Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Porcupine Tree
Izdavač: Kscope
Izdanje: 2012
Trajanje: 129:00
Ocjena: 4/5
Britanski progresivnorockovski revitalisti Porcupine Tree, koji su pod vodstvom velikog ‘mecene’ suvremenog prog pokreta, svestranog gitarista, pjevača i producenta Stevena Wilsona, s godinama postali vodeća snaga na svom eksperimentalno zamišljenom glazbenom području, slove kao jedan od onih bendova koji uživo obično zvuče šak i bolje nego u studiju. »Octane Twisted« je dvostruki koncertni dokument u nizu više-manje zanimljivih koncertnih albuma kojih je ovaj sjajni bend u svojoj karijeri nanizao već poprilično. Njegova glavna posebnost je to što sadrži snimku cjelovite koncertne izvedbe Grammyjem nominiranog ambicioznog konceptualnog albuma »The Incident« (2009), nakon kojeg je Porcupine Tree na nekoliko godina ‘ponestalo daha’ pa su se zato radije odlučili za dulju stanku. Sve izvedbe, osim posljednje tri, koje su snimljene u londonskoj dvorani Royal Albert Hall, snimljene su 30. travnja 2010. u čikaškoj dvorani Riviera Theater.
Kao što je već gotovo uobičajeno posljednjih nekoliko godina, bend je na turneji »The Incident« pratio dodatni gitarist i prateći pjevač John Wesley, a njegova je prisutnost ključna da bi razlika između studijske i koncertne verzije »The Incident« bila očita, kao i zamjetna činjenica da Wilson ovaj put odabire nešto ‘siroviši’ vokalni pristup nego što je većina navikla u studiju. Možda je pomalo neobično da bend spomenuto studijsko ostvarenje gotovo s doktorskom preciznosti i žarom izvodi ‘u nulu’, gotovo do sekunde vjerno studijskim izvornicima, s doista minimalnim improvizacijskim odstupanjima.
Nekima bi tijekom slušanja prvog diska »Octane Twisted« ovaj relativno hladan nedostatak improvizacijske duhovitosti i potpuno preslikavanje studijskih verzija zacijelo mogli zasmetati, no Porcupine Tree kroz cijelu izvedbu »The Incident« osjetno pršte neukroćenom energijom, osobito kad je riječ o međusobnoj instrumentalnoj magiji, kako na više progmetalski usmjerenim ostvarenjima poput uvodnih »Occam’s Razor« i »The Blind House« tako i na suptilnijim trenucima u stilu »The Great Expectations« i »Kneel and Disconnect«.
Na izvedbama poput »Drawing the Line«, gdje ti majstori višeslojnih nijansi i uživo dočaravaju čaroban ambijent, najbolje se čuje poznata dvojna priroda Porcupine Tree, u kojoj se izmjenjuju nježni sintesajzerski valovi u režiji Richarda Barbierija i brutalne gitarske fraze, za nijansu još agresivnije nego na studijskoj verziji, čemu se izuzetno uspješno pridružuje i Wilsonov zamjetno ‘grubi’ pjevački pristup. Porcupine Tree jedan su od rijetkih suvremenih progresivnorockovskih bendova koji se mogu pohvaliti posve reprezentativnim zvukom, i iako je većina njihove glazbe, što se tiče samog ambijenta, prilično mračna i melankolično usmjerena, često s ljutim društvenokritičnim porukama, povremeno se ipak osjeti da nisu posve izgubili povjerenje u ‘bolje sutra’, za razliku od nekih poput King Crimson ili Van Der Graaf Generator.
Na naslovnoj skladbi, nosivom ostvarenju »The Incident«, najbolje se čuje Wilsonova skladateljska, producentska i filozofska etika, kad uspješno spaja određene posve moderno obojene varijacijske trikove i odabrane ideje iz zlatnih godina progresivnog rocka, spojene sa specifičnim zvučnim perfekcionizmom. Wilson u tekstu poručuje publici da želi ‘biti voljen’, iako se tekst te skladbe ni izdaleka ne odnosi na njega, jer ovaj glazbeni majstor svoju privatnost vrlo pomno čuva i gotovo djeluje kao aseksualna osoba kojoj su seksualnost i međuljudski odnosi doista neka ‘deseta briga’. No, unatoč nekim svojim neobičnim filozofskim uvjerenjima i vanjštini uzora svih računalnih moljaca, Wilson je, kad u ruke uzme instrument, gitaru ili klavijature i otvori usta, posve druga osoba nego što možda djeluje na prvi dojam. Samo se genij naime može sjetiti nešto tako divno i nadahnjujuće kao što je epsko putovanje nostalgičnim meandrima ljudske svijesti naslovljeno »Time Flies«, gdje Porcupine Tree na odličnoj koncertnoj verziji osvajaju izuzetnom međusobnom muzikalnošću, smislom za improviziranje i prije svega gnječenjem čarobnih ambijentalnih nijansi.
Ni drugi disk, koji uz izuzetak skladbe »Bonnie the Cat« s albuma »The Incident« sadrži koncertne verzije nekih njihovih najomiljenijih djela, ali i poneka ne baš samorazumljiva iznenađenja s prijašnjih albuma, ‘nije od muha’, iako je improvizacijska suzdržanost mjestimice blago smetajuća. S »Hatesong« se Porcupine Tree vraćaju na album »Lightbulb Sun«, jedno od svojih prvih komercijalnije pristupačno usmjerenih ostvarenja, kad im je ime nekako i počelo postupno probijati iz ‘podzemne’ opskurnosti prema široj publici i doživjelo komercijalni vrhunac upravo s albumom »The Incident«, što je, blago rečeno, bilo prilično neobično s obzirom na složenost njihove glazbe i činjenicu da nikad nisu imali neki ‘službeni’ hit. Nije bilo iznenađenje da je Wilson nakon kraja turneje »The Incident« prekinuo sve aktivnosti povezane s Porcupine Tree, jer je jedan od razloga zacijelo bio i taj što nije volio sve veću pozornost komercijalnih medija zbog koje se osjećao neugodno.
Posebno dobro ispada epska fuzija »Lightbulb Sun« klasika »Russia On Ice« i skladbe »The Pills I’m Taking« s albuma »Fear of a Blank Planet« (2007), dok su najstarije izvedbe te večeri »Dislocated Day« i »Stars Die«, koja je izvorno izišla 1994. kao singl, a zatim i na američkoj verziji albuma »The Sky Moves Sideways« (1995), njihova prvog ostvarenja na kojem se okupio pravi bend, a ne samo Wilson u samostalnoj režiji. Izvrsno odsviraju i cijelu, više od 14-minutnu verziju klasika »Even Less« s albuma »Stupid Dream« (1999), koja je u boljoj, duljoj verziji kasnije izišla na kompilaciji »Recordings« (2001).
Ovaj dvostruki koncertni dokument zaključuje se standardom »Arriving Somewhere But Not Here« s albuma »Deadwing« (2005), nedvojbeno vrhuncem cijele snimke, za koji dobivaju i najglasniji odjek publike. Neki će na »Octane Twisted« zacijelo pogrešiti dugogodišnje favorite poput »Trains«, »Open Car«, »Blackest Eyes«, »Shesmovedon«, »Lazarus«, »Sound of Muzak«, »Fear of a Blank Planet«, »Piano Lessons«, »Radioactive Toy, »Mellotron Scratch« i »Shallow«, ali nekako je i dobro da su Porcupine Tree ovaj put dali prednost novijim djelima u obliku cjelovite izvedbe »The Incident«, zbog koje se ovo dvostruko koncertno remek-djelo i najviše isplati kupiti.
Porcupine Tree s »Octane Twisted« ponovno dokazuju da uživo, ovaj put s nešto agresivnijim pristupom, mogu zvučati barem jednako uvjerljivo kao u studiju, što nije neko posebno iznenađenje za sve koji poznaju njihov scenski etos. Koncertna energija kroz cijelu snimku neobično je intenzivna, dok sve izvedbe, kao što je već rečeno, ispadaju doista ‘kako se šika’ s minimalnim improvizacijskim promjenama i maksimalnom uigranošću među pojedinim članovima benda. To je koncertna snimka koja će svojim sadržajem, bez obzira na to što bend pažljivo štedi sva moguća improvizacijska ‘odstupanja’, oduševiti ponajprije dugogodišnje privrženike ili one koji su za Porcupine Tree prvi put čuli upravo zbog »The Incident«, dok onome tko bend tek upoznaje ne nudi baš najbolji uvid u njihov lik i djelo, jer su starija i ‘razvikanija’ ostvarenja na ovoj inače u svakom drugom pogledu više nego oduševljavajućoj dvostrukoj koncertnoj kolekciji ipak premalo zastupljena.
Postava
Steven Wilson – vokal, gitara, klavijature
Richard Barbieri – klavijature
Colin Edwin – bas-gitara
Gavin Harrison – bubnjevi, udaraljke
John Wesley – gitara, prateći vokal
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
CD 1 – The Incident – Chicago
1. Occam’s Razor
2. The Blind House
3. Great Expectations
4. Kneel And Disconnect
5. Drawing The Line
6. The Incident
7. Your Unpleasant Family
8. The Yellow Windows Of The Evening Train
9. Time Flies
10. Degree Zero Of Liberty
11. Octane Twisted
12. The Seance
13. Circle Of Manias
14. I Drive The Hearse
CD2
1. Hatesong (9.57)
2. Russia On Ice / The Pills I’m Taking (15.02)
3. Stars Die (5.57)
4. Bonnie The Cat (6.11)
5. Even Less (14.28)
6. Dislocated Day (7.05)
7. Arriving Somewhere But Not Here (12:59)
