Disciplina na ljubljanski način

Prije nešto više od dva tjedna zidove ljubljanske Cvetličarne tresli su srpski avangardni drum’n’bass rokeri Disciplin A Kitschme, koji su nastavili niz provokativnih koncerata iz serije Limited. Dozu niskofrekventnog brujanja i eksplozije bubnjeva u prijestolnicu je dovela ekipa iz Eventima, koja je nakon uspjeha i gotovo rasprodane dvorane na koncertu Partibrejkersa računala na ponavljanje uspjeha i s beogradskim trijom – i oko prodaje ulaznica opet su mogli zadovoljno trljati ruke, jer je dvorana, s planiranih najviše 800 ulaznica, ponovno bila rasprodana. Ali idemo radije lijepo redom.

Dan je počeo kao i svaki dan tog prekrasnog svibnja. Prognoza za poslijepodnevne sate bila je malo manje obećavajuća, jer je najavljivala nekoliko kapi kiše, što predanog i odlučnog rokera, kojem treba malo sentimentalnog osjećaja vraćanja u prošlost, nikako nije zaustavilo. Zapravo su do sada svi koncerti serije Limited bili upravo to: sentimentalno vraćanje u prošlost i oživljavanje sjećanja na prošlu ili bolje – nedavno prošlu – povijest. Vrata Cvetličarne i ovaj su se put širom otvorila malo nakon pola devet, a mnoštvo žedno spektakla i svoje doze piva moglo je zakoračiti u napola zamračenu dvoranu. Malo jugonostalgičnih hitova, razgovor s kolegama iz studentskih dana i nekih 600 ili malo više fanova dočekalo je ponovni dolazak Dušana Kojića – Koje i dvojice članova prateće postave.

U osamdesetima je definirao zvuk jugoslavenskog post rocka, a pogotovo novog vala. Devedesete su značile tektonske pomake. Idejno i stvaralački. Utočište od balkanskog ludila (i pokolja) potražio je na Otoku i u Velikoj Britaniji je iz Discipline kičme nastao derivat za engleski govorno područje. Koja je naime 1996. u Londonu ponovno aktivirao bend pod imenom Disciplin A Kitschme, bend koji istražuje underground dance scenu, eksperimentira s trance-om, dodaje jungle zvukove, a sve to radi bez dodatne suvremene tehnike odnosno elektronike. Bas je primarni alat, a drum’n’bass strukturu nadopunjuju bubnjevi i ženski vokal. Svojim željeznim repertoarom dobro su zagrijali i ljubljansku publiku, koja se nakon početne melankolije uživjela i dočarala si dobra stara vremena jugoslavenskog novog vala, funka i punka. Koncert su započeli skladbom ‘Svi za mnom’ i nastavili svojim hitovima iz različitih razdoblja i s različitih ploča ( Najlepše pesmi, Najlepši zub na planetu dosade, Ove ruke nisu male 1). Kako su najavili: staro je ponovno srelo novo. Današnja Disciplin a kitschme djeluje po načelu iskustva stare postave i nove energije, koju daje na svojim koncertima, bez obzira na to na kojem jeziku izvode pjesme. Zapravo je bilo prilično teško odrediti što točno pjevaju, jer je zvučna slika ovog koncerta bila sve samo ne blistava. Brujanje basa i divlji ritam bubnjeva nadglasali su krhke vokale beogradske djevojke Manje, koja je uzalud pokušavala nadmašiti zvučno-spektralni raspon svoje engleske kolegice (s kojom je Koja surađivao tijekom boravka u Engleskoj). Na mjesto glavnog vokalista ponovno se vratio – tko drugi nego: Koja (a.k.a. Zeleni zub). Nešto suzdržaniji u dijalogu s publikom izvodio je svoj posao, ali to publiku očito nije smetalo. Indiferentnost nakon uvodnog dijela koncerta negdje se nakon dobre polovice seta rasplinula poput mjehura od sapunice, pa sam uskoro svjedočio gotovo rejverskoj ekstazi. Svojevrstan vrhunac bila je eruptivna verzija pjesme ‘Političari virusi’, a meni su osobno bubnjiće ugodnije mazile pjesme ‘Noize In Fashion’, ‘Ti znaš da tvoja soba ima četiri ugla’, ‘Zgodne kretnje’ i produljena verzija skladbe ‘Bedroom muzik’. Definitivno groovy, ali premalo definirano da bih mogao reći da je to koncert koji bih ubrojio među svoje najdraže koncerte kojima sam prisustvovao. Možda i zato što je Koja cinično i sarkastično bio podignut na piedestal vlastite samouvjerenosti, na kojem nema mjesta za zahvale publici, koja je i ovaj put bila disciplinirana i podložna manipulacijama. Gotovo toliko da sam dobio dojam da im je bilo posve svejedno što se na pozornici događa. A događala se statika i borba s očajnim zvukom. Ravnodušnost prema jalovim rezultatima bila je ono što je između redaka punilo misli. I potjere za uživljavanjem ubrzo je bilo kraj. Nakon dvadeset i pet skladbi, nakon cijele vječnosti buke bez prave forme, stigao je veliki finale, kratko hvala i nakon kraćeg skandiranja jedan bis. Nakon toga “Fala lepo!” i odlazak s pozornice. Svjetla se pale, a žedni odlaze na after party, na kojem su mogli uništiti još koju čašu piva, a o jutarnjoj glavobolji ionako je šteta trošiti riječi…

Organizacijski je koncert izveden suvereno i bez zapleta, na čemu organizatorima sva pohvala. Nešto manji popis pohvala ovaj je put otišao u ruke tonskom majstoru, koji je nevješto i nenaviknut na Cvetličarnu masakrirao zvuk od prve do zadnje skladbe, na čemu mu definitivno treba zapljeskati – možda je upravo u tome bila poanta… Zeleni zub, Manja i Buca ostavili su mlak dojam, usprkos svom pionirstvu i eksperimentiranju. Toga je, za moj ukus, možda bilo malo previše. Doza “čistog rock’n’rolla” bila je škrtija, ali znate već: svako uho ima svog slikara. Kladim se naime da sam bio jedan od rijetkih koji bi ovaj koncert radije stavio na popis probavljivih nego spektakularnih koncerata. Drugi put ih radije pogledam negdje južnije – na Exitu, naoružan pravom dozom maligana…