Dirty Three, sumporna katarza!

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 12. listopada 2026.

Mjesto: Orto Klub, Ljubljana
Datum koncerta: 28.05.2007
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 13 eur

“Od svih gradova u kojima nastupamo, najradije se vraćamo ovamo” bile su riječi kojima je Warren Ellis popratio uvodnu pjesmu dugo iščekivanog novog nastupa grupe Dirty Three. Sva trojica na pozornici, uz Warrena na violini još i bubnjar Jim White te gitarist Mick Turner, bila su prilično dobro raspoložena. Ali upravo je Warren imao najviše toga za reći. Između svake skladbe uzeo si je vremena da malo prokaska o raznim stvarima, o Grčkoj, problemima na putovanju, zgodama sa snimanja i naravno o uspomenama s posljednjeg nastupa u Ortu, zbog čega je zamolio i da se isključi ventilator koji se vrtio točno na stropu iznad pozornice: “vidim ja da ću krvariti prije nego što ova prokleta večer završi!” Sjećanje na zadnji nastup u Ortu, kad je sudbina htjela da taj neumorni guslač tadašnji koncert završi s nekoliko šavova na dlanu, svakako je još vrlo živo. Ovaj put je na sreću prošlo bez krvnog danka, ali je energija ipak tekla u potocima.
S obzirom na to da su Dirty Three izdali sedam albuma, a svi se kreću negdje između zaista dobrih i izvrsnih, nije čudno da su sve skladbe koje odsviraju poput pravih malih himni, a publika ih redom prihvaća s očitim oduševljenjem. Bez obzira radi li se o skladbama s prvijenca Sad And Dangerous ili s posljednjeg studijskog uratka naslovljenog Cinder, za koji Warren kaže: “s tim smo htjeli napraviti nešto pop glazbe koja se vrti na radiju. Kao Placebo ili U2 i ostala sranja!”, pa se nasmiješen nastavlja “naravno da smo se grdno prevarili!”, sve su pjesme naprosto prožete nekom opsjednutom energijom koja svaka za sebe kaže točno ono što želi. Bez teksta naravno, riječ je isključivo o instrumentalnim skladbama koje su tek povremeno poduprte Warrenovim krikovima i povicima.
Osim što je Ljubljana njihov “najdraži” grad, ubrzo je nazovu i “Ljubljana, grad istine”, što je bio odgovor na nezadovoljnog posjetitelja Slavca, koji je izrazio želju da čuje “geetarman solo”. “Želiš čuti gitarski solo? U redu, Mick, odsviraj solo za čovjeka!”, što je Micka samo nasmijalo, a Warren nastavlja “Otkrili ste slabu točku grupe. Nakon petnaest godina nastupanja sad ste otkrili da naš gitarist uopće ne zna svirati!” Publika se smije, a Warren s nešto ozbiljnijim izrazom lica, više za sebe promrmlja “hoću li imati problema pri odlasku?”, što se odnosilo na Slavca, s kojim je došlo do očitog manjeg šuma u komunikaciji.
S druge strane pak je pronašao, kako je rekao, pravog prijatelja u publici, nekog Tomaža, koji se baš za ovu priliku preimenovao u Too Much. “Gdje si sad, Too Much?” upitao je Ellis nakon neke pjesme, “pomozi mi, reci što da sad odsviramo?” i iz publike stiže odgovor “ne znam, ja sam skroman. Sviraj te što hoćete!” “To je najbolji odgovor koji sam ikad dobio!” odvrati Warren i sav nasmijan ponovi “ja sam skroman.” “Too Much, you’re just too much!”

Iako Mick nije baš oduševljen soliranjem, nikako nije točno da ne zna svirati, dapače, u svijetu u kojem je sviranje gitare postalo pravi mastrubatorni čin koji se poziva na “nikad nije previše”, Mick je pravi negativ tom besmislu. Za njega svakako vrijedi pravilo “manje je više” i kako je u pravu, jer bi se u toj eklektičnoj ludnici koju stvaraju Warren i Jim dodatno gitarsko pretjerivanje pretvorilo u najboljem slučaju u buku, što se s njegovim umirenim i krajnje jednostavnim melodijskim obrascima nikad ne dogodi.
S druge strane je onda naravno Jim White, za kojeg se mirne duše može reći da mu u bubnjarskom svijetu zaista nema mnogo ravnih. Tako opuštenog i maštovitog bubnjara doista je nemoguće previdjeti. Spektakl sam za sebe. Osim što je koristio čitav niz različitih palica, izravno na opnama njegovih bubnjeva ili na činelama našao se cijeli niz artefakata koji se tamo obično ne viđaju. Nekoliko malih tamburina neprestano je hvatalo udarce namijenjene opnama, a na njima su se našli i nekakvi plastični ornamenti zanimljivih oblika, kojima bih teško pripisao vlastitu funkciju. Jim je brinuo i za razna iznenađenja u samom tijeku glazbe, jer je ona skretala u sve moguće smjerove samo ne u onaj predvidljivi. Unatoč izuzetnoj tehničkoj dovršenosti njegovo sviranje djeluje više kao bezbrižno i lepršavo poigravanje, kao da je sve što radi krajnje jednostavno. Ali zaista samo naizgled, jer takvo razumijevanje i poznavanje bilo kojeg instrumenta nikako ne dolazi posve samo od sebe, pa ni samo vježbom. U Whiteovu sviranju postoji naime savršena ravnoteža između tehničke preciznosti i izuzetnog osjećaja za glazbu u najčišćem smislu riječi. Jednako značenje dakle pridaje zvuku i tišini i time zaista stvara nešto posve svojstveno. U biti to rade sva trojica glazbenih alkemičara.
Glavna atrakcija je ipak svakako Warren, koji svojim nastupom nikako ne djeluje kao netko tko svira violinu. Kad sav zgrčen, leđima okrenut publici “zlostavlja” taj krhki i nježni instrument, po mogućnosti u vrlo distorziranom efektu, usput, on za svoje gusle koristi čak pet posebnih efekata, dok Mick za svoju gitaru ima samo dva, izvlači iz instrumenta glazbu koja je puno srodnija “riffomaniji” Tommyja Iommija iz Black Sabbath nego nekom Vivaldiju ili čemu sličnom. Svira točno onako kako u glazbenoj školi uče i zahtijevaju da se ne radi! Doslovno katarzično predaje se svom instrumentu i obratno, i zasigurno nema dlake na njegovu tijelu koja ne bi dala svoj obol glazbi. A kad je u naletu strasti podiže u zrak, raširenih ruku, uz zvonki i neukroćeni “feedback”, izgleda kao da bi je htio izložiti nečemu snažnijem od sebe samog, a to može biti vjerojatno samo munja. Možda. I začudo, taj instrument uopće ne zakaže!

Jim i Warren su dakle prva bojna linija glazbenog razvrata, kojem Mick, unatoč tome što je nešto suzdržaniji, svojim doslovno hipnotičkim sviranjem samo još povećava stupanj glazbene perverzije koju besramno stvaraju i koja čini samu bit zvučne slike Dirty Three. Bez sumnje bi Dirty Three bili najbolji primjer zašto je Rock & Roll bio zabranjen! Pogotovo uz zlatni savjet “rock koncerti su najbolja prilika da upoznate osobu s kojom ćete se dobro zabavljati još barem 24 sata. Samo pazite da to ne bude ista osoba s kojom ste došli na koncert… sedam od deset ljudi ode s nekim drugim nego s kim su došli!”

U svom nastupu koji je trajao gotovo dva i pol sata, punom ekscesa, uključujući obavezni dodatak, trojac je dodobra prozračio svoju glazbenu riznicu, pa se moglo čuti barem po jednu skladbu sa svakog albuma. Među istaknutijima bile su “Amy” s albuma Cinder, “I Remember A Time When Once You Used To Love Me” (Horse Stories), “Sea Above, Sky Below” (Ocean Songs), “Lullaby For Christie” s albuma Whatever You Love, You Are i druge, ako je uopće pristojno neku posebno izdvajati.
Sat je već otkucao jedan ujutro kad su se Dirty Three zaista odlučili završiti kako dolikuje. Još jednom pjesmom i riječima “remember… remember… remember…” i dok je publika već postajala nestrpljiva, konačno je dovršio rečenicu “remember to forget! A ako je netko danas s nama, već mrtav ili na umoru… prebolite to već, nisi jedini!” Još nekoliko usamljenih povika u noć i Dirty Three nestaju kroz mnoštvo, kako su i došli. Sa stilom!