Izvođač: Locanda Delle Fate
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1977
Locanda delle Fate je još jedna od onih talijanskih grupa koje su poznate samo po jednom albumu. Sedamdesetih je u Italiji bilo mnogo takvih bendova, ali nije ih bilo tako puno koji su uspjeli izdati takav dragulj, koji je još i danas među ljubiteljima talijanskog simfonijskog rocka silno popularan.
Locanda su svoj prvi album izdali 1977. godine. Njime su stvorili jedno od posljednjih remek-djela u Italiji sedamdesetih. Malo prekasno su stigli na scenu da bi mogli biti popularniji, ali su zbog izvanredne melodičnosti ipak uspjeli potpisati ugovor s velikom izdavačkom kućom. Većina talijanskih progresivnih bendova koji su stvarali u to vrijeme nije imala tu sreću. Nakon više od dvadeset godina glavni skladatelji iz benda (Vevey, Gaviglia i Conte) ponovno su se okupili i snimili novi album, koji, međutim, bez starog pjevača Leonarda Sassa i zbog nedostatka raznolikosti nije bio tako dobar.
Album počinje jedinim instrumentalom. Uvod je vrlo učinkovito izveden na klaviru, a polako se priključuju i ostali instrumenti. Ističe se i nekoliko dijelova na Hammond orguljama i gitarama. Svakako je riječ o jednoj od najboljih kompozicija na ploči, što znači jako puno ako se zapitaš koliko je odličan ovaj album i koliko je Leonardo Sasso važan za zvuk sastava.
Naslovna skladba je naprosto nevjerojatna. Počinje nježnim klavirom, zatim se pridruži sintisajzer. Skladba stvarno zadiše kad Leonardo Sasso zapjeva svojim strastvenim i melankoličnim glasom. Žmarci mi idu niz leđa već samo kad pomislim na Sassove vokalne melodije. Skladba prolazi kroz više dijelova koji su odlično povezani, a na kraju se ponovi uvod.
Na “Profumo” se opet možemo čuditi Sassovim sposobnostima. Još jedna zanimljiva kompozicija s prekrasnim klavijaturama, možda se samo dio na kraju, gdje prevladava sintisajzer, malo previše razvlači, ali je melodija tako ugodna da se to gotovo ne primjećuje.
Kod “Cercando” riječ je o još jednoj suradnji obaju gitarista, koji pridonose nekoliko odličnih gitarskih dionica, ali prednost kao i obično prepuštaju klavijaturama.
Na “Sogno di Estunno” opet je pun pogodak prekrasnih klavirskih segmenata. Klavir se ponekad s flautom odsvira nekoliko izvanrednih dueta.
“Non Chiudere” su opet napisala oba gitarista i to je jedina pjesma u kojoj su gitare u prvom planu (zapravo ovaj put čujemo samo gitare i flautu). Problem ove pjesme je nedostatak Leonarda Sassa. Gaviglia i Vevey dobri su pjevači, ali ne za ovakvu glazbu. Kao da slušaš Geddyja Leeja na heliju.
Na kraju još jedno remek-djelo. “Vendesi Saggezza” je u smislu strukture kompozicija slična kao “Forse”. Opet je u prvom planu klavir, čuje se i čembalo, a pjesma opet ima kompleksne aranžmane.
Na albumu se nalazi i “New York”, bonus komad bez Leonarda Sassa. Nije tako spektakularan kao ostali komadi na albumu, ali za bonus je solidan.
Locandu bi teško usporedio s nekim drugim bendom, a kad bih već bio prisiljen, spomenuo bih Genesis, PFM, Le Orme i možda također Banco. No Locanda su više od toga. Istina je da imaju onaj izniman osjećaj za miješanje nevjerojatne melodičnosti i kompleksnih aranžmana kao Genesis, imaju i vrlo dramatičnog pjevača kao Genesis i Banco, osjećajni su slično kao Le Orme i PFM, ali Locanda dodaju mnogo vlastitih elemenata. Riječ je o prilično kompleksno postavljenim skladbama nekonvencionalnih struktura, koje svojom melodičnošću ipak znaju izazvati upravo suprotan dojam. Upravo takav bi simfonijski rock trebao biti. Melodije su raspoređene u vrlo zahtjevne obrasce, ali su sve tako pjevne da se ta zahtjevnost uopće ne primjećuje. Kako i dolikuje simfonijskim sastavima, zvuk je doista veličanstven, pun klavijaturske magije, vokalne osjećajnosti i dramatičnosti te lijepih gitarskih dionica.
Najveći adut albuma nedvojbeno su božanske vokalne dionice Leonarda Sassa. Bez njih bi album vrijedio znatno manje. To se osobito vidi u pjesmama “Non Chiudere” i bonus komadu “New York”, u kojima spomenuti čovjek nije prisutan. Locanda su i bez njega još uvijek dobri, ali ništa više od toga. S njim su pak senzacionalni, jer boja njegova glasa naglasi i sve ostale instrumente, zbog čega zvuče još veličanstvenije. Možda bi netko pomislio da hrapav glas Sassa ne bi odgovarao tako romantičnoj glazbi, ali djeluje super. Sasso je u stanju glasom izraziti najveću moguću dramatičnost i osjećajnost, kao da igra više uloga u jednoj jedinoj pjesmi. Nema što, čovjek se zna uživjeti u skladbu, iako nije imao s njezinim nastankom baš nikakve veze. Mogao je postati jedan od najvećih talijanskih pjevača, mogao je biti rame uz rame s Francescom di Giacomom, ali nakon ovog albuma o Sassu se nije više previše čulo, što me prilično iznenađuje s obzirom na njegove spomenute kvalitete. Ako imaš već tako snažnog vokalista, svi ostali instrumenti naprosto moraju djelovati kao pozadina. Ali kakva pozadina! Dva klavijaturista, koji najveći teret bogatog i raskošnog zvuka preuzimaju na sebe, dvobojima klavira, Hammonda, sintisajzera, čembala i još čega drugog nude Sassu prekrasnu podršku za njegov osjećajan glas. Iznenađujuće je da, ako već imaš u sastavu dva gitarista, ona onda nisu uočljivija. Gitara se priličILO skriva u pozadini, ali je vrlo profinjena, u stilu Stevea Hacketta. Gitaristi baš ne pretjeruju s brzim tehničkim dionicama, nego radije sviraju polako i s osjećajem. I činjenica da drugi gitarist često radije primi flautu nego gitaru pridonosi tome da brenkala nisu tako uočljiva kao što bi inače mogla biti. Nema veze, zato smo svjedoci nekim doista lijepim izmjenama između flaute i klavira. A što je s ritam linijom? Locanda ima toliko snažnih aduta da se ritam linija gotovo ne primjećuje, ali i basist i bubnjar su odlični. Bubnjar na nekoliko segmenata pokaže da bi mogao biti izvrstan kad bi si dao oduška, a slično bi se moglo tvrditi i za basista.
Dakle, Locanda je s glazbenog aspekta izvanredna, a od drugih talijanskih bendova ih dijeli još nešto. I njihovi su tekstovi naime vrlo poetični i metaforični. Talijanski bendovi doista su poznati po svojoj melodičnosti i romantičnosti, ali oni koji znaju govoriti talijanski, znaju reći da su tekstovi uglavnom užasni (osobito kod PFM-a). Jedna od rijetkih iznimaka trebali bi biti Banco i povremeno Le Orme. Već sami naslovi pjesama govore sve. Naslovna pjesma znači “Možda se krijesnice više ne vole”, “Vendesi Sagezza” znači “Mudrost na prodaju”, itd. Već su naslovi rječiti, ali i sami tekstovi su na razini i dokazuju da se Talijani nisu samo “provozali” na svojoj romantičnosti i govorništvu.
Moram priznati da znam gotovo svaku notu ovog albuma napamet. Toliko mi se uvukao pod kožu. Riječ je o jednoj od onih ploča kojih se jednostavno ne možeš zasititi. Vjerojatno je riječ o jednom od najromantičnijih albuma svih vremena (ne u smislu tekstova, nego po osjećaju). To je glazba koja je u najboljim trenucima praktički savršena. A tih trenutaka je ogroman broj! Nema suvišnih nota, nema predugih solaža, sve se uklapa i rezultat je nešto prekrasno. Ako ovaj album još niste čuli i volite simfonijsku progresivnu glazbu, preporučam vam da ga odmah kupite.
Postava
Ezio Vevey – 12-žičane akustične i električne gitare, vokal, flauta
Alberto Gaviglia – akustične, električne, 12-žičane električne gitare, vokal
Michele Conta – klaviri, Moog, klavinet, sintisajzeri
Oscar Mazzoglio – Hammond orgulje, klavir, Moog, sintisajzeri
Leonardo Sasso – vokal
Giorgio Gardino – bubnjevi, vibrafon
Luciano Boero – bas, Hammond orgulje
Produkcija
Locanda delle Fate
Popis skladbi
1. A volte un istante di quiete (6:31)
2. Forse le lucciole non si amano più (9:48)
3. Profumo di colla Bianca (8:25)
4. Cercando un nuovo confine (6:41)
5. Sogno di Estunno (4:41)
6. Non chiudere a chiave le stelle (3:34)
7. Vendesi saggezza (9:37)
8. New York (4:35)
Trajanje albuma: 53:52
