Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Flower Kings, The
Izdavač: Import
Izlazak: 28.10.2013
Trajanje: 59:37
Ocjena: 4/5
Opet se okrenula godina i došlo je vrijeme za novi studijski album The Flower Kings, ovaj put s neobično feminilnim naslovom »Desolation Rose«. ‘Pa što opet?’, reći ćete, s obzirom na to da je nekima još svjež u sjećanju prethodni studijski uradak »Banks Of Eden« iz 2012. Nakon duže stanke između 2007. i 2012., kad nisu izdali nijedan novi studijski album, Cvjetni kraljevi pod vodstvom svog radoholičnog patrijarha, gitarista i pjevača Roinea Stolta (neki ga znaju i kao člana međunarodne prog supergrupe Transatlantic i bivšeg člana kultnog švedskog sastava Kaipa) očito su opet počeli izdavati albume s nekadašnjim ‘hiperprodukcijskim’ žarom, kad su novi studijski uradci stizali svake godine zaredom.
»Desolation Rose«, dvanaesti studijski album The Flower Kings, zvukovno, stilski i sadržajno nastavlja tamo gdje je stao »Banks Of Eden«, dakle švedski veseljaci nastavljaju širiti Roineovu ‘cvjetnu’ filozofiju, i to čak u istoj postavi kao na prethodnom albumu, s istim bubnjarom, Felixom Lehrmannom, što je za sastav koji je u svojoj karijeri kraćoj od dvadeset godina promijenio već četiri bubnjara svakako lijepa i ohrabrujuća vijest. Struktura pojedinih kompozicija stoga, kao što se od The Flower Kings nekako uvijek očekuje, ostaje lukavo kompleksna, a istodobno naglašeno melodična i odsvirana na izvanrednoj virtuoznoj razini, s hrpom improvizacijskih instrumentalnih odmaka i retro sedamdesetaških ambijentalnih nijansi, ponajprije na klavijaturama u domeni Tomasa Bodina. Nikoga neće iznenaditi što već na otvaranju albuma ‘cvjetnjaci’ udaraju s više od 13-minutnim visokokompleksnim epom naslova »Tower One«, u kojem će dobro uvježbano uho čuti brojne ‘posuđene’ retro elemente prog klasika poput King Crimson, Yes i Genesis, što je svakako ambiciozan, ali već gotovo očekivan potez koji ne donosi neko pretjerano uzbuđenje.
Možda je pomalo ironično da The Flower Kings ovaj put zvuče nešto zanimljivije na kraćim skladbama poput melotronom začinjenog »Sleeping Bones«, u kojem se mogu osjetiti više nego očiti utjecaji Genesisa, a na trenutke i ranih King Crimson, kad se u prvi plan probiju sirove i ujedno matematički postavljene gitarske fraze. Na »Desolation Road« drugi gitarist Hasse Froberg svojom emocionalnom vokalnom izvedbom pokazuje da su Cvjetni kraljevi, unatoč tome što oduvijek vrijede za gotovo previše analitične progrock virtuozne profesore, i majstori suptilnosti, i to u pravim trenucima.
I društveno kritični tekstovi mogu se povremeno naći na nekim skladbama s »Desolation Rose«, poput »White Tuxedos«, koja u uvodu zvuči kao neko izgubljeno djelo Leonarda Cohena, sve dok se ne pretvori u zabavan simfo prog/hard rock fusion, u kojem se među pojedinim aranžmanima može osjetiti i blagi utjecaj Deep Purple, što je svakako duhovit eksperiment kakvih bi na albumu moglo biti i više, dok je brutalni, povremeno već i progmetalski »Dark Fascist Skies«, u kojem vokalnu štafetu ponovno preuzima Froberg, nastavak skladbe »Bavarian Skies« s albuma »Paradox Hotel« (2006). U njoj Roine iskazuje svoju zabrinutost zbog dobro poznate činjenice da ekstremna desnica, odnosno neonacisti u bolesnoj i iscrpljenoj EU, usred umjetno režirane gospodarske krize, sve samouvjerenije šire svoje ružne ideje.
Na »The Resurrected Judas« Cvjetni kraljevi opet zvuče kao neizlječivi idealisti koji su uz čitanje poezije Jona Andersona (ex-Yes) nekako zaboravili da su hipijevska vremena odavno prošla, pa ipak i dalje vjeruju da ‘ljubav može nadvladati sve prepreke’. Tu se događa i prvi zanimljivi instrumentalni jazz fusion odmak, koji traje otprilike do trenutka kad upadnu višeslojne klavijature, kad ‘cvjetnjaci’ neko vrijeme zvuče slično kao Genesis iz ere »A Trick Of the Tail«. Super-melodični »The Silent Mases« na trenutke podsjeća na glazbu za neko novogodišnje slavlje, dok gitarističke solističke eskapade i sarkastičan tekst o iskorištavanju tvorničkih radnika bude posve drukčije osjećaje od slavljenja blagdana.
»Last Carnivore« je najtvrđa tvorevina na albumu, povremeno već gotovo brutalnih dimenzija za uobičajene prilike u The Flower Kings, s progmetalskim stilskim silnicama i više nego očitim utjecajem King Crimson, tako da ovaj put nakratko zavlada i nešto mračnije raspoloženje nego inače. Roine i društvo svojim veselim vokalno-ambijentalnim bljeskovima brzo se pobrinu da ambijentalna mračnost slučajno ne potraje predugo. Naslovna skladba je budnička tvorevina u stilu nekadašnjeg standarda »Stardust We Are«, koja se doslovno žari od pozitivističke ambijentalne energije i ‘zelenog’ jezika kakav jednostavno ne smije izostati ni s jednog albuma Cvjetnih kraljeva. Sve se zaključuje pompoznim »Silent Graveyards«, u kojem se ponovno javlja onaj veseli i budnički motiv, koji se mogao čuti već prije na skladbama »Desolation Rose« i »The Silent Masses«, dok završetak daje jasan dojam da ‘posao’ prosvjetljivanja slušateljskih masa ‘nije ni izdaleka gotov’, pa makar to zvučalo još tako sarkastično.
»Desolation Rose« je klasičan album The Flower Kings, napravljen točno po željama i očekivanjima većine dugogodišnjih fanova, dakle po provjerenoj višegodišnjoj formuli koja im je donijela glas jedne od najzanimljivijih i najvažnijih progrock formacija devedesetih, uz tu pozitivnu promjenu da album kao cjelina ovaj put zvuči kohezivnije nego što je to bio slučaj posljednjih nekoliko godina. Primjetna je i promjena da ovaj put zvuče malo agresivnije i manje veseljački nego inače, pa ipak ćete u 21. stoljeću naći malo tako neizlječivih prog pozitivista kao što su gospodin Stolt i njegova ‘cvjetna’ družina. Možda Cvjetnim kraljevima ubuduće ne bi škodilo razmisliti o tome da na sljedećem studijskom projektu opet malo riskiraju i pokušaju s nekom radikalnijom zvukovnom promjenom, možda s dolaskom nekog novog dodatnog pjevača, kao što su nekoć, doduše ne previše uspješno, već pokušali s Danielom Gildenlöwom (Pain of Salvation), jer im je nužno potrebna neka osvježavajuća infuzija, s obzirom na to da njihove inače uvijek vrhunski odsvirane skladateljske ideje postaju sve previše predvidljive.
Postava
Roine Stolt – vokal i gitara
Hasse Fröberg – vokal i gitara
Jonas Reingold – bas gitara
Tomas Bodin – klavijature
Felix Lehrmann – bubnjevi i udaraljke
Produkcija
Roine Stolt
Popis skladbi
1. Tower One (13:39)
2. Sleeping Bones (4:16)
3. Desolation Road (4:00)
4. White Tuxedos (6:30)
5. The Resurrected Judas (8:24)
6. Silent Masses (6:17)
7. Last Carnivore (4:22)
8. Dark Fascist Skies (6:05)
9. Blood Of Eden (3:12)
10. Silent Graveyards (2:52)
