Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Rush
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 2007
Ocjena: 4/5
Kao i obično, svaki novi album kanadskog svetog trojca art rockerskih (hemi)sfera i tvoraca nekih od najinovativnijih i najnaprednijih djela u povijesti progresivnog rocka poseban je jubilej, koji svi ljubitelji progresivno intoniranih melodija i udarnih zvukova obično dočekuju s nestrpljivim žarom. Iako su Rush već odavno (i prilično odlučno) odustali od kompleksnih progresivnih epova, svaki novi album dočekan je kao donositelj brojnih nepredvidljivosti i visokog ambijenta. “Snakes & Arrows” njihov je 18. studijski album, a producirao ga je njihov dugogodišnji fan Nick Raskulinecz (Velvet Revolver, Foo Fighters, itd). Njegov doprinos rodio je jednu od najboljih produkcija u njihovoj povijesti i u tom pogledu donio dalekosežan napredak u odnosu na glazbeno inače oduševljavajućeg, ali produkcijski izrazito šepavog prethodnika “Vapor Trails” (2002). Taj je album za sastav bio iznimno važan jer je unatoč Neilovoj osobnoj tragediji, u kojoj je u kratkom roku izgubio i suprugu i kćer, i kad je budućnost sastava visjela o tankoj niti, dokazao da su Rush sposobni nadvladati i naizgled nepremostive prepreke te nesmanjenim zamahom nastaviti svoje glazbeno poslanje i u novom stoljeću. Album je bio protkan kombinacijom nevjerojatne energije, dinamike, udarnosti i pravim erupcijskim izljevima neskrivenog bijesa zbog zabluda ljudskih puteva. Neil, koji uz izvanredne bubnjarske vještine posjeduje i izvanrednu žicu za pisanje tekstova, tada je ponudio neke od svojih najosobnijih i najangažiranijih tekstova do tada, na koje su osim osobne tragedije utjecali i tadašnji vanjski događaji (primjerice 11. rujna), koji su utjecali na “ljutito” raspoloženje albuma.
U lirskom pogledu “Snakes & Arrows” nastavlja osobno i društveno angažiran smjer svog prethodnika. Naslov albuma, prema Neilovim riječima, potječe iz drevne istoimene budističke igre, kao i iz dječje igre “zmije i ljestve”. Njegova središnja poruka, kao i glavna tema većine tekstova, jest sudbonosna povezanost religija i ratova, koji su se, kako znamo iz povijesti, prečesto pokazali glavnim izvorom ljudske patnje i zabluda. I u glazbenom pogledu “Snakes & Arrows” nastavlja oštar zvuk i prilično izravan pristup prethodnika. Ovaj put s važnom promjenom, koja donosi poseban naglasak na Alexovu gitaru, i električnu i akustičnu. U tom faktoru album blista od početka do kraja. Rush već dugo nisu odmjerili toliko prostora Alexovim gitarskim majstorijama (glavni razlog zašto se više nego ikad posvetio kombinaciji elektrike i akustike navodno je plod njegova susreta s Davidom Gilmourom). Album općenito zvuči prilično konzistentno, bez izrazitih favorita, a oni rijetki slabiji trenuci upućuju na blagi nedostatak novih ideja. Svi oni koji su slučajno očekivali da će se Rush vratiti svojim kompleksnim i dinamičnim progresivnim epovima ili finim sintisajzerima prožetom zvuku koji je prije svega u 80-ima krasio većinu njihove glazbe, morat će se pomiriti s činjenicom da su oni davno odustali od bilo kakvih namjera “vraćanja u prošlost”. Pred nama je tako još jedan hard rockerski usmjeren album, koji prije svega krase energični gitarski rifovi i ultra voltažan ritam, a temelji se na, još uvijek oduševljavajućoj, tradicionalnoj kombinaciji Geddyjeva razgranatog basa i Neilove nevjerojatne bubnjarske dinamike.
Uvodni “Far Cry”, koji je izašao i kao singl, od svih skladbi na albumu još je najsličniji nekom starijem uratku. Sadrži klasični Rush zvuk i sve tradicionalne elemente sastava; od vrlo dobrog, raspršenog uvoda, u kojem polako upadaju akustična i električna gitara, zvonki bas i klasične Neilove dinamične bubnjarske plotune. Geddy je sa svojom frenetičnom bojom glasa još uvijek onaj “pravi”, a njegova vokalna interpretacija tekstova kao i obično je nadasve proživljena. Mnoge će oduševiti i kraća repriza jedne od glavnih tema s “Hemispheres” (1978), koja se naglo, preko mračnog hard rockerskog rifa, pretvara u drugi, ravniji smjer. Alexova gitara teče kao podmazana i izvrsno se usklađuje s radom Neilovih činela, koje Geddyja često tjeraju da pjeva iznad uobičajenog vokalnog registra (ali zaboravi na njegove legendarne vriskove iz ranih godina sastava). Skladbu krase i solidan refren i melodika. Mogu reći da je riječ o dobrom i nadasve ohrabrujućem uvodu u album, koji pokazuje da su Rush još prokleto živi.
“Armor And Sword”, koji među ostalim sadrži instrumentalnu repriza, otvara se jednostavnim, ali učinkovitim bubnjarskim zamasima na činelama, režećom gitarom i razgranatom linijom basa, koja pomalo vuče na neku King Crimson klasiku iz razdoblja “Larks’ Tongues In Aspic” ili “Red”. Za glavno iznenađenje pobrinula se melodična akustična gitara koja nastupa prije prvog stiha. Oštar zvuk cijelo vrijeme lijepo ostavlja prostor melodiji. Alex na kraju zaključuje još i lijepim solom. Solidno ostvarenje, čiji se tekst vrti oko duboko usađenih uvjerenja koja se najprije osvajaju kao djeca (oklop), a zatim u odrasloj dobi često dovode do oružja (mač), što ponovno cilja na religije kao jedan od glavnih uzroka ratova i na vjerski fundamentalizam.
Glavni izvor inspiracije za “Working Them Angels” potječe iz Neilove novele “Traveling Music”, u kojoj on opisuje kako stalno iskušava svoju sreću životnim stilom koji je često poput hoda po rubu oštrice (prije svega njegove motoristične pustolovine). Naizgled krajnje prosječno ostvarenje, obilježeno prljavim zvukom, koje prema gore vuče prije svega Alexova gitara, u kojoj cijelo vrijeme odlično mijenja između električne i akustične, kao i dobar refren. Prvi znak iscrpljenosti ideja, kojih na albumu ima poprilično i koje Rush krpaju prije svega svojim izvanrednim tehničkim sposobnostima i međusobnom dinamikom.
“The Larger Bowl” je po mom mišljenju jedno od slabijih djela na albumu. Usmjeren je oko Neilova teksta koji je građen tako da se slijed riječi cijelo vrijeme u suprotnom smjeru vraća unatrag. Otvara se samo na akustičnoj gitari i Geddyjevu vokalu, nakon čega preko upada bubnjeva polako gradi raspoloženje. Zvukovi, i nježni i oštriji, polako se stapaju. Malo više dinamike donosi kraći Alexov solo, ali skladba, unatoč izrazito živom zvuku, nikako ne uspijeva zaživjeti.
“Spindrift” je puno uočljivije ostvarenje, koje je građeno slično kao “Far Cry”, ali ga krasi još oštriji zvuk i nekoliko zanimljivih preokreta. Mračnom uvodu na gitari slijede zanimljive melodije i razgranati ritmovi te odlična izmjena električne i akustične gitare.
“The Main Monkey Business” je prvi instrumental na albumu. Zanimljiv uvodni rif i dodatni unos klavijatura najavljuju jedan od najboljih instrumentala koje su stvorili posljednjih godina. Riječ je o izrazito intenzivnoj skladbi koja će s obiljem zanimljivih preokreta oduševiti sve one koji im posljednjih godina nedostaju progresivniji smjerovi u zvuku, kao i pristaše teških metalnih zvukova. Alex ponovno iznimno učinkovito plovi između prekrasnih akustičnih melodija i sirovih rifova, dok Neil ovaj put nadasve učinkovito svira na svojoj masivnoj bubnjarskoj postavi. Geddyjev bas nadasve učinkovito reže kroz nevjerojatnu dinamiku i energiju koja prožima jedan od vrhunaca albuma.
“The Way the Wind Blows” jedno je od najzanimljivijih djela na albumu, koje iznenađuje nizom
stilskih iznenađenja. Nakon bluesom obojenog uvoda Rush nude svoj oblik hard rockerskih melodija, koji djelomično nagovještavaju neke njihove korijene. Geddy tu nudi jedan od svojih najboljih vokalnih nastupa na albumu. Njegov pomalo paranoičan, ali i uzdižući vokal
duboko se uklapa u tekst, čiji refren pomalo podsjeća na “Driven”
s albuma “Test For Echo” (1996). Tekst opet donosi sudbonosnu povezanost religija i ratova.
Da se Alex nakon dugih godina opet izrazito zagrijao za akustičnu gitaru, najljepše pokazuje
kratki instrumental “Hope”, koji donosi nešto čime nas nisu počastili već neko vrijeme. Alexov solo na 12-žičanoj akustičnoj gitari sadrži vrlo lijepu, blago srednjovjekovnu temu. Opet nešto drukčije, što albumu donosi dodatnu mjeru svježine.
“Faithless” je još jedna solidna skladba s refrenom koji pomalo podsjeća na “Ghost Of A
Chance” s albuma “Roll The Bones” (1991). Tu opet imamo posla s klasičnim Rushima,
onim jedinstvenim stilom u kojem izvanredna dinamika između oba ritmička faktora, gitare i vokala uz pomoć klavijaturne pozadine stvara iznimno bogat i predan zid zvuka. Ovaj put im je još jednom uspjelo na inteligentan način uključiti nekoliko klavijaturnih ukrasa, koji uz pomoć akustične gitare lijepo brinu za izmjenu raspoloženja. Ljubitelji progresivnih Rusha tu će opet doći na svoje.
“Bravest Face” pak je još jedno od onih inače prilično zanimljivih djela koja, gledano u cjelini,
ne postižu željeni učinak, iako na početku obećavaju puno. Ipak, svidjet će se svima onima koji podržavaju modernije smjerove u njihovoj glazbi odnosno utjecaj sastava koji upravo Rushima zahvaljuju na svom postojanju (na pamet prije svega pada Porcupine Tree), jer sadrži poprilično elemenata tzv. modernog proga.
“Good News First” je hard rockerski intonirano ostvarenje bez većih iznenađenja. Općenito slijedi smjer koji njeguju već od prethodna dva albuma. Uz odličnu upotrebu gitare i izvrsne vokalne harmonije, u pozadini se može čuti i umjetnička pozadina Geddyjeva melotrona (pohvalna odluka o njegovoj upotrebi!)
Posljednji instrumental na albumu, “Malignant Narcissism”, nudi još jedan od najboljih trenutaka na albumu i prema Neilovim riječima trebao bi biti simboličan presjek terorističkog mozga. To paranoično raspoloženje uspijevaju nadasve učinkovito stvoriti prije svega preko vrišteće gitare, dubokog zvuka basa i Neilovih bubnjarskih “masakra”. I ovaj put unijeli su šaku klavijatura. Eksperiment je uspio i skladbi, unatoč ograničenom trajanju, uspijeva spojiti i intenzitet i sirovu energiju.
Album zaključuje “We Hold On”, koji je sa svojim značajnim, bodrećim naslovom lijep i zadovoljavajući završetak. Tekst se odnosi na sve prepreke s kojima se čovjek suočava u svakodnevici. Istodobno sadrži ono njihovo klasično, “himnično” raspoloženje, u kojem nasrtljivu
gitaru i dinamične prijelaze na masivnim bubnjevima cijelo vrijeme lijepo povezuju Geddyjev bas i vokal, koji brine da ne nastane sveopći instrumentalni kaos.
“Snakes & Arrows” je, gledano u cjelini, još jedan vrlo dobar album koji raste sa svakim ponovnim slušanjem i dokazuje da su Rush još uvijek puni života, iako je naravno daleko od prošlih majstorija i ne bez svojih nedostataka. Njegov glavni nedostatak leži prije svega u prevelikoj repetitivnosti nekih motiva, koji svjedoče o tome da ćemo se naprosto morati pomiriti s činjenicom da su i Rush glavninu “odvaljenih” ideja potrošili već odavno. Unatoč tome, ponovno su dokazali da su puno življi od velike većine svojih vršnjaka. Ako izuzmem taj nedostatak “faktora iznenađenja”, riječ je o još jednom kvalitetnom proizvodu koji će oduševiti prije svega sve ljubitelje Alexovih gitarskih vještina (on na nijednom njihovu albumu nije upotrijebio toliko akustične gitare) i oštrijih melodija. Rush u tom pogledu još uvijek blistaju u svakom pogledu i mogu se i danas otvoreno narugati svim modernim progresivnim metalcima koji se možda usude poreći njihovo nasljeđe. Iako ne sadrži onu sirovu energiju prethodnika, “Snakes & Arrows” krasi puno dinamičniji i prozračniji zvuk te čak i unos nekih nadasve dobrodošlih ideja. Rush su tako, unatoč kritikama onih koji su ih davno otpisali iz prve lige aktualnih inovatora progresivnog rocka, još uvijek dobro nauljen motor koji stalno ide naprijed i ne vraća se unatrag.
Postava
Geddy Lee – vokal, bas gitara, bas pedala, melotron
Alex Lifeson – šesterožičana & dvanaesterožičana gitara, mandola, mandolina, bouzouki
Neil Peart – bubnjevi, činele, električni udaraljkaši, tamburin
Produkcija
Nick Raskulinecz i Rush
Popis skladbi
1. Far Cry (5:21)
2. Armor And Sword (6:36)
3. Workin’ Them Angels (4:47)
4. The Larger Bowl (4:07)
5. Spindrift (5:24)
6. The Main Monkey Business (instrumental)(6:01)
7. The Way The Wind Blows (6:28)
8. Hope (instrumental 2:02)
9. Faithless (5:31)
10. Bravest Face (5:12)
11. Good News First (4:51)
12. Malignant Narcissism (instrumental 2:17)
13. We Hold On (4:13)
Trajanje albuma: 62:50
