Autor: Jernej Vene
Fotografije: Jernej Vene
Mjesto: München/Njemačka
Datum koncerta: 01.12.1992
Broj posjetitelja: 2000
Sjeća li se još netko bostonskog funk metal kvarteta Extreme? S obzirom na njihov novi album Three Sides To Every Story, koji je vrlo kvalitetan uradak, moglo bi se očekivati više posjetitelja, jer dvorana nije bila rasprodana. Točno u osam svoj nastup započeli su Britanci Thunder. To je hard rock kvintet koji se sve više afirmira na rock sceni. Predstavili su nam skladbe s svoja dva albuma Backstreet Symphony i Laughing On Judgement Day. Najzanimljivije su bile skladbe Backstreet Symphony, Everybody Wants Her, Flawed To Perfection i naravno njihov najveći hit, balada Low Life In High Places. Udaran nastup i čisti gitarski hard rock, poduprt jakim basom i glasnim bubnjevima bili su njihove najveće odlike.
I pola sata kasnije Extreme su prvom skladbom s novog albuma Three Sides To Every Story započeli svoj nastup. Skladba se zove Warheads. Predstavili su nam energičan, ponekad agresivan heavy metal koji je za osnovu uzeo čistokrvni funk iz njegovih najboljih dana. Zatim su prošetali kroz prethodni album Pornograffitti, a odsvirali su skladbe When I’m President, Suzi Wants Her All Day What, He Man Woman Hater i još neke. Iako su samo kvartet, njihov je nastup pun dobre glazbe. Bubnjar Paul Geary i basist Pat Badger sviraju s takvom energijom da su ih posjetitelji nekoliko puta samo zaprepašteno promatrali. O druga dva dugokosa, koji su također članovi grupe Extreme, uopće se ne može reći dovoljno pohvalnih riječi. Pjevač Gary Cherone ima pravi glas za takvu glazbu kakvu sviraju Extreme. Publiku drži vrlo sigurno i jasno je da ga vjerno prati. Istina je, međutim, da je najveći majstor gitarist, pijanist i pjevač Nuno Bettencourt. Nakon svega što je pokazao, mirne ga duše možemo svrstati među pet najboljih modernih rockerskih gitarista na svijetu. Servirao nam je munjevito brze, ultrasonične solo dionice. Onima koji se malo bolje razumiju u gitaru, jeza je prolazila tijelom. Mnogima nije bilo jasno kako uz sve trikove tijekom sviranja uspijeva još i udarati rukom po bubnjarevu činelu. To nije ništa drugo nego stopljenost sa svojom glazbom i naravno, ta predanost uopće nije čudna. Kod skladbe Hole Hearted, koju su odsvirali s električnim instrumentima u pravom funk metal ruhu, priskočila su im u pomoć još četiri puhača. Čuli smo još skladbe Rest In Peace, Peacemaker Die, Stop The World (tako se zove i njihova turneja), Seven Sundays i obavezno More Than Words, uz koju su posjetiteljice potresno plakale. Za kraj još njihova poznata Get The Funk Out i koncerta je nakon dva i pol sata bilo gotovo. To je za mene sigurno bio jedan od najboljih koncerata u zadnjih nekoliko godina. Ako Extreme na albumu zvuče udarno, agresivno i svježe, na koncertu to morate pomnožiti barem s tri da dobijete pravu sliku onoga što se događalo u dvorani. Takvih bendova nažalost više nema…
