Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: Epic Records
Izdanje: 1979
Ocjena: 3.5/5
Nakon njihovog najvećeg remek-djela “Out Of The Blue” (1977.) za Electric Light Orchestra bilo je teško, zapravo gotovo nemoguće stvoriti još jedan tako ambiciozan i utjecajan album. Nakon završetka mega uspješne turneje s ekstravagantnim nastupima na pozornici u obliku svemirskog broda i rasprodanim arenama upustili su se u snimanje albuma koji je postao poznat kao “Discovery” ili još više kao “Disco? Very”, kako ga naziva priličan broj njihovih sljedbenika, a tu je frazu prvi upotrijebio klavijaturist Richard Tandy. Razlozi za tu duhovitu opasku leže u naglašenom disco zvuku većine skladbi s albuma, što je za neke njegova glavna slabost, dok je za druge središnja odlika i nešto posebno što ga čini jedinstvenim u njihovoj diskografiji. Svakako je riječ o njihovu dotad najkomercijalnije pristupačnijem uratku kojim su se definitivno preselili u pop rock vode i okrenuli leđa svojoj simfonijskoj (prog) rock prošlosti. No to ne znači da je time zamrla i njihova sposobnost stvaranja izvrsnih melodija i zaraznih simfonijskih aranžmana. Album je pun raznovrsnih dobrota i spada među njihove bolje uratke, iako ga baš ne bih nazvao remek-djelom, jer su na njemu napravili barem jedan korak unatrag što se tiče organskog zvuka orkestralnih aranžmana.
Veliki šef, pjevač, gitarist i producent Jeff Lynne, koji je nakon golemog uspjeha “Out Of The Blue”, baš kao i većina tadašnjih glazbenih zvijezda, podlegao disco groznici, prije izlaska albuma povukao je nekoliko dramatičnih poteza koji su znatno utjecali na zvuk “Discovery”. Napravio je nešto dotad nezamislivo i otpustio cijelu gudačku sekciju, to jest violinista Mika Kaminskog te oba čelista, Melvyna Galea i Hugha McDowella. Iako su se spomenuti glazbenici pojavili u glazbenim videima u potporu albumu, kojima je Lynne zamijenio koncertnu turneju, time je došao kraj klasičnoj ELO postavi i organskom zvuku gudača, a time i početak kraja njihova najuspješnijeg razdoblja te postupnog kreativnog zalaska. Iako orkestralni aranžmani zvuče primjetno okrnjeno u odnosu na prije, Lynne je uspio uspješno nadomjestiti gudačke linije upotrebom finih sintesajzera i Tandyjevim klavinetom. Okrnjenost simfonijskog zvuka poklopila se s Lynneovim (očekivanim) zaokretom prema pop rock zvuku i disco beatu. Orkestralne aranžmane napisao je, kao i obično, trojac Lynne, Tandy i dugogodišnji aranžer i vanjski suradnik Louis Clark.
Unatoč brojnim kritikama, koje stižu i od nekih njihovih sljedbenika, da su se ovim albumom potpuno prodali disco maniji tog vremena i htjeli na što lakši način postići još veći uspjeh, s čime se barem djelomice možemo složiti, riječ je o još jednom odličnom i jedinstvenom albumu koji sadrži sve karakteristične ELO odlike i neka od najboljih ostvarenja u njihovoj povijesti, koja danas s pravom spadaju među vječnozelene glazbene klasike. Upravo su zarazni disco ritmovi ti koji danas kroz neka djela na albumu slušatelja odvode u neko daleko, romantično razdoblje, kad se život činio još puno jednostavnijim i kad disco još nije bio sinonim za sveopću glazbenu negativnost u što se kasnije pretvorio. Lynne je i dalje nastavio stvarati odlične pop rock hit singlove predvođene pjesmama “Shine A Little Love”, “Confusion”, “The Diary Of Horace Wimp”, “Last Train To London” i “Don’t Bring Me Down”. Nepotrebno je naglašavati da je album postigao izniman komercijalni uspjeh. Na domaćem terenu čak i veći od “Out Of The Blue”, koji je također iznjedrio pet hitova.
Naravno, glazbena kvaliteta pojedinih skladbi, a ne njihov komercijalni uspjeh, ono je što najviše vrijedi i sve spomenute skladbe posve su opravdano zaslužile taj status. Prvi hit na albumu, otvarajući “Shine A Little Love”, dotad najkomercijalnije ostvarenje u njihovoj karijeri, odmah demonstrira novi smjer svojim naglašenim disco beatom i melodičnim orkestralnim i gitarskim pasažama. Profinjeni orkestralni aranžmani u pozadini izvrsno se nadopunjuju s Lynneovim zavodljivo erotičnim vokalom, pratećim vokalnim harmonijama, duhovitim gitarskim pasažama i disco ritmom, što je dovoljno za jedno od najboljih pop rock ostvarenja u njihovoj povijesti. Power balada “Confusion”, još jedan hit klasik, nešto je “tradicionalnije” ELO ostvarenje s dobrom pratnjom akustične gitare, romantičnim refrenom i brojnim efektima preko vokodera. I “Need Her Love”, gdje se prvi put na albumu javljaju beatlesovski utjecaji, ima izuzetno romantično ugođaj i brojne suptilne pasaže na gitari te sanjive orkestralne zavjese koje su izvrsna podloga Lynneovu izvrsnom pjevanju i zborskim vokalnim harmonijama između refrena. Lynne stvara i kratko, ali vrlo lijepo solo na slide gitari, dok su orkestralni aranžmani, koji inače zvuče prilično okrnjeno zbog izostanka gudača, usporedivi s onima s “Out Of The Blue”.
Slijedi hit klasik “The Diary Of Horace Wimp”, jedno od najboljih i najzabavnijih ostvarenja u njihovoj povijesti, koje ne skriva svoje beatlesovsko nasljeđe, kako po samoj strukturi tako i po sarkastičnom, ali simpatičnom humoru. Tekst pripovijeda šaljivu zgodu o sramežljivom dečku koji zbog svoje nespretnosti nema sreće sa ženama, pa mu jednog dana sreća ipak posluži, upozna ženu svojih snova i oženi se njome. Prateći vokalni efekti preko vokodera prije svakog novog stiha te u završnici opisuju svaki dan u tjednu koji je nespretni Horace zapisao u svoj dnevnik. Zanimljivi su ponajprije kontrasti između pompoznih orkestralnih aranžmana i poskočnog, šaljivog ritma, a i kameleonska boja Lynneova vokala, koja ovdje često vuče na Paula McCartneyja, dok u glavnom refrenu opet dobiva svoju prepoznatljivu boju glasa. Album se ponovno vraća u disco vode preko fenomenalnog pop rockera “Last Train To London”, još jednog velikog hit singla koji očarava svojom romantično-sanjivom zavodljivošću i zaraznim refrenom što slušatelja bez problema odvede na posljednji vlak prema Londonu. Disco beat izvrsno se nadopunjuje s Bevanovim bubnjarskim prijelazima i divnim refrenom, kad Lynne dosegne nekoliko za njega prilično visokih linija. Jedna od onih idealnih skladbi za romantičnu večernju vožnju negdje uz more.
“Midnight Blue” je solidna, ali nije ništa posebno, još jedna romantična power balada s melankoličnim vokalom, brojnim pratećim vokalnim harmonijama i jednostavnim orkestralnim aranžmanima. Zanimljiviji je “On The Run”, koji nudi nešto tvrđi rockerski zvuk s mnogo bubnjarskih prijelaza, nabrušenih klavijaturskih i gitarskih pasaža te zabavnim vokalnim nastupom u refrenu. Izvrsni “Wishing”, koji se cijelo vrijeme vrti u srednjem raspoloženju između melankolije i razigranosti, ima ambijentalan uvod na klavijaturama, nakon čega prelazi u romantičnu sekciju sa zavodljivim melodijama preko čarobnog refrena podmazanog dobrim orkestralnim ukrasima, izvrsnim vokalnim harmonijama i usputnim efektima vokodera, a ne izostaje ni kraći solo na klaviru. Za kraj tu je još izvrsni poskočni pop rocker “Don’t Bring Me Down”, jedan od najvećih hitova u njihovoj karijeri, koji je nekoć pronašao put i u jednu od epizoda popularne britanske sci-fi serije Dr. Who. To je bila prva ELO skladba koja nije sadržavala gudačku sekciju. U prvom je planu snažan, ponavljajući disco beat i šaljiv refren s riječju “Groos”, koja se često čuje kao “Bruce”, što je skupinu s vremenom natjeralo da je na koncertima na kraju doista počela koristiti riječ “Bruce”. Skladba je posvećena NASA-inoj svemirskoj postaji Skylab, koju su upravo 1979. ponovno spustili na Zemlju, a odražava Lynneovu fascinaciju svemirskim letovima, koja je vidljiva i iz tradicionalnog ELO logotipa i nekih naslovnica.
Kontroverzni “Discovery” svakako nije uspio doseći visoke standarde remek-djela “Out Of The Blue”, što se nije ni moglo očekivati, no unatoč tome riječ je o još jednom odličnom albumu i izvrsnom pop rock/disco uratku koji je skupinu samo još više učvrstio kao jednu od najboljih tvoraca zaraznih pop rock/melodičnih rock skladbi. Upravo su naglašeni disco ritmovi ti koji ga na neki način čine jedinstvenim u njihovoj diskografiji, a da je većina disco glazbe bila tako dobra kao što su je na “Discovery” radili ELO, uživala bi veće poštovanje i među ljubiteljima rocka. ELO su s “Discovery” postigli vrhunac svoje popularnosti i njihova je zvijezda nakon toga počela postupno gasnuti, iako je Lynne u zalihi imao još nekoliko prilično dobrih ideja.
Postava
Jeff Lynne – vokal, gitara, klavir, sintesajzer
Bev Bevan – bubnjevi, udaraljke
Richard Tandy – klavir, sintesajzer, električni klavir, klavinet
Kelly Groucutt – bas gitara, vokal
Produkcija
Jeff Lynne
Popis skladbi
1. Shine a little love (4:42)
2. Confusion (3:42)
3. Need her love (5:09)
4. The diary of Horace Wimp (4:17)
5. Last train to London (4:31)
6. Midnight blue (4:20)
7. On the run (3:56)
8. Wishing (4:14)
9. Don’t bring me down (4:08)
Trajanje albuma: 37:39
