Autor: Jernej Vene
Datum intervjua: 31.05.1993
1. Kako bi opisao svoj mentalni razvoj od vremena kad si bio na početku, novajlija, pa do sada, kad praktički poznaješ sve tajne instrumentalnog zvuka, ako ga tako možemo nazvati. Kada si shvatio da ćeš baš ti biti taj koji će imati tako enormnu odgovornost?
Alan: Pretpostavljam da čovjek s više iskustva želi imati više kontrole nad stvarima, jer što više znaš i što više spoznaješ, to ti postaje jasnije da zapravo možeš napraviti puno više nego da jednostavno sve prepustiš drugima. Oduvijek me jako zanimao produkcijski dio nastanka glazbe i tijekom svih tih godina to se samo razvijalo i jačalo. Nekako se čini da način na koji smo si unutar grupe podijelili uloge – prirodno izaslanstvo, ako hoćeš – da se sve to dogodilo posve spontano, bez nekih posebnih dogovora. Na kraju se jednostavno pokazalo da sam baš ja taj koji ima najviše odgovornosti i moram priznati da u tome stvarno uživam.
2. Tko su ti bili najdraži autori, ako si uopće ikad nekoga posebno favorizirao, ili je sve uvijek proizlazilo izravno iz tebe?
Alan: Nedvojbeno, bilo je ljudi koji su utjecali na mene dok sam odrastao. Jako volim Garyja Glittera. Bio mi je izvor svih inspiracija kad sam imao dvanaest, trinaest, četrnaest godina. To je bilo razdoblje kad sam bio najprijemčiviji za stvari. Kad sam malo odrastao, divio sam se Jonathanu Richmanu, vjerojatno pomalo čudno, jer to nikako nije ono što ljudi očekuju da ćeš voljeti.
3. Ne mogu a da ne primijetim da je od albuma Violator prošlo tri godine – znači li to da manje pišeš ili samo manje snimate?
Martin: Stvari treba staviti na pravo mjesto. Znaš, nakon deset snimljenih albuma jednostavno duže traje dok smo svi zadovoljni onim što napravimo, konačnim rezultatom. Postaneš puno zahtjevniji. Radili smo i napravili već toliko stvari da treba sve više eksperimentirati, a ono što ne poznaješ, to je drukčije i novo, jednostavno oduzima više vremena.
4. Vas ste četvorica i praktički sve radite zajedno, pa vrijedi zapisati da se nakon svog tog vremena još nije dogodilo da bi jedan od vas jednostavno rekao da želi raditi stvari sam, ili da bi trojica rekla jednome da jednostavno više nije dorastao i da bi morao otići. Takve se stvari u drugim bendovima naime dosta često događaju.
Martin: Po mom mišljenju većina uspješnih grupa ima nešto posebno, jedinstveno, neku kemiju, i uvjeren sam da to vrijedi i za nas. Činjenica je, a to nitko ne poriče, da smo i mi imali probleme o kojima govoriš, samo što se o tome u javnosti jednostavno nije govorilo. Inače se svađamo, stalno imamo probleme i nesuglasice. Treba priznati da ne postoji grupa u kojoj toga nema, pa nismo ni mi iznimka, ali istina je i da se mi, za razliku od njih, trudimo da te stvari ne dođu u javnost. No općenito gledano, uspjeli smo, kako kažeš, precizno odrediti i usmjeriti naše uloge na neki svojevrstan način koji izuzetno dobro funkcionira i tako nam i odgovara.
5. Zapanjujuće je kako je svaki od vas do savršenstva dotjerao svoju ulogu – jedan je pisac tekstova, jedan pjevač, jedan tehničar, a ti si više poslovno orijentiran. Doista zapanjujuća mješavina.
Fletch: Smatram da je to moderan način, način na koji bi u principu trebale funkcionirati sve suvremene grupe. I istodobno sam gotovo uvjeren da bi, kad bi više grupa funkcioniralo na taj način, bile puno uspješnije.
6. Čini li ti se da se slažete oko stvari jednako dobro kao nekad?
Martin: Očito je da smo imali nekoliko nesporazuma, ali nakon trinaest godina, kad se u biti poznajemo do kosti, kad se problemi pojave, možeš točno predvidjeti kako će se stvari razvijati. Inače se slažemo koliko se nakon trinaest godina uopće može.
7. Jesi li u poziciji kao npr. Roger Daltrey (The Who), koji pjeva pjesme drugog autora (Petea Townshenda)? Ta plodna suradnja s Martinom sada traje već nekoliko godina. U tome se vjerojatno zrcali i vaš mentalni odnos.
Dave: Posljednjih godina osjećao sam se puno bliže Martinu, bolje sam ga upoznao i više sam ga zavolio, a vjerujem da i on o meni misli slično. Na neki su mi način pjesme koje piše zaista bliske. Kad sam poželio nešto drugo, drukčije, on bi to i napisao. Inače Martin piše sjajne pjesme i mislim da svi ostali, Alan, Fletch i ja, napravimo od njegovih pjesama najbolje što možemo.
8. ” Condemnation ” je snimljen unatrag. Moram priznati da sam, kad sam ga prvi put čuo, pomislio “O, Bože, nešto nije u redu s okretajima”, jer počinje vrlo sporo. Vjerojatno ste se jako zabavljali baveći se tom melodijom.
Martin: Kod te skladbe nismo koristili prateće vokale odnosno gospel pjevače, stvar je zapravo snimljena u nekoj vrsti gospel kvartet stila, do u detalje smo obradili pojedine dijelove pjesme i otpjevali je. Vokale nismo semplali, pjesmu smo jednostavno otpjevali kao kvartet. Raditi to bilo je stvarno vrlo zanimljivo i osobno smatram da je Daveova vokalna izvedba te skladbe najbolje što je ikad napravio.
9. Martin je spomenuo da je tvoja izvedba skladbe “Condemnation” savršena. Čini li se i tebi tako?
Dave: Da, za mene je to definitivno najbolje što sam ikad napravio, skladba s najboljim tekstom i melodija koju sam pjevao… To je skladba za koju želim da je moje djelo. Bila je to jedna od prvih pjesama koje smo snimili u Madridu. Činilo mi se da sve što sam govorio ima smisla, bilo je kao kraj nečega i početak nečega drugog, novog, kao da sam prekinuo sa starim, poznatim stvarima. Zvučalo je fantastično, svi smo bili tog mišljenja i nešto je bilo u zraku, neki poseban osjećaj, kad sam potom ušao u kontrolnu sobu.” Bilo je stvarno dobro.” To je prva pjesma za koju mogu reći da želim da je čuju baš svi, jer u nju smo uspjeli uhvatiti nešto posebno.
10. Sjećam se uzbuđenja na koncertu kad si istupio naprijed da odsviraš gitarski solo. Imaš li u budućnosti namjeru češće koristiti gitaru?
Martin: Sa svakim albumom, znaš, mislim da uključujemo sve više gitarskih dijelova jer nam se to čini prirodnijim. I kad moram nastupati uživo, radim tako i u tome uživam. Smatram da smo uspjeli postići primjerenu ravnotežu između rocka i elektronike. Uvijek nas je brinulo da naš nastup ne bude previše rokerski, ali time jednostavno dodajemo novu dimenziju. Sam istupam u prvi plan umjesto da svi trojica stojimo iza klavijatura. Na sljedećoj turneji radit ćemo još više takvih stvari s bubnjevima i drugim neelektroničkim instrumentima.
11. Vaša je prednost u tome što nikad niste bili povezani s posebnim glazbenim trendovima i smjerovima, zato ne izlazite iz mode. Slušate li sada, dok živite u SAD-u, više glazbe nego prije?
Dave: Da, uvijek. Slušam što je moguće više različite glazbe. I sve – klasiku, znaš, a kako vidim, potrebno je pratiti i druge bendove te ići na koncerte. Naravno da treba slušati njihovu glazbu i uvijek biti posve u tome, jer je inače sve previše izvještačeno.
12. Misliš li da i danas glazbu radi bar toliko ljudi koliko u vrijeme vaše generacije, a ako ne, što je to posebno bilo u tvojim mislima što te potaknulo da počneš s tim?
Alan: Mislim da danas ima baš toliko ljudi koje zanima bavljenje glazbom kao kad sam ja odrastao. Razlog zbog kojeg sam se počeo baviti glazbom zapravo je u našoj obitelji. Roditelji su me poticali da učim svirati klavir. Dok sam bio klinac, moje se zanimanje preusmjerilo na popularnu glazbu, a ne na klasičnu, kako su očekivali moji roditelji. Smatrali su da ću ići stopama svoja dva brata, koja su oba pijanisti. No nekako sam se počeo zanimati za blues i rock ‘n’ roll.
13. Čini se da vjerujete Floodu, s kojim ste već prije radili kao s producentom. Kako mu je uspjelo steći vaše povjerenje, kad ste relativno zaštićeni?
Alan: Dakle, Flood je postao važan dio našeg tima na posljednja dva albuma. Zaista nam je trebala promjena u produkcijskoj postavi s kojom smo surađivali prije. Zatim smo čuli za Flooda da se dobro razumije u elektroniku i sintesajzere te da u produkciji stvari vidi u pravom svjetlu. S njim bismo mogli surađivati unaprijed. Tako smo ga pozvali na suradnju na albumu i odmah smo našli zajednički jezik. Od tada je Flood odlučujući član našeg tima, a njegov je doprinos zaista velik.
14. Jeste li se ikad na pozornici uhvatili u promatranju Davea?
Alan: Da, često vidim da je to što radi na pozornici vrlo naporno i teško, pa ga pokušavam poticati, odnosno dati mu do znanja da cijenim njegov rad na pozornici. Uvijek nosi najteži teret nastupa, što je vrlo zahtjevan posao. Takvih frontmena je malo i mislim da svoj posao dobro
obavlja.
15. Dok ovako razgovaramo o vašem nastupu, sjetio sam se da danas najveće zvijezde imaju svoje dizajnere koji im naprave scenu. Imate li i vi nešto slično na umu?
Alan: Dakle, uvijek radimo u suradnji s drugim ljudima kad planiramo naš nastup. Anton radi našu najnoviju scensku postavu zajedno s nama, a od njega također očekujemo neke izvorne ideje. Osim toga pokušavamo sve skupa napraviti drukčije nego prije, kao što uvijek pristupamo stvarima.
16. Kako sam primijetio, oko nas stoji veliki komplet bubnjeva. Po tome zaključujem da si malo više vježbao.
Alan: Da. Moram puno više vježbati nego prije, ako ih želim svirati uživo na novoj turneji, iako ne u svim pjesmama.
17. Kao što si rekao, nikad nisi previše uživao u snimanju videospotova. No je li ipak neki na koji si ponosan?
Fletch: Mislim da gotovo svi. Pa, ne baš svi, uglavnom noviji. Na stare nisam baš posebno ponosan. Tada su nas u nekim spotovima iskoristili za svoje prekuhane ideje. No sve se to događalo 1981., kad su se videospotovi tek počeli snimati. Spotove su radili po nacrtanim scenarijima za svaki kadar posebno, tako da smo morali dosta glumiti. Ali nismo bili dobri glumci. Tada nam je također postalo jasno da nećemo biti novi Beatlesi.
18. Sada kad su videospotovi postali svakodnevica, čini li vam se da su za vas ostali način umjetničkog izražavanja ili su samo posao koji brzo odradite?
Martin: Pa, ako sam iskren, kod snimanja videospotova nikad nije bilo nikakvih novosti. Mrzili smo taj posao od prvog spota pa nadalje i tek kad smo počeli raditi s Antonom, počeli su nam se sviđati. Znaš, nikad nismo previše vjerovali redateljima, jer, znaš već, uvijek si u njihovim rukama i nemaš pojma kako stvar izgleda dok snimaš. Zapravo je uopće ne vidiš dok nije sve snimljeno i tada je prekasno da bi se išta promijenilo. Dakle, prvih petnaestak videospotova gotovo smo mrzili, a sada nam je rad s Antonom postao neka vrsta rutine, jer nam sve objasni, a i vjerujemo mu, pa znamo da će konačni rezultat biti prilično dobar. Zato sada radije snimamo videospotove.
19. Kad bismo pogledali ključne ploče u povijesti grupe, Just Can’t Get Enough zasigurno bi bila među njima, zar ne?
Fletch: Očito je ta jedna od njih, posebno u Engleskoj. Po njoj nas se i najviše ljudi sjeća. Možda je to malo pogrešno, jer smo od tada do danas napravili puno drukčijih skladbi.
20. Ne želim vjerovati svemu što pročitam, ali jednom sam pročitao da je vaša skladba People Are People, kojom ste uspjeli u SAD-u, možda bila previše jednostavna za vaše kasnije ukuse. Je li možda bila malo previše propovjednička?
Martin: Mislim da nije previše nježna i od svih koje smo napravili najmanje mi se i sviđa.
21. Uvijek sam mislio da grupa ima snažan europski utjecaj i da je skrojena po mjeri Europljana. Biste li se složili s tim?
Martin: Ne, uopće ne mislim tako – ponekad smo, doduše, i mi tako mislili. No naš je uspjeh toliko poseban da to pobija tu tvrdnju. Sada u SAD-u prodamo toliko albuma koliko u svim državama Europe zajedno.
22. Što ste imali na umu kad ste birali naslov albuma?
Martin: Spomenuo si religiju i seks – mislim da su te dvije stvari za mene prilično povezane. Naslov albuma “Songs of Faith and Devotion” snažno se oslanja na religiju i to smo htjeli predstaviti u naslovu. Međutim, sve je skupa vrlo dvosmisleno. Vjera u što? Odanost komu?
23. Čini li ti se da vas engleski novinari ne shvaćaju ozbiljno zato što ste nekad bili mlada pop grupa?
Martin: Čini mi se da smo zbog tog odnosa u Engleskoj uvijek malo patili, ali s godinama to postaje sve manji problem. Na kraju krajeva, već je trinaest godina otkako smo na sceni i većina ljudi, čak i većina novinara, premlada je da bi se sjetila tog razdoblja.
24. Uvjerili su te da ne pjevaš. Jesi li ikad htio pisati skladbe?
Fletch: Pokušao sam komponirati. No član sam grupe u kojoj su dva najbolja suvremena komponista i to baš ne djeluje najbolje na čovjekovo samopouzdanje. Predstavim skladbu, a ispostavi se da nije dobra…. i onda odustanem. Zatim se koncentriram na ono za što mislim da je dobro i na ono što radim dobro.
25. Mislim da je ovo najbolja prilika da nam objasniš svoje tetovaže. Koje su nove, a koje stare?
Dave: Svaka mi za sebe priča priču, a sve skupa obilježavaju osobne promjene ili nešto što se dogodilo u mom životu; sve od prve tetovaže koju sam dobio kao vrlo mlad. Druga je na mjestu jedne prijašnje, koju sam dao ukloniti jer mi se jednostavno više nije sviđala. Tada sam čak razmišljao da uklonim obje. Onda tu ima još nekoliko drugih koje na ovaj ili onaj način obilježavaju neke događaje, ali sve je to vrlo osobno i one su kao moj ratni raspored boja. Prije nego krenemo na turneju, dat ću si napraviti još poneku.
Hvala puno na razgovoru i puno sreće.
Galerija slika
