Mjesto: Cankarjev dom, Ljubljana
Datum koncerta: 14.02.2010
Broj posjetitelja: 0
Paco de Lucia nedvojbeno je majstor klasične gitare. Najpoznatiji je po svojim flamenco izdanjima, no u svojoj dugoj karijeri surađivao je i s mnogim drugim velikanima svjetske glazbe. Njegov doprinos u drugim sferama najviše se osjeti u jazzu, jer njegove suradnje s Johnom McLaughlinom, Alom di Meolom i Chickom Coreom nisu za bacanje. De Lucia je svoj stil uvijek pokušavao nadograđivati, a to mu je nedvojbeno polazilo za rukom i kad je inspiraciju tražio izvan standardnih flamenco šablona.
Još prije samog koncerta ekipa je sam oder uredila lijepim zelenim raslinjem koje je služilo kao pozadina. Mislim da je bila riječ o nekoj vrsti palme, što je već prije nastupa dočaralo nekakvo mediteransko ozračje. To je bilo još naglašenije kad je na oder stupio Paco, u svojoj bijeloj košuljici i raskopčanom prsluku. Slično mediteransko bili su uređeni i ostali članovi “početne postave”.
Na početku su Paci društvo pravili tolkač, dva pjevača koja su, doduše, više pljeskala nego pjevala, i još jedan pljeskač koji se kasnije pretvorio u plesača. Takva nas je postava povela u svijet Pacova flamenca. Naravno, naglasak je bio na njegovim sposobnostima, koje nikad nisu bile upitne. To je čovjek uz kojeg ti zbog njegova golemog znanja može proći volja za sviranjem gitare, jer znaš da teško da ćeš ikad dosegnuti takvu razinu. No može biti i izvor inspiracije – uvijek imaš cilj do kojeg želiš doći.
Paco nam je već u uvodnom dijelu pokazao da je zvijer na klasičnoj gitari. Za moj ukus bilo je doduše previše soliranja, a premalo melodike i razvoja glavnih tema, ali zato je bila osigurana solidna ritmička podloga uz koju je Paco mogao bezbrižno pokazivati svoje mišiće.
Nakon tih uvodnih uzdaha na odru su se predstavili i klavijaturist, koji je skoro više svirao usnu harmoniku (ne, nije bio Lojze Petrle), basist te dodatni gitarist. S tim novim snagama nastup se još više rasplamsao. Uz Pacove gitarske napade čuli smo i naoko nepredvidive vokalne akrobacije obaju vokalista. Vokal za flamenco vrlo je specifičan. Glas mora biti hrapav, raskidan, grlen, skoro pušački. Na taj način vrlo podsjeća i na rock i blues, no ovdje je artikulacija prilično drukčija, slijed tonova dosta se razlikuje od tipičnih zapadnjačkih uzoraka, a i sama tehnika pjevanja pomalo je posebna. Tako smo svi mi koji nismo navikli na takvu tradiciju i u tom pogledu mogli čuti nešto nekonvencionalno. Publika je već zbog svega toga ludovala, neki kao da su prvi put na koncertu, a to još nisu bile sve dobrote. Negdje usred nastupa jedan od pljeskača napustio je svoje mjesto i zaplesao na posebnoj drvenoj podlozi. Duga kosa svezana u rep, agresivan temperamentan ples – sve je nekako podsjećalo na Antonija Banderasa i zasigurno je mnogoj posjetiteljici (a možda i posjetitelju) pri pogledu na snažna bedra i ganuto lice zaigralo srce. Nakon plesa ponovno je uslijedilo nekoliko Pacovih sviranja. Na neko vrijeme prepustio je uzde prve gitare svom mlađem kolegi, koji se također iskazao kao odličan flamenco gitarist. Zapravo smo tijekom cijelog koncerta čuli solističke ubačaje na baš svim instrumentima, što samo svjedoči o tome da Paco nije pretjerano samovoljan. Nakon gromoglasnog pljeska glavni akteri ponovno su se vratili na oder i opet pokazali od kakvog su tijesta. Publika je bila u ekstazi i, naravno, glazbenici su požnjeli ovacije u stojećem stavu.
Stilski je koncert tekao po očekivanjima. De Lucia se uglavnom drži flamenco smjernica, no svakako se primijeti njegovo dodatno “školovanje” u jazzu. Na gitari se naime često osjeti i taj prizvuk, što cijelu stvar nedvojbeno još više začini. Svi glazbenici na odru bili su vrlo koncentrirani na svoj posao. To je najviše vrijedilo za “šefa”, koji publici nije uputio ni riječi, najviše poneki slučajan pogled. Sve je to za takvu glazbu normalno i skoro je davalo dojam klasične priredbe.
Koncert je odsviran vrlo korektno. Štoviše, za “veći” koncert dva sata je više nego što se može očekivati. Zvuk je bio vrlo dobar i, kako je to tipično za Cankarjev dom, uvijek na dobroj glasnoći. Rock i jazz koncerti na drugim lokacijama uvijek su zaglušujući, a Cankarjev dom iznova dokazuje da za kvalitetan zvuk nije potrebna pretjerana glasnoća.
Paco je, kako rekoh, prava gitarska zvijer. Isprva je on taj koji hrani publiku. Unatoč nedostatku komunikacije i klasičnoj suzdržanosti, publika mu je jela iz ruke i ubrzo su u svom transu bili spremni za klanje. Svojim unikatnim sposobnostima španjolski gitarski virtuoz od pojedinih članova publike stvorio je jednu veliku euforičnu masu, koja je bila gotovo u potpunosti uvjerena da je riječ o neponovljivom iskustvu.
Fotografije: Rok Podgrajšek
Galerija slika
