni dio do kraja je razgorio publiku, a lepršanje ruku nabijene dvorane djelovalo je naprosto magično. Intenzitet je u trenucima bio magičan, hipnotičan, cerebralan. Uz odličan zvuk, koji su poslužili Depeche Mode, učinke skladbi dopunjavala je i nadograđivala vizualizacija u igri s prelijevima scenskog osvjetljenja, nešto ulja na vatru ulio je i plešući Dave, uz pomoć dodatnog “mosta”, po kojem se nekoliko puta prošetao po lijevoj strani, u samu jezgru parterira, koji su ispunjavali najluđi obožavatelji “fan pita”.
Depeche Mode ni u dodatku nisu promašili ni milimetar svoje scenske misije. Stripped, koju su momci otvorili tako da su ubacili inače vodeći izlazni motiv sintetizatora, još prije nego što se uključio uzorak brujanja motora automobila koji čeka i treptanja brisača, što obilježava osnovne karakteristike te omiljene klasike. Inače su skladbe s Gahanom na vokalu u najvećoj mjeri preuzimale lik studijskih izvornika, a inače su momci pobrinuli za dodatke posebnih zvučnih efekata osobito u izlaznim i ulaznim dijelovima skladbi te tako dodatno održavali preko sata i 45 minuta ozračje na apsolutnom vrhuncu, kakav možeš dočarati u uvjetima koje ti nudi ambijent Arene. Mračno, ali zarazno Behind the Wheel, kao zaključna skladba večeri, po očekivanju je zamijenio još Personal Jesus, gdje su si Depeche Mode, zahvaljujući gotovo distorziranoj Goreovoj gitari, priuštili čak najviše rockerske buke. Skladbu su razvukli u samom izlaznom dijelu te tako izvukli iz publike dodatne atome energije, u već ionako maksimalno prevrelom kotlu dvorane.
Depeche Mode u novom (i starom) izdanju ostaju i dalje svojevrstan koncertni doživljaj, koji uspijeva iztržiti svoj maksimum za cijenu ulaznice. Zvuk, svjetlosni učinci i učinci dodatnih vizualizacija, vječnozeleni hitovi, odlično raspoloženi Dave Gahan, koji se neprestano, poput čigre, okretao po pozornici, osobito kad bi zgrabio stalak s mikrofonom, ustraju i prkose kroz vrijeme, dobivaju na unikatnosti sentimenta, izražajne snage i prepoznatljivog karizma, jedinstvenog genija te grupe. Tko je propustio tu priliku za ludovanje s njima u zagrebačkoj Areni, napravio je doista veliku pogrešku.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
NITZER EBB: 1.Let your Body Learn 2.Shame 3.Once you say 4.Hearts and Minds 5.Lightning man 6.Hit you back 7.Payroll 8.Down On your Knees 9.Control I’m here 10.I give to you DEPECHE MODE: 1.In Chains 2.Wrong 3.Hole to Feed 4.Walking in My Shoes 5.It’s No Good 6.A Question of Time 7.Precious 8.World In My Eyes 9.Insight 10.Home 11.Miles Away/The Truth Is 12.Policy of Truth 13.In Your Room 14.I Feel You 15.Enjoy the Silence 16.Never Let Me Down Again —dodatak— 17.Dressed In Black 18.Stripped 19.Behind the Wheel 20.Personal Jesus
Galerija slika
