Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Črnčec, Marko
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: year
Trajanje: 58:51
Ocjena: 4.8/5
Nisam baš duboko u jazzu, ali dobru glazbu uvijek vrijedi poslušati, pa makar traži malo više vremena, koncentracije i potpuno drukčiji kompendij razumijevanja glazbe od izravnijih, simplicističnijih proizvoda rockerskog kova. S mladim, talentiranim jazzistom izvanserijskog talenta, 1986. rođenim Mariborčaninom Markom Črnčcem, slučajno sam se susreo pri spustu u sanjivi svijet kontemplativne oratorke međunarodnog kova, sjajne Aphre Tesle. Senzualno nastrojen par rafiniranih zlatnih ruku i deset doista zlatnih prstiju već je dulje vrijeme nezaustavljiv pa uz koncertiranje neustrašivo snima izvanredne, među sobom toliko različite uratke. Nema granica za bezgranični, slobodno plutajući um koji se ne ograničava ni žanrovima ni geografskim determinantama, a multiinstrumentalni izljev savršenih emocija na albumu Devotion događa se u intimnoj atmosferi brooklynskog kluba, gdje uz nemirnog Churnchetza glave sastavljaju i branitelji novodobnog jazzovskog barjaka New Yorka, izvanredni saksofonist Mark Shim (talentirani jamajčanski saksofonist nakon brojnih seljenja korijenje je pustio u Brooklynu, a u nizu izvanrednih suradnji su putovanja s Elvinom Jonesom, Gregom Osbyjem i Mingus Big Bandom), nadareni basist Christopher Tordini (Shimov znanac iz sastava Grega Osbyja, među ostalim je poduprio zvukove Jeremyja Pelta, Stevea Lhemana, Jima Blacka i Andrewa D’Angela) te nadareni bubnjarski wunderkind Justin Brown (mladić bubnja od svoje druge godine, a studijem na Berkleyju i Julliardu izbrusio je svoju ritmičku tehniku do savršenstva, očarao Kennyja Garretta, Geralda Claytona, Esperanzu Spalding i brojne njujorške sinonime razvikane jazzovske perfekcije).
Nakon McLaughlinova world music izljeva izvanredne ploče Devotion iz 1978. te nekoliko istoimenih djela sastava Earth, Wind And Fire, Warrena Hilla, Joea Bonnera i ostalih zagovornika potpune predanosti, ovaj put se nešto iznimno reaktivno i dopadljivo odvija na interkontinentalnoj razini, a povod za sve je mariborski talent kompozicije i crno-bijelih tipki Marko Črnčec, koji svoj dokaz postojanja jasno pokazuje već prvom skladbom Being There. Krasna kemija izvanredno fluidnog klavira, koji se uvlači pod kožu uz kratke dodire opna i činela, kojima Justin Brown služi bez rezerve, uz zvukove dobro uigranog akustičnog basa, a preko cjeline se slatko slijeva izvanredno rezonantni tenor saks razigranog Marka Shima, koji diše, izgovara i živi jazz. Marko se s cjelinom slijeva kompaktno te u maniri Theloniousa Monka odmeditira svoj klupski solo potpuno nenamještno, doraslo najvišim kalibrima žanra. Tečna igra i jazzovski snažno začinjene šetnje po tipkovnicama te zvučno-ritmičkim registrima događaju se nesputano i slobodno poletno, kao da se na nosač hvataju zvukovi savršenog slobodnog jam sessiona, improvizacije, samo što cjelina ima snažan kostur i doista besprijekorno drži vodu, a ujedno iskri u svakom taktu od savršene čarolije glazbe u slobodnom letu. Funkoidnije zloslutni, gotovo potamnjeno mračni Schizo poslužuje s malo otrovnijim nijansama Rhodes klavijatura, fuzijski ples klupskog jazza i progresivnih podtonova nadograđene jazzovske metrike dodaje nove konture međuljudskoj igri savršenih majstora koji nadrastaju zanatstvo i naučene obrasce, a usporenijom sanjivošću lagano prozirna Devotion unosi u cijelu divlju igru snažnu dozu senzualnosti i savršene kontrole dinamičkih registara četvorca. Slika u mrak utonulih brooklynskih ulica, neonskih svjetala i bezriječnih stihova savršenog stapanja, ljubavi, savršene rezonance sa zvukom srčanog odjeka, ljubavi, usporenih misaonih slika, prikrada se u prvi plan kad uz suzdržanu igru svih elemenata i sugestivni saksofon u prvi plan ponovno stupaju nadareni prsti izvanrednog skladatelja cijele priče, izvanrednog Churnchetza. Iako jazz možda ne slušaš često, ovaj put se igri koja ne pametuje i ne nameće formu neslušljivosti potpuno prepuštaš. I sam postaješ dio prepuštanja, i sam članak u odmotavanju Devotiona.
Nemilosrdnije raspaljeni tempo skladbe Gonzalost podsjeća na Johna Mclaughlina i njegov maskulinitiji kontrapol u osobi Ala Di Meole (ne znam, ali sjetim se igre sastava Return To Forever i Mahavishnu Orcestra, samo što gitare ovaj put zamjenjuju zvukovi akustično punog klavira i elektrificiranih klavijatura). Gonzalost je savršen primjer fuzije žanrova, uz jazz se u cjelinu prikrada malo Lala Schifrina (na jako potamnjelom funkoidnom jazz tripu), malo world music izravnosti i eksplorativnosti te savršena metrika trenutačnog prilagođavanja svih četiriju dijelova zvučne soldateske. Stupnjevani Interprelude nastavlja igru tamo gdje se zvučna evolucija prethodno rafinirano završava, a elektrificiraniji bas uz zvukove klavira, slatkih bubnjeva i saksofona na steroidima defragmentirano se u valovima uvlači u podsvijest. Nakon utišavanja strasti, kažu dečki, nemate što izgubiti. Strastveni Risk Free pomiče cjelinu u višu klupsku brzinu, a bez petljanja zamišljam dečke kako stoje na pozornici neke zadimljene jazzovske beznice s karakterom, samo što je ovaj put izraz moderniziraniji i lako privlači i poneki manje jazzovski puristički ar ušes. Minimalistički dodir akustično rezonantnih žica kontrabasa, koji pod prstima Christophera Tordinija zapliva u završetak ploče, nastavlja se nakon uvoda u skladbi u kojoj se glazba ne obazire na sutrašnji dan. Without Tomorrow je gotovo tužaljka koja si dopušta u notni crtovlje upisati tonove boli, gubitka, nedostajanja, a među raširenim prstima preko dlanova se poput dima slijevaju gusti valovi saksofona, klavira i sanjivih poteza bubnjarskih palica po površini pažljivo kovanih činela. Predaja nije opcija, a mladi četvorac s jazzovskim kormilarom uz krasan obrat srčane krvi polako otklizava prema samouvjerenijoj skladbi Late, koja vraća zbivanje ponovno u fuzijskiji svijet savršene tektonske povezanosti sve četiri melodijsko-ritmičke komponente, svih četiriju instrumentalnih planeta koji zajedno tvore galaksiju savršenog predavanja, savršene razgradnje granica, unutar koje se karakter svakog pojedinca ne gubi i ne razvodnjava. Zaljubljen u dualnost akustike klavira i rustikalnih zvukova Rhoades klavijatura, Marko se prepušta igri koja izvodi unutarnji dijalog između lijeve i desne polovice mozga, a u cjelini se odvija savršena geneza glazbe najsjajnijih kontura. Završna skladba Improvisation uvjerava da se sada na kraju može odbaciti i oslonac ritma i notnog crtovlja, a otrovno precizni Markovi prsti, poduprti besprijekorno naoštrenim i profinjenim parom jazzovski kaljenih ušiju, zaključuju ploču u samostalnoj eksploraciji i eksploataciji svih samostalnih talenata koji se ne kriju iza nikakvih maski, iza nikakvih zastora drugosti. Statement ploče dan je samostalno i bez rezerve. Emocije su se istisnule na ploču i Devotion je zaključen.
https://www.youtube.com/watch?v=zsO-jBXbrKk
Mogu samo priznati da je vjerojatno štošta od ponuđenog i posluženog u savršenoj formi inkapsulirane fuzije četvero ljudi s druge strane Atlantika vjerojatno i nakon četrdeset slušanja i više stvar događanja i poimanja za daljnja slušanja i bezriječne izlete u nepoznato. Četvorac kemiju nedvojbeno posjeduje i vjerujem da bi dečki imali još štošta reći i ubuduće, a najviše možemo zahvaliti neustrašivosti i smjelosti mladog slovenskog uma, koji je preraстao državu ograničenosti, lansirao se u međuplanetarnu sferu savršene samoostvarenosti i događanja da je djelić te ljepote i unutarnje uzburkane pripovjednosti dan na raspolaganje i nama ovdje i sada. Marko Črnčec je pločom Devotion poslužio izniman biser, koji većina zagovornika vulgarnog niskog cvilenja isključivo prvobitnih strasti za melodijom triju akorda i primarnim ritmom vjerojatno ne bi shvatila, dokučila i znala cijeniti, a ja sam nad činom savršene altruističke dodirnosti četiriju kemije punih reagensa potpuno oduševljen i ushićen. Dogodio se još jedan čin evolucije slovenskog jazza, koji danas cijenim puno više nego što sam ga vjerojatno znao prije deset godina. Sve se razvija i nadograđuje. Nakon potpune rigidnosti i nepropusnosti srčanih membrana možda je nastupilo vrijeme za potpunu predaju i prepuštanje sokovima inspiriranije interstelarnosti, kozmičnosti, koju urbano mondeni Devotion nedvojbeno posjeduje!
Sastav
Marko Črnčec – piano, Fender Rhodes, klavijature
Mark Shim – tenor saksofon, Yamaha midi kontroler
Christopher Tordini – električni i akustični bas
Justin Brown – bubnjevi
Produkcija
Marko Črnčec
Popis skladbi
1. Being there
2. Schizo
3. Devotion
4. Gonzalost
5. Interprelude
6. Risk Free
7. Bass Intro (Without Tomorrow)
8. Without Tomorrow
9. Late
10. Improvisation
